Razgovor s međugorskom vidjelicom Marijom Pavlović Lunetti

Od njih šestero, Marija Pavlović Lunetti, Vida Ivanković Mijatović i Ivan Dragičević odonda imaju ukazanja svakoga dana u isto vrijeme, tj. oko 18.45 sati. Svakodnevna ukazanja ostalim vidiocima prestala su nakon što im je Gospa povjerila desetu tajnu te imaju ukazanja jednom ili nekoliko puta godišnje. Marija Pavlović, Vicka Ivanković i Ivan Dragičević dobili su dosad devet tajni te kažu kako i dan-danas svakodnevno komuniciraju s Blaženom Djevicom Marijom, kao i prije 43 godine.

“Gospa je molila nad svima nama, posebno nad bolesnima. Molila je za mir. Mir u našim srcima, mir u obiteljima i mir u svijetu”, prenijela je Marija Pavlović Gospine riječi nakon ukazanja 16. kolovoza, na kojemu smo bili i mi te smo dogovorili ovaj intervju s vidjelicom Marijom, koji smo realizirali dva dana kasnije, zanimajući se za aktualna zbivanja u Međugorju, a ponajviše za molitvu za mir u kaotičnim svjetskim prilikama, na koju je Blažena Djevica Marija pozvala upravo preko vidjelice Marije Pavlović uoči ovogodišnje obljetnice međugorskog fenomena. Na tu su se molitvu devetnice za mir odazvale tisuće vjernika na Brdu ukazanja, a budući da je prenošena televizijom i internetom, u njoj su sudjelovale stotine tisuća vjernika diljem svijeta.

Posljednja poruka koju je Blažena Djevica Marija uputila svijetu preko vidjelice Marije Pavlović 25. kolovoza, neposredno prije zaključenja ovoga intervjua glasi: “Draga djeco, danas je moja molitva s vama za mir. Dobro i zlo se bore i žele prevladati u svijetu i u srcima ljudi. Vi budite ljudi nade i molitve i velikog povjerenja u Boga Stvoritelja kojemu je sve moguće. Neka, dječice, mir prevlada u vama i oko vas. Blagoslivljam vas svojim majčinskim blagoslovom da budete, dječice, radost za sve one koje susrećete. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.”

S vidjelicom Marijom Pavlović Lunetti razgovarali smo u njezinu domu u Međugorju, koji se nalazi tik do Brda ukazanja.

Kakva je trenutačna situacija u Međugorju?

Međugorje je živo, ne samo radi Festivala mladih ili radi obljetnice ukazanja. Ponovno je, hvala Bogu, oživjelo i čini mi se kao da se vraća na one prve dane poleta i radosti da pripadamo Gospi, Bogu i da smo vjernici. To se vidi ne samo po našim ljudima, nego i svima koji dolaze sa svih strana svijeta. Korona nas je obilježila, ispraznila crkve, stil života je drukčiji, crkve su praznije i u našem hrvatskom narodu, nažalost. Mobitel je potpuno preuzeo kontrolu nad nama, ali unatoč svemu tome vidimo masu ljudi koji dolaze u Međugorje. To se na poseban način vidjelo u devetnici uoči obljetnice ukazanja.

Ljudi sa svih strana svijeta pohrlili su u Međugorje već od proljeća?

U Međugorje u svibnju ljudi dolaze sa svih strana zbog pobožnosti Gospinu mjesecu i to je najživlji mjesec. Dobila sam tada jaku upalu pluća, ležala sam u krevetu ne znajući kad je dan, a kada noć. To je vrijeme kada nastojiš biti na raspolaganju hodočasnicima, dočekivati ih, ići na Brdo ukazanja i na Križevac, u crkvu, moliti za mir u Ukrajini… Ja sam se bila razboljela. Kad je Gospa došla 1981. bio je veliki sukob između SAD-a i Rusije. Baš kao što se i sada osjeti ovaj sukob i pitamo se što će se zbivati, hoće li početi Treći svjetski rat. Molimo za mir. Mnogo Ukrajinaca dolazi ovdje. Žrtvuju se, u autobusu su po tri, četiri dana. Vidi se da su ljudi koji su povezani s Međugorjem, Bogom i vjeruju u Međugorje. I pitaju Gospu kad će doći do mira.

Kako?

Evo, na primjer, u lipnju je bio ukrajinski biskup, koji je u molitvi krunice u devetnici pred kipom skinuo svoju biskupsku kapicu i malo-pomalo, prije ukazanja, gurao je prema Gospi. Premda je biskup, u poniznosti plače, prikazuje sebe i svoj narod i govori mi: “Mi smo u Božjim i Gospinim rukama i molim te kao predstavnik Crkve, jer mi je Bog dopustio biti ovdje, prikaži Gospi naš narod!” Kad sam pitala kako možemo pomoći, možda materijalno? Makar sitnicama? Znamo im pripremiti donacije u stvarima, kao i omotnicu s misnim nakanama svećenicima, jer ima mnogo grkokatoličkih svećenika koji imaju obitelji.

Završio je svibanj?

Prije nego što smo se počeli pripremati za devetnicu, dobila sam tu upalu pluća i nakon što sam prizdravila, liječnica mi govori da se smirim, jer mi se može vratiti. Nakon tri dana Gospa mi na ukazanju govori: “Devetnica neka bude na Brdu ukazanja!”

Kako je pozvala na tu devetnicu?

Pozvala je na molitvu za mir. Njezina nakana bila je da svaku večer u 22 sata idemo na Podbrdo i molimo za mir. I to je bilo jako dinamično, jer smo trčali u crkvu, nakon toga brzo presvući se doma, uzeti nešto od voća u ruku i na Podbrdo. Baš kao prvih dana ukazanja. Duboko sam osjetila da je to žrtva. I svih devet dana Gospa je molila na aramejskom jeziku, svom materinskom jeziku.

To je prvi put da Gospa moli na aramejskom?

Gospa je u posebnim trenucima molila na aramejskom jeziku.

Tijekom ovih godina?

Da, tijekom ovih godina. Poseban je to trenutak kad ona moli na aramejskom, kad je neka posebna situacija. Ali ovo je bilo gotovo svaku večer. Osjećala sam kao kad je bio rat kod nas, kad smo molili Gospu da zagovara za mir. Molili smo Gospu da nam da slobodu, Hrvatsku i mir. Na kraju nam je bilo samo do mira, ni do čega drugoga. Političari su teglili na jednu stranu, ovi drugi na drugu, a mi smo vapili za mirom. Molili smo za mir. I Gospa je rekla, koliko mi budemo molili i postili, mir će prije doći. Tako smo molili i sada, ne samo za Ukrajinu, Svetu Zemlju, Libanon i Afriku, nego za cijeli svijet, koji se pokrenuo putem mnogih molitvenih pokreta, o čemu su nam javljali ljudi sa svih strana svijeta. Osjetila sam da je to doista bio poziv.

Devetnica se proširila cijelim svijetom?

Došla je televizijska kuća MaryTv, koja ima sjedište u Međugorju, i pitali su me mogu li prenositi molitvu devetnice. Rekla sam im da mogu, ali da snimaju malo iz daljega. Međutim, njihova snimka pronijela se na sve strane u dva, tri dana. Molitvene grupe koje su se bile gotovo bile ugasile, ponovno je zahvatila molitvena vatra. Bili su malo umorni, ali su se tada probudili. Osjećali smo se kao za Duhove u Evanđelju tih dana. Na obljetnicu 25. lipnja došao je svećenik iz Kine i rekao mi da je kod njih istoga dana Gospin blagdan, zaštitnice Kine, i da ne znamo koliko je njima ta devetnica pomogla. Ispričao je kako ima kontakt s mnogo molitvenih grupa za koje se niti ne smije znati da postoje, a tih je grupa nevjerojatno mnogo. Ljudi su se javljali sa svih strana svijeta, bili su ponosni da su mogli sudjelovati, a u svojim su domovima osjetili Međugorje. To im je bio poticaj da počnu zajedno moliti i dan-danas, nakon što su prošla dva mjeseca, oni svjedoče da su nastavili moliti. Ne samo svaki dan, nego su na poseban način s prijateljima molili devet dana svakoga mjeseca, kao za obljetnicu 25. lipnja. I čekaju Gospinu poruku 25. u mjesecu s posebnom radošću.

Mole devetnicu svakoga mjeseca prije poruke koju vam Gospa daje svakog 25. u mjesecu?

Upravo tako.

Moglo se čuti da je Gospa bila zadovoljna odazivom?

Treći dan devetnice rekla je da nam zahvaljuje, ali da još traži od nas i da nastavimo. Meni je posebno zanimljivo ono što je tražila od mene, a to je da prikažem kao žrtvu svakodnevno ukazanje koje je u 18.45 sati. Prvi put u 43 godine u to doba nisam imala ukazanje.

Nego?

Samo uvečer na Podbrdu. Baš je to bila žrtva, jer je meni normalno već od 17.30 sati svakoga dana početi s molitvom krunice i pripremati se za ukazanje u 18.45.

Od šestero vidjelaca, vas troje ima svakodnevna ukazanja. Zašto?

Svatko od nas povremeno osjeti krizu i pita se zašto ja i zašto ne netko drugi. Zašto su prestala ukazanja Mirjani, Ivanki i Jakovu, a mi ih imamo svakodnevno u svojoj kući, čak i Vicka koja nije dobroga zdravlja. Kao i ja i Ivan, s time da sam ja sad na prvoj liniji, jer je Ivan pola godine u Bostonu u SAD-u, gdje živi s obitelji. No nismo se umorili od naroda, još volimo narod i volimo svjedočiti ljudima.

Ljudi mogu doći k vama na ukazanje?

Organiziramo se, pa tako imamo dane koji su samo za nas, za obitelj, dane za hodočasnike, za svjedočanstva grupama i to je u Međugorju postalo normalno. Tako je i s izvanrednim ukazanjima i devetnicama na Podbrdu. U svemu tome Gospa na zanimljiv način duboko radi s nama, što na poseban način vidim na ljudima koji su se odazvali i koji su u život i životnu praksu stavili njezine poruke. Bog to blagoslivlja. Postali su dobri kršćani. Na primjer, mladi ljudi koji su se upoznali na Festivalu mladih u Međugorju, sad su to obitelji s petero, šestero djece, koji vjeruju u budućnost. Ne u onu budućnost koja kaže da je Gospa došla zato što će biti rat i nered ili smak svijeta. Gospa je ovdje došla kao nada. Rekla je: “Ja vas vodim mojemu sinu.” U poruci od 25. srpnja rekla je da je njezin sin put, istina i život. Znači, imajte povjerenja u Boga, vratite se Bogu i molitvi. Vratite se porukama koje Gospa daje. Dakle, vratite se sakramentima.

Što to konkretno znači?

Vidimo da u ovome trenutku Gospa snažno djeluje preko poruka koje daje, premda ima ljudi koji su se malo umorili. I pitaju se što im Gospa ima kazati. Međutim, ona ima tako svježe i duboke poruke da meni izgleda kao da su tek jučer počela ukazanja. Znači, njezina prisutnost i djelovanje ovoga trenutka tako je svježe da vidim golemu snagu. Evo, ova nas je devetnica tako iznenadila. Baš sam vidiocu Ivanu Dragičeviću rekla: “Ivane, dolazi iz Amerike, ja sam izašla iz upale pluća i ne znam dokle ću izdržati.” Ali na kraju, bili smo tako radosni, bili zajedno, molili zajedno, ne samo moja i Ivanova obitelj, nego svi skupa. Moja su mi djeca govorila da ništa ne brinem, jer će me oni zaštititi, premda su tinejdžeri. Mislila sam da će izdržati jednu ili dvije večeri, no za njima su došli njihovi prijatelji, naši susjedi, ljudi iz Međugorja, koji su ponovno otkrili ono Međugorje iz prvih dana. Drago mi je to bilo vidjeti i bila sam ponosna kad bih vidjela naše obitelji, sina ili unuka od mojega susjeda, treću ili četvrtu generaciju. Bile su to cijele obitelji, braća, sestre, nevjeste, tetke, zajedno smo molili krunicu. To se na poseban način osjetilo kad smo silazili s Podbrda. Išli smo gore moleći, silazili smo moleći. Molilo se ukupno pet sati.

Kako je sve to funkcioniralo s obzirom na tisuće i tisuće ljudi na tom kamenjaru?

Pitala sam volontere, momke iz gorske službe spašavanja svake večeri, kakvo je stanje i kažu mi: “Marija, ljudi idu gore i mole, spuštaju se i mole. Mi nemamo posla, pa i mi molimo.” Te dane molitva je bila doista duboka. Gospin poziv da se moli za mir u svijetu bio je odgovor na aktualna zbivanja, kao onda 2000. godine kad je Gospa poručila da je Sotona odriješen iz lanaca. I taj Gospin poziv da sad molimo za mir u svijetu tako je bio jasan, baš kao kad je Gospa pozvala na molitvu za mir kad je kod nas bio rat, govoreći nam: “Vi molite, vjerujte i postite i idite naprijed s nadom da će Bog pobijediti, da zlo ne može pobijediti.” Poslije ukazanja osjetila da baš to Gospa želi reći: “Ne bojte se, ja sam s vama i vodim vas k Njemu koji je put, istina i život.”

Čuo sam neke poznate svećenike karizmatike kako tumače da su zbog te devetnice propali Sotonini planovi?

Vidimo sotonske znakove posvuda, poput ovoga s otvaranjem Olimpijskih igara u Parizu. Doista žele poniziti sve što je katoličko. Događaju se čudne stvari i sigurno Crkva prolazi teške trenutke. Sam Sveti Otac kaže da molimo za njega. Mislim da danas na poseban način vlada silna konfuzija i često samo Međugorje žele povezati s nečim s čime nema nikakve veze, samo kako bi se napravila neka afera. Samo kako bi izrugali Gospu i Boga. A kad Gospa poziva na devetnicu, onda to nije zanimljivo nijednom hrvatskom mediju, a mi smo kao Hrvati i katolici. U redu, Međugorje nije priznato i još se prati, ali treba pogledati plodove Međugorja.

Poput?

Koliko je bilo svećenika na oltaru na Mladifestu? Više od 700! A hodočasnika je bilo iz 80-ak zemalja. Ili uzmite vidioce. Oni kao da više ne postoje. Mi još samo na Podbrdo možemo ići slobodno. Na Festivalu mladih nismo mogli svjedočiti, ne možemo svjedočiti kad nas negdje pozovu, prvog župnika fra Jozu Zovka su sklonili, a on je uvijek svjedočio. Što Bog od nas hoće? Da se povučemo? A sad nas svi traže i mi smo na prvoj liniji. Kao nekad, na oltaru crkve više ne možemo biti, ali možemo biti na Podbrdu i na Križevcu na koljenima. Šale se moja djeca sa mnom kad smo na moru da imam deformaciju. Kakvu? Da pogledam svoja koljena koja su ravna od klečanja i nisu više okrugla. Bogu hvala! Ja mu zahvaljujem. Jer ovo što se događa sve ove godine nema veze s priznanjem Međugorja, zato što ljudi dolaze, obraćaju se, mijenjaju živote, žive vjeru jer su preko Gospe upoznali da nas vodi k Isusu. Ljudi koji se obraćaju dolaze u Međugorje, vraćaju se u svoje obitelji, u svoju župu i postaju pravi kršćani.

Doista, kao da se sve vratilo u prve dane?

Kao krug koji se zatvara. Zanimljivo je ono što vidimo danas, ljude koji su izgubljeni, siromašni ili bogati, bolesni ili zdravi dolaze u Međugorje. Dolaze i sekte koje traže Boga i nadnaravno. Ima i newageovaca koji sjede gore na Podbrdu i kažu kako osjećaju pozitivu. To znači da Bog privlači. Gospa privlači. I kad kažu da se vjera gubi, odgovaram da se više čuje jedno stablo koje pada, nego šuma koja raste. Osjećam da ovdje raste šuma. To svjedoče ljudi kojima je Bog u središtu života. I to mi daje posebnu radost. Osjeti se zajedništvo kao kod prvih kršćana. Nada u bolju budućnost ne gasne i to Gospa svakim danom ponavlja i bori se za to. Ona je rekla “ja sam s vama” i mislim da je Gospa poput zvijezde koja je vodila tri kralja prema jaslicama u Betlehemu. Danas je Gospa sigurno ona koja nas vodi Bogu uza sve napasti, ideologije i izazove tehnologije. Ona kaže: “Vratite se Bogu! Bez Boga nemate budućnosti ni života vječnoga.”

Mnogi ljudi ova vremena gledaju kao posljednja vremena?

Borim se s tim. Jer Gospa je rekla da se molitvom i postom ratovi mogu suzbiti. Mi smo to upoznali i vidjeli tisuću puta. U životima ljudi. Na primjer, od jednog prijatelja mama je došla moliti u Međugorje, jer nije studirao, hodao je po diskotekama, spavao po danu… Vratila se iz Međugorja, počela je moliti i blagoslivljati. Kad bi se on vratio pijan “k’o triska”, kako kod nas kažu, ona moli nad njim i blagoslivlja ga. Na kraju se taj dečko obrati, dođe u Međugorje i dobije poziv na svećeničko zvanje i postane svećenik. Drži misije po Italiji i Francuskoj i jednoga dana dobije moždani udar. Nazvao me njegov brat i veli da mu nema života. Ma što nema! Nama su potrebni svećenici i on je Gospin svećenik, pa ćemo moliti za njega! Mi smo molili i postili i bili smo tako sigurni da će to sve Bog okrenuti na dobro. I rekla sam Gospi: “Moli Gospe, svojega sina Isusa da ga izliječi.” Ozdravio je i nakon tri godine napisao je knjigu o tom svom iskustvu. Liječnici su mu rekli da nema ni traga od moždanog udara. Bilo je mnogo takvih situacija i doista sam vidjela snagu molitve.

Taj primjer mogao bi se preslikati na sve ljudske strahove od ratova i katastrofa?

Sigurno. Uvijek kažem da je rat u tebi ako nemaš Boga. Ti nemaš mira. Ljudi odlaze psihijatrima i psiholozima. Nisam protiv njih, naravno. Ali, čovječe dragi, ako uvečer ne možeš spavati, uzmi krunicu i moli. Kad su mi djeca bila mala, četvero jedno drugom od uha do uha, uvečer umorni oni i ja, ne znam što ću s njima. Nervozni oni, nervozna ja. Mogli smo brojiti ovce, kako su stari govorili ili moliti krunicu. Znala sam da treba moliti krunicu. I već nakon prve ili druge desetice krunice oni bi pozaspali kao anđelčići. Odluči, ili s Bogom ili protiv Boga. Idi u meditacije, joge i slično ili zovi Boga u pomoć. I dan-danas nađem se sa svojom sestrom, koja živi blizu, oko ponoći, ona krene blagoslivljati od svoje kuće, a ja od svoje. Pa se sretnemo. Jer je običaj da se svake subote uvečer blagoslivlje kuća i oko kuće.

To preporučujete i drugim ljudima?

Sjetila sam se sad jednog Talijana kad je bila ptičja gripa. On je vlasnik poznate peradarske tvornice i bez obzira na to što su njegove kokoši bile zaštićene, nitko tada nije kupovao piletinu. Sve mu je propadalo. Rekla sam mu prije ukazanja: “Znaš što, klekni ovdje kraj mene! Gospi ćemo predati svako jaje, svako pile i svaku kokoš. Sve!” Gleda on mene poslije ukazanja, a ja mu govorim da sam sve predala Gospi. Pita on što će reći braći kad ga pitaju što mu je rekla vidjelica. “Reci im da više nemaju ništa, sve je Gospino!”, kazala sam mu i neka ne brinu. Već je mislio ugasiti proizvodnju, ali je nakon toga odlučio nastaviti raditi. Nedugo, nakon što je prošla ptičja gripa, svi su htjeli piletinu, magazini koji su im bili puni, gotovo preko noći su se ispraznili. Sve su prodali. I dan-danas Bogu zahvaljuju. Ili ćemo s Bogom ili bez Boga. Sve što imaš, i svoju djecu i sve tvoje, posveti Bogu.

Imate li još neki primjer?

Bila sam u Libanonu i žalili su mi se njihovi političari da nemaju kandidata za predsjednika. Naprosto ga ne mogu pronaći. Rekla sam im da sad imaju vidjelicu kod sebe pa ćemo pitati Gospu ako žele, jer sam ja kao poštar i što mi kažete ja ću prenijeti Gospi. Nakon tjedan dana javljaju da su našli predsjednika. “Gdje ste ga sad našli kad ste rekli da ga nemate?”, pitam ih i odgovaraju kako ima jedan kandidat, koji je poslije postao predsjednik i nakon nekoliko mjeseci organizirao veliki susret muslimana, Židova i katolika na kojemu su pjevali Gospi.

Kad govorite o ukazanju, kako ono izgleda?

Uvijek se pripremamo krunicom. Pred Veliku Gospu i devetnicom i postom kao žrtvom. Mislim da Gospa tu žrtvu stostruko upotrijebi za nas, zaštiti nas i pomogne nam. Vidim da ona to čini s posebnom radošću i kao da kaže “nisu oni baš tako loši, znaju se oni pomoliti i prikazati”, pa mislim da to ona stostruko nagradi. Uvijek me to duboko pogodi, jer Gospa nađe sitnicu kako bi nas opravdala da nismo tako loši kao što mislimo. Ona to sigurno okrene na naše dobro. Tako svaki put kad je trenutak ukazanja, mi molimo i kad Gospa dođe otvore se nebesa. Ona uvijek dolazi u svjetlosti. Triput se prikaže svjetlost i znamo s koje strane nam dolazi, premda klečimo i molimo pred njezinim kipom. Dogodilo se jednom u Veroni, stavili smo kip ispred nas i kleknuli, no čujem iza među ljudima da govore: “Gospe moja, majko moja, dođi u moje srce, u moju obitelj…” I što ću, ustala sam, zacrvenila se, gledam gdje će, a Gospa ode među narod i ja za njom, stepenicama s oltara. Ode ona negdje dolje na svojem oblaku.

I vi za njom?

Stala sam i kleknula prema narodu. Jedan svećenik, moj prijatelj, gleda što se događa i pita se jesam li poludjela. Meni kip više ništa ne znači, odoh ja za Gospom. Na kraju sam čula cijelu priču, Gospa se molila nad jednim dečkom koji ima ozbiljnih problema, blagoslovila ga i vratila se. Okrenula sam se opet gdje je bila ona. Kleknula i molila.

Imate li u trenutku ukazanja osjećaj za prostor i ljude oko vas?

Nemam osjećaj, ali znam tj. Gospa dopusti da mi vidimo ljude. Jednim dijelom svjesni smo da su tu ljudi i da su nam se preporučili u molitvu. Ali kad je ona, kraljica neba i zemlje, među nama sve je nevažno. Kako da vam kažem, kao da dođe neka najveća svjetska zvijezda teatra ili televizije među ljude, ona je u središtu. Tako i Gospa. Mi smo svjesni svega toga, ali nam je važna samo Gospa. Liječnici su rekli da nad nama za vrijeme ukazanja mogu obaviti čak operaciju, jer mi ništa ne osjećamo. Vicki su stavljali injekciju u dio tijela gdje ima najviše živaca, a ona ništa nije osjećala.

Kad Gospa dođe, otvori se Nebo. S njom dolazi posebna radost, nježnost, čak i poseban zrak. Velim da se osjeti miris Neba. Vidi se veliko prostranstvo. Ako smo pred nekim kipom, slikom ili zidom, na tome mjestu je to veliko prostranstvo. Gospa uvijek dolazi na oblaku i nikad nije dodirnula zemlju. Ima krunu od zvijezda. Oči plave, duboke. Jednom je Jakov kazao novinaru da Gospa ne vidi samo što je u srcu, nego vidi i do nožnog prsta, kako je dubok njezin pogled. I u tom pogledu mi se izgubimo. U toj ljubavi prema nama osjećamo da smo najvažniji i jedini u svijetu. Tada osjećaš onu veliku ljubav Božju. Osjećaš se ostvaren i ljubljen. No sve to traje kratko, svega nekoliko minuta i mi tada molimo i preporučujemo druge. Uvijek su važni oni drugi. Kažu nam kako imamo mogućnost pitati za nas, ali nikad nisam bila u takvoj potrebi. Ljudima uvijek kažem da ih Gospa sve vidi i sve ih blagoslovi. To je milost, dar i nešto neopisivo. Svakoga dana kažem kako mi toga nismo dostojni. Nakon 43 godine duboko u srcu osjećam, vidim i kažem: “Ja nisam dostojna.” Ali evo, Bog nas upotrebljava.

Gospa se svakog 25. u mjesecu cijelom svijetu posebnom porukom obraća upravo preko vas?

Gospa je u početku svakoga četvrtka davala poruke župi Međugorje. S ponosom smo odgovorili kao župa i Gospa je rekla: “Hvala vam.” U posljednjoj poruci meni od prošloga mjeseca rekla je da je našla kod nas živu vjeru i zahvaljuje nam. S druge strane, zahvaljujući Gospi mi ovdje “imamo Ameriku”, kako se kaže, odnosno dobar standard. No unatoč tome, najveća većina nastavlja raditi i žrtvovati se za dobro hodočasnika. Nije lako raditi s ljudima. Na primjer, sad ljeti penju se u četiri sata na brdo Križevac, pa treba ustati i pripremiti što im je potrebno. Prije smo išli u “duvan” u četiri, a sad ustajemo zbog hodočasnika. Sve do uvečer kasno. Nekad se znalo prileći popodne kad je bilo vruće, a danas toga nema. Kaže se da nema odmora dok traje obnova, a u Međugorju je baš obnova. Obnova ljudi, srca i obitelji. Sjećam se jednoga Židova koji je u Međugorje dovezao svoju ženu. Išli su na ukazanje na brdo Križevac i on se u masi ljudi našao tik do golemog križa i vidioca. Bio je bez kose i u jednom trenutku osjetio je kako mu po glavi pada kiša. Pogleda u nebo, a ono puno zvijezda. Ukazanje je završilo i vidioci govore da je Gospa došla i da je plakala i moli – obraćajte se, živite moje poruke. Prevode mu i njemu postaje jasno da su ono što mu je palo na glavu bile Gospine suze. Kasnije je upoznao ondašnjeg župnika fra Tomislava Pervana, zaljubio se u Međugorje, dolazio i svjedočio o Međugorju. Postao je katolik, imao je silnu ljubav prema Gospi i svjedočio je do svoje smrti.

Koja bi bila vaša poruka, tj. iz Gospine perspektive danas ljudima u svijetu ovakvome kakav jest?

Držite se Boga i držite se Gospe! Znači, kad Gospa kaže da bez Boga nemamo budućnosti, to je istina. Mi nemamo budućnosti ako se ne vratimo Bogu. Sve ide u propast. Ono što mi znamo, a još više znaju naši političari i lideri, imamo toliko atomskih bombi, da kad bi ih sve ispucali ne bi ostao list na listu. Svi bi bili pepeo. Ono što čovjek stvara nered je i mržnja. To se svugdje vidi. Svejedno jesmo li s desne ili s lijeve strane. Vazda jedni protiv drugih. Nego, izaberite Boga. Izaberite život, kako Gospa kaže, od začeća do prirodne smrti. Gospa nam je na samom početku govorila: “Vaši stari stupovi su vaših obitelji. Ljudi koji mole.” Moramo poštivati naše starije. To je zakon ljubavi. Ono što je Gospa otpočetka govorila: “Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.” Isus to kaže.

Na početku su govorili da su prvi kršćani oni koji se ljube, pomažu, dijele i mole. Ono što je Gospa rekla u Fatimi, da molimo za one koji ne mole, da se klanjamo za one koji se ne klanjaju i da ljubimo Boga za one koji ne ljube Boga. Dakle, to je naša misija.

A za sve ostale, ne moraju doći u Međugorje, nego neka se vrate Crkvi, Bogu i molitvi. Vratite se. Nije važno koja je Gospa, je li širokobriješka, ramska, od Kamenitih vrata ili Marije Bistrice. Vratite se njoj koja nas vodi svojem Isusu i koja nam pomaže u svakom trenutku, bilo kakvih poteškoća, bolesti, potresa i katastrofa. Vazda se narod vraća Bogu i molitvi.

Radi, budi pošten, poštuj Boga iznad svega i bit će ti dobro. Bit će ti dobro ovdje na zemlji i s Bogom i s bližnjim. Na to nas Gospa potiče, da budemo ne samo ljudi molitve, jer ima onih koji kao da se izgube u molitvi. Treba se držati pravila sv. Benedikta “ora et labora”, moli i radi. Budi pošten, poštuj Boga, blagoslivljaj, ne proklinji, nego budi blagoslov svojim životom i svojim poslovima. Danas smo postali egoisti i stavili smo svoje ja ispred Boga, a Gospa nas poziva da stavimo Boga na prvo mjesto u našem životu. I bit će nam dobro.