Temelji crkve položeni su 1846. godine, a zvonik je podignut 1871. godine. Crkva je porušena 1905. godine i na istom mjestu otpočela je izgradnja nove crkve.
U austrijskom časopisu Salzburger Kirchenblatt pronašli smo tekst o putovanju austrijskog kapetana Henryka H. koji je iz Mostara na konju došao u samostan na Širokom Brijegu.
Prenosimo dio opširnog putopisa:
Bez sumnje, svakom posjetitelju mora zapasti u oči nesrazmjer proporcija između velikog samostana i male crkve. Kad je prije četrdeset godina, nakon neizrecivih muka i žrtava, dobiven Sultanov ferman, kojim je dozvoljeno franjevcima da se nasele ovdje, turska vlada odredila je po svom običaju čitav prostor crkve koju su franjevci htjeli sagraditi, i to ne samo dužinu, širinu i visinu, nego i debljinu zidova, broj prozora i visinu crkvenih vrata. Bila je to slučajnost, odnosno Bog je htio da se korist za samostan zaboravi; Stoga je bilo moguće izgraditi prostraniji stan nego što bi ugledna gospoda Derviši i Paše vjerojatno poželjela.
U vrlo skromnoj namještenoj zajedničkoj sobi, okupili su se oko mene svi oci i braća; Mnogi od njih imaju guste brade, ali primijetio sam da je, nekadašnji široko korišteni fes, zamijenjen redovničkom kapom na njihovim nagnutim glavama. Odjednom zazvoni zvuk crkvenog zvona; pozvao nas je na svetu misu. Budući da je crkva vrlo malena, a vrijeme povoljno, pa se misa imala odvijati vani, dodijeljeno mi je vrlo zgodno mjesto uz samostanski prozor, zasjenjeno roletama, odakle sam mogao sudjelovati u naboju i promatrati pobožne Hercegovce. Kakav prizor!… Mladići s dugim uvojcima, stariji muškarci s glatko obrijanim glavama, na čijem je vrhu ostao samo pramen kose, kao ukras.
Žene u vrlo skromnoj odjeći, domaće izrade, ali s glavama i prsima ukrašenim bogatim nizovima svijetlog novca. Svi, do posljednjeg, kleče s velikim žarom, muškarci s jedne, a žene s druge strane. Mnogi od njih u rukama imaju moćnu krunicu, a najveći broj njih moli kroz misu molitve, kao što su to činili stari kršćani, raširenih ruku. Kada se podigne, sve što dobije na težini pada na zemlju uz glasne uzdahe i ljubi je više puta. Poslije evanđelja i propovijedi davali su milostinju pri prinosu; najstariji iz skupine skupljaju takav novac, a nema nikoga tako siromašnog da ne priloži barem mali prilog. Kad je svećenik dovršio presvetu Žrtvu, mnogi su i dalje ostali u žarkoj molitvi, dok su drugi okružili svećenika s raznim interesima.
Osnutak samostalne zajednice
hercegovačkih franjevaca
Prva vijest o nakani hercegovačkih franjevaca, članova kreševskog samostana, da u svome rodnom kraju osnuju
novi samostan i crkvu potječe iz godine 1840. Njih se nekolicina, na čelu s fra Ilijom Vidoševićem i fra Anđelom
Kraljevićem, tajno sastala, vjerojatno u Kreševu, radi dogovora oko budućeg rada u Hercegovini te s toga sastanka uputili molbu generalu Franjevačkog reda i Kongregaciji za raširenje vjere da im se dopusti gradnja samostana i crkve u Hercegovini. Ta je misao međutim izgledala gotovo neizvediva, poglavito zbog protivljenja bosanskih franjevaca. Budući da je naime kreševski
samostan u najvećoj mjeri ekonomski ovisio upravo o Hercegovini, iz koje su svake godine dobivali priloge u žitu, stoci, vinu i drugim namirnicama, teško bi kreševski franjevci pristali na izgradnju drugog samostana, u samoj
Hercegovini, jer bi sami onda teško opstali. I općenito bi bosanski franjevci teško pristali na cijepanje drevne Provincije Bosne Srebrene, koja je i onako bila svedena na uske granice onoga što je ostalo pod osmanskom vlašću. Inače je nekoć ta provincija obuhvaćala puno
širi prostor, kako u Dalmaciji, tako u Slavoniji i Ugarskoj. K tome, teško je bilo zamisliti da će i uprava Franjevačkog reda, kao i vatikanska Propaganda lako pristati na razbijanje zajedničke provincije. Još je teže bilo očekivati da će se s izgradnjom novog samostana i crkve složiti osmanske vlasti, koje su svakako nerado gledale na katolike u područjima kojima su upravljali.“K svemu ovomu, hercegovački franjevci bili su sami skroz siromasi, ne imajući nigdje ništa; a nisu se mogli ničemu nadati, ni od svoje bosanske braće, koji su bili protivni njihovu dijeljenju. Hercegovački takodjer puk bio je do skrajnosti siromašan, sbog mnogih prošlih ratova, nutarnjih nevolja, progonstva i čestih gladnih godina, te stoga niesu se
mogli ni od svoga puka ikakvoj izdašnijoj pomoći nadati.”
