Bregović, predratni komunist, svojedobno je svjedočio kako umjetnik ne mora biti dobar čovjek. Tako je, oslanjajući se u svojoj muzici na provokaciju i manipulaciju, i živio. Splitski koncert samo je jedna epizoda iz života čovjeka čiji je moral, po svjedočenju vjenčanog mu kuma, na razini morskog krastavca.
Još tamo od 1984., kada je Zabranjenom pušenju u Rijeci crk’o Marshall, niti jedan koncert na ex-SFRJ teritoriju nije izazvao toliku pozornost – te slijedom toga i prijepore – kao ovaj Bijelog dugmeta na splitskim Stinicama potkraj kolovoza. Reakcije su bile žestoke i onda kada je dr. Nele Karajlić, nakon što im je usred nastupa zakazalo pojačalo, prizvao u nezgodnom kontekstu uistinu (već) pokojnog maršala, baš kao i evo danas kada je Alen Islamović zapjevao: „Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo!“, dok su mu iza leđa na aplikaciji vijorile jugoslavenske zastave sa sve petokrakama, velikim, što bi u jednom drugom – mada također splitskom (nogometnom) slučaju – kazao Zoran Milanović da si se mogao nabosti na njih. Što se, vidjet ćemo kasnije, u slučaju toga pjevača iz Bihaća (evo i malo rime…) i pokazalo točnim. Prisjelo mu je, naime…
„Jugo, Jugice“…
Pušenje je izazvalo proglase brojnih SUBNORA, svih razina te, dakako, Saveza socijalističke omladine i režimskih, dakle svih, medija. (Jedino se slovenačka Mladina sprdala s oba maršala, pokojnim, baš kao i onim u Rijeci – crknutim. Što je samo potvrdilo kako je trostruki narodni heroj gadno kiksao glede izbora kliničkog centra u kojem će se liječiti kad je ono potkraj 1970-ih đavo došao po svoje. Iz Ljubljane se, eto, vratio plavim vlakom.) Žurno su im otkazivani koncerti, skidani su s televizijskih i radijskih programa. A grupa je (navodno) samoinicijativno odlučila prestati s radom na kultnoj, i makar u Sarajevu, nikad zaboravljenoj radio emisiji Top lista nadrealista. Nakon što je pak Islamović u Splitu zavapio: „… Moja nevjesto, moja ljepotice, Moja sirota kraljice, Jugo, Jugice…“, oglasile su se brojne braniteljske udruge.
Ipak, prvi je reagirao Domovinski pokret, usprkos (čak) i tomu što je i ta stranka te subote bila u vrlo delikatnoj situaciji. U tijeku je, naime, bio, vjerojatno sudbonosni, sraz Penava – Radić. Svi su, uz zgražanje, tražili hitnu reakciju DORH-a i MUP-a. Ipak, vrlo je pritom zanimljivo priopćenje Splitskog ogranka DP-a u kojem se uz ino kaže: „…Bijelo dugme u svojoj bogatoj karijeri ima brojne pjesme i sigurni smo kako nisu bili prisiljeni izvesti ovu pjesmu zbog nedostatka repertoara. Jedini cilj navedene izvedbe bila je provokacija i demonstracija moći usred Splita.“
Bitanga i cenzura
Nisu, dakako, splitski depeovci ovim otkrili rupu na saksiji: Provokacija (i manipulacija) drugo je ime za Gorana Bregovića. Što nas ponovo vraća u ’84.,. kada je, po svjedočenju Željka Bebeka, došlo do raskola u Dugmetu. Te, eto i olimpijske, godine sarajevski su rokeri na Jahorini pripremali novi album, a jedna je pjesma trebala početi stihovima jugoslavenske himne Hej, Slaveni. Godinama poslije, Bebek, tadašnji frontmen, kazao je Bregoviću kako mu ne pada na pamet to pjevati, na što mu je šef rekao kako ima tko hoće. I himnu su otpjevale Ladarice, a Željko je bio bivši pjevač. Jasno, važan čimbenik toga glasovitoga raskola bio je i onaj prokleti patent starih Feničana, jer je Goran poslovao po načelu prvo Meni, a što ostane – Njima. Tako su Slaveni, zapravo, samo bili kap koja je prelila času. Ipak, i ta crtica iz povijesti sarajevske grupe svjedoči kako je provokacija bila Bregovićev koncept. Vrijedna je prisjećanja i ’79., kada je najveći biznismen među rokerima (i obratno) objavio jednu od svojih najljepših balada na albumu Bitanga i princeza, nezaboravnu Sve će to, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš u kojoj je dio izvornoga teksta glasio: „Krist je bio kopile i jad“.
