Tuđmanova razmišljanja što se tiče odnosa Hrvatske prema onim Hrvatima koji žive u Bosni i Hercegovini prikazana su u glavnim crtama u njegovoj raspravi o Banovini Hrvatskoj, za koju je vjerovao da odražava optimalne demografske, povijesne i gospodarske granice Hrvatske.
Ali rasprava o Banovini dogodila se u povijesnom vakuumu, a kritičari su selektivno citirali njegova djela i govore kako bi dokazivali da njegova želja za ponovnim stvaranjem Banovine iz 1939. objašnjava njegov tobožnji dogovor s Miloševićem i njegovu navodnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1993. godine.
Antipovijesna priroda te rasprave jasna je u tendenciji analitičara da osude Tuđmana zbog njegova tobožnjeg nastojanja da ponovno stvori jugoslavensku pokrajinu iz 1939. i da kritiziraju stvaranje Banovine 1939. kao antimuslimanske tvorevine i stoga suprotne duhu multikulturalizma, što je tvrdnja koja bi jugoslavenskim političarima 1939. imala vrlo malo smisla. U stvarnosti, čini se da su teritorijalne sličnosti Banovine Hrvatske i Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne i Hrvatske Zajednice Bosanske Posavine i namjerne i slučajne, rezultat geopolitičkih, vojnih i političkih realiteta među kojima su bili stvaranje sličnih srpskih jedinica i prisvajanje muslimanskog SDA bosanskohercegovačke države. Tuđman je granice tog entiteta iz 1939. smatrao idealnim, no nije imao iluzije da će moći uskrsnuti Banovinu u početku 90-ih godina.
Kako bi se shvatilo u kakvome je odnosu Banovina bila prema hrvatskim zajednicama Herceg-Bosne i Bosanske Posavine, najprije valja znati nešto o namjerama onih koji su stvorili Banovinu Hrvatsku 1939. i onih koji su stvorili hrvatske zajednice Herceg-Bosne i Posavine pola stoljeća poslije. Isto tako treba znati kako su te teritorijalne jedinice bile definirane politički, socijalno, kulturno i pravno.
Razlozi za stvaranje Banovine 1939. godine bili su kompleksni, no opća je namjera bila ublažiti „hrvatsko pitanje“ i utrti put sveobuhvatnom političkom dogovoru koji bi stabilizirao Jugoslaviju revidiranjem njezinih unutarnjih granica, što je bilo vježbanje u skrajanju izbornih jedinica, koje se uvijek nanovo ponavljalo u kratkoj povijesti te zemlje. Razlozi za stvaranje hrvatskih zajednica u studenome 1991. također su kompleksni, no namjera je njihovih utemeljitelja „sporna“, dijelom zato što je razlog zašto su one stvorene ključno važan za one koji nastoje povezati to s razgovorom između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu toga ožujka i s ratom između Hrvata i Muslimana dvije godine poslije. Tuđmanovi kritičari tvrde da su te zajednice bile sredstvo u zavjereničkoj torbi rabljenoj da bi se raskomadala Bosna i Hercegovina, slične autonomnim regijama koje su formirale Republiku Srpsku. Ali oni ne tvrde da su bosanski Srbi i Hrvati surađivali na stvaranju tih entiteta, možda zato što nema dokaza da su to radili, možda zato što se barem po nekim dokazima može naslutiti da su hrvatske zajednice bile stvorene kao reakcija na stvaranje srpskih regija i na napore vlasti u Sarajevu da se postigne nagodba s Beogradom, a ne da se uspostavi čvrsta kontrola nad vlastitim teritorijem – politika vladajućeg SDA, koja je ostavila Hrvate izoliranima i ranjivima.
Taj drugi jest argument koji iznosi Tuđman i hrvatski vođe u Bosni i Hercegovini, koji su inzistirali da su „zajednice“ bile ad hoc, obrambene formacije, stvorene zato što vlast u Sarajevu ili nije mogla ili nije željela zaštititi Hrvate od srpskih snaga i JNA, koje su hrvatsko selo Ravno sravnile sa zemljom dva mjeseca prije nego što su zajednice stvorene. Isto tako napominju da su hrvatske zajednice zapravo, iako neizravno, odobrene u nacrtu konvencije od 4. studenog 1991., za koju je pregovarao lord Carrington i koja je uspostavila opća načela za pregovore o Jugoslaviji, među njima pravo „konstitutivnih“ naroda Bosne i Hercegovine (Hrvata, kao i Srba i Muslimana) na „samoupravu, u mjeri u kojoj je to moguće“, sa zakonodavnim tijelom, upravnom strukturom i sudstvom.
Dakako moguće je smjesta odbaciti njihova objašnjenja kao sebična, no učiniti to značilo bi pokrenuti pitanja zašto bi se trebalo vjerovati objašnjenjima koje nudi bilo koji akter uključen u raspad Jugoslavije u početku 90-ih godina, s obzirom na to što su sva ona sebična – što je ono što su postmodernisti neprestano ponavljali vjerujući da su stvarna samo međusobno konkurirajuća kazivanja, kao i povjesničari koji su sumnjičavi što se tiče izvlačenja bilo kakvih zaključaka dok nemaju mogućnost konzultirati dokumentarne dokaze.