Pa ipak, unatoč svemu tome, Hercegovci nisu popustili. Trojica prvaka hercegovačkih franjevaca: fra Anđeo Kraljević, fra Ilija Skoko i fra Ilija Vidošević sastaše se 27. travnja 1842. u župnoj kući na Posušju te uputiše pismo biskupu Barišiću, apostolskom vikaru u Bosni i Hercegovini, da se odijele od bosanske provincije, kao i da se odijeli vikarijat (biskupija) za Hercegovinu od onog
bosanskog. Osobito je pak značajan sastanak održan također na Posušju 8. srpnja 1843. Devetorica hercegovačkih franjevaca uputiše odatle Kongregaciji
dugo pismo u kojem nabrajaju valjane razloge za osnivanje novog samostana u Hercegovini, kao i za odjelidbu provincije i apostolskog vikarijata od Bosne.
Unatoč svim zaprekama za ostvarenje toga svetog cilja franjevci su hercegovački imali i dvije pogodnosti. Ponajprije, na ruku im je išao ondašnji apostolski vikar u Bosni fra Rafo Barišić. On je bio u dugogodišnjem sukobu s upravom Provincije Bosne Srebrene, koja je bila uglavnom vezana za nadležnosti nad pastoralom i nad pastoralnim osobljem.
Hercegovački su franjevci savjetovali Barišiću da podrži osnutak nove franjevačke kustodije, kao i novoga apostolskog vikarijata u Hercegovini, jer je bilo više nego jasno da u Bosni nije bio dobro došao. Barišić je bio sklon tome rješenju te već 26. rujna 1843. piše prefektu Propagande da odobrava osnivanje samostana u Hercegovini. Nakon što su Hercegovci već dobili dopuštenje za izgradnju vlastitog samostana, biskup Barišić 1845. piše Propagandi kako bi on zastalno preuzeo brigu za hercegovačke katolike, da bi se 24. ožujka 1846. pismeno odrekao Bosanskog apostolskog vikarijata.16 Na to je Propaganda 18. rujna 1847. osnovala samostalni apostolski vikarijat u Hercegovini. Prvi biskup bio je fra Rafo Barišić. Granice vikarijata bile su iste kao i danas mostarsko-duvanjske biskupije. Od 1890. pod upravu hercegovačkog biskupa došla je i tre binjsko-mrkanska biskupija, kojom je do tada upravljao dubrovački biskup. Posve iste granice dobila je i kustodija hercegovačkih franjevaca.
Hercegovačkim je franjevcima na ruku išao i Ali-paša Rizvanbegović, u ono vrijeme apsolutni gospodar Hercegovine. On je u pobuni bosanskih muslimanskih velikaša protiv carske vlasti (1831.) stao na stranu carske vojske i sultanovih reformi pa je za nagradu
Hercegovina postala samostalan pašaluk, posve neovisan o Bosanskom pašaluku (1832.), prvi put u svojoj povijesti.
Stoga je Ali-paši odgovarala i samostalna zajednica hercegovačkih franjevaca, neovisna o Bosni, pa je stoga franjevce “svojski podupirao i podpomagao”.
Osim toga bio je prisan prijatelj s fra Nikolom Kordićem, koji je kod njega mogao uspješno zagovarati ideju o izgradnji samostana i crkve u Hercegovini te odcjepljenje hercegovačkih franjevaca od bosanskih.
Konačno je Propaganda 6. veljače 1844. dopustila Hercegovcima da smiju sagraditi jedan samostan u Hercegovini. Na to franjevci podrijetlom iz Hercegovine, koji su još bili u Kreševu i drugdje u Bosni, s novacima i đacima iz Kreševa, u proljeće 1844. napustiše Bosnu i dođoše u Hercegovinu. To međutim još uvijek nije značilo da su oni bili samostalna redovnička zajednica.
Fra Petar Bakula piše kako je stvarno zajednica hercegovačkih franjevaca bila utemeljena još 1847., istim onim dekretom kojim je 18. rujna te godine bio ustanovljen posebni vikarijat za Hercegovinu:
“U isto vrijeme bosanskim redovnicima je zabranjeno vršenje samostanske uprave nad hercegovačkim redovnicima (…), tako da su stvarno Bosna i Hercegovina
postale odijeljene ne samo s obzirom na
Vikarijat, nego i s obzirom na Redovničko-misionarsku provinciju.”
Pravno je međutim kustodija bila odijeljena od Bosne tek 1852. godine. Uspostavi nove samostalne zajednice protivio se general Franjevačkog reda Luigi da Loreto (1844.-50.), smatrajući biskupa Barišića odgovornim za sve neprilike nastale iz sukoba Barišića i bosanskih franjevaca. I doista, dok je on bio general Reda, ništa se nije dalo riješiti. Svoje dopuštenje dao je konačno novi general Reda fra Venancije Metilda da Celano. No nastale
su sada nove komplikacije, i to na relaciji franjevci – biskup Barišić. Barišić je naime tražio da on sam, to jest apostolski vikar (biskup) po samoj svojoj službi bude prvi diskret u upravi Hercegovačke franjevačke kustodije.
To niti franjevci niti general Reda nisu mogli prihvatiti. Upravo je zbog sličnih razloga u Bosni godinama plamtio sablažnjivi sukob na relaciji biskup – uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Kako je stvar zapinjala, franjevci su u Rim poslali svoga izvrsnog predstavnika fra Petra Bakulu, koji je u ljeto 1852. uspio privoljeti franjevačku Generalnu upravu, kao i Propagandu da
zajednicu hercegovačkih franjevaca proglase samostalnom kustodijom. Prijedlog Propagande potvrdio je papa Pio IX. 15. kolovoza 1852, a Propaganda je onda izdala dekret o osnutku Hercegovačke franjevačke kustodije 3. listopada 1852. Kustodija će 1892. biti uzdignuta na razinu provincije.
Predradnje za izgradnju
samostana i crkve na Š. Brijegu
Zacijelo su franjevci i prije nego su dobili dopuštenje za izgradnju samostana u Hercegovini razmišljali o mjestu na
kojem bi ga sagradili. Čerigaj, gdje se tada nalazila župna kuća, “nije imao za to prikladna i zgodna prostora, a suviše tude je i velika bezvodica”. Otpao je i lokalitet Jela (danas Podjela) u blizini čerigajskog groblja, kao i mjesto zvano Sajmište niže Borka – jedno zbog “bezvodice”, drugo jer je bilo zabačeno i potočinom Ugrovačom, preko koje nije bilo mosta, posve odvojeno od blatske
(poslije širokobriješke) župe. Stoga su se franjevci odlučili za “golo i zapušteno mjesto, gdje potok Ugrovača utiče u Lišticu, nazvano Široki-brieg”. Mjesto je bilo bez plodne zemlje i bez šume, ali se činilo zgodnim jer je bilo uzdignuto i svojim položajem “primamljivalo je
svačiji pogled”. Na tom se mjestu nalazilo staro katoličko groblje. Zemljište su franjevci kupili od Ahmet-age Kurta za 145 zlatnih dukata. Ahmet-aga je zbog te prodaje kod muslimanskog življa pao u nemilost te “bio izobćen za dvie godine, niti je smio polaziti džamiju nit ine obrede, sa svojim suvjernicima”.
Prvi “stan” franjevcima koji su iz Kreševa došli na Široki Brijeg bila je tratina s južne strane Brijega na Spaši, gola
ledina u blizini današnje crkve i samostana, a prvi im je “krov” bila krošnja velikoga prastarog kitnjastog hrasta.
Tako su franjevci, pod nekim šatorom, stanovali prva četiri mjeseca po svom dolasku, a za to su vrijeme gradili neku
daščanu potleušicu u blizini, u koju su se preselili kad je bila dovršena, vjerojatno u jesen 1844. Ta je potleušica bila prvi “samostan”, dok nakon tri i pol godine nije sagrađen prvi dio kamenog samostana, u koji su preselili 1849. Prvi poglavar širokobriješkog bratstva,
gvardijan bez samostana, bio je fra Anđeo Kraljević, poslije apostolski vikar u Hercegovini.26 Zapravo je stvarni poglavar, ne samo u pitanjima pastorala (biskup), već i u čisto redovničkim poslovima, dakle franjevački poglavar (da je zajednica pravno bila ustanovljena zvao
bi se kustod ili provincijal) bio fra Rafo Barišić, apostolski vikar. Takvo je stanje potrajalo sve do 1852., dok nije riješen status zajednice koja je proglašena kustodijom i dobila svoju vlastitu upravu, neovisnu o apostolskom vikaru. U potleušici na Brijegu redovito je stanovao jedan franjevac, koji je pripremao gradnju ili je pak vodio. U kućici su bile smještene stvari potrebne za gradnju, a nisu mogle stati na otvorenom. Ostali franjevci stanovali su u župnim kućama u Hercegovini i duvanjskom
kraju, gdje su pastoralno djelovali. Prvi novicijat, nakon što su novaci i đaci s fra Matom Ćorićem Beljom 19. svibnja 1844. napustili Kreševo, smješten je u
župnoj kući u Mostarskom Gracu. Meštar im je bio fra Paško Kvesić, a prva dvojica novaka bili su fra Andrija Šaravanja i fra Mate Bulić Prskalo. U Gracu su novaci ostali vrlo kratko. Naime, iste je godine čerigajski župnik fra Nikola Kordić pokraj župne kuće sagradio još
jednu, u koju su smješteni đaci i novaci. Tako je ostalo do 1849., kada je novicijat premješten u tek dovršeni dio samostana na Širokom Brijegu. Biskup Barišić sa svojim suradnicima smjestio se u župnu kuću u Seonici, gdje je tada bilo sjedište drevne duvanjske župe. U Seonicu je Barišić došao u ožujku 1844., te ondje ostao – s prijekidima – do 1851., dok nije bila izgrađena biskupska rezidencija u Mostaru, na mjestu zvanom Vukodol.