Bebek je kasnije svjedočio kako je to otpjevao i otišao – valjda zadovoljan – na odmor u Dubrovnik. Međutim, cenzorima u (tadašnjem) Jugotonu – čak i njima! – ova je gadost bila pretjerana, pa je Bregović digao svoga pjevača s odmora e kako bi otpjevao: „A on je bio kopile i jad“. Danas, točnije već stanovito vrijeme Željko je praktični vjernik, pa vjerujem da blagosilja oprezni i razumni Jugoton.
Komunist – ali (onaj) organizirani!
Uz to, valja podsjetiti i kako je (to), u biti, Bregovićevo jato u vrijeme pokojne Jugoslavije važilo za državni projekt, što su – čak i u ta olovna vremena – ostali, autentični rokeri, poput, primjerice, Džonija Štulića znali spominjati ne skrivajući gađanje. Istovremeno, nije bilo na putu do slave i ponajprije zarade toga što bi se Goranu gadilo. Vješto, oportuno koketirao je s tim „atributom“. Štoviše, u jednom davnom intervjuu za sarajevsku reviju Ven predstavio se i kao čovjek posebna kova.
„Nije slučajno da smo Željko i ja članovi Saveza komunista. Komunist je onaj tko je organiziran. Mene strašno nervira kada netko kaže: ‘Ja nisam član, ja se samo osjećam kao komunist’. Neorganiziran komunist ne postoji. Samo organizirani komunist je pravi komunist“, bio je rezolutan drug Goran (!), dometnuvši i kako se uvijek sjeća onog koncerta na kojem su pjevali Druže Tito, mi ti se kunemo.
Mnogo godina kasnije, kada su (već) doveli suživot i demokraciju i u YU avliju, Bregović je osjetio potrebu demantirati nekadašnju pripadnost državnom projektu. A za to mu je poslužila zagrebačka Nova godina, kada je i Bijelo dugmepozvano pjevati Ljubičici Bijeloj u HNK-u. Predmnijeva se da je Udba znala kako unuci najvećega sina vole Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac, pa su se eto i sarajevski rokeri našli u kazališnom ambijentu. „… Ali, Tito je poslije nekih osam sekundi naše svirke začepio uši, skinuli su nas s bine poslije nekih osam sekundi. Tako da sam najviše deset sekundi svirao kao državni projekt“, svjedočio je Bregović.
Nakon što je Islamović u Splitu zagalamio: „… Moja nevjesto, moja ljepotice, Moja sirota kraljice, Jugo, Jugice…“, oglasile su se brojne braniteljske udruge napadajući toga pjevača iz Bihaća. Na krivom su, međutim, tragu. Prava je adresa Bregović, vlasnik tvrtke Bijelo dugme, osvjedočeni provokator i manipulator iz pokojne SFRJ.
Žurno ga je, međutim, demantirala omiljena pjevačica kumrovečkog vragolana Tereza Kesovija, sjećajući se kako je Dugme Bosancaodgalamilo do kraja, samo je, veli, dida onih unuka koji su bili ludi za tom pjesmom, demonstrativno napustio dvoranu i otišao u salon. Na viski, da se malo smiri – vjerojatno. Kasnije, kad je Tereza zavapila Nono, nono, dobri moj nono, doživotni se predsjednik vratio u prvi red. Pjevali su i on i unuci. Za drugaricu Jovankunisam (više) siguran.
Što je zapravo Jugoslavija?!
No vratimo se – Jugoslaviji. Ali ne onoj (splitskoj) Islamovićevoj, već onoj – pokojnoj. U jednom su intervju Bregovića pitali osjeća li se, kao dio nekadašnje jugoslavenske elite, odgovornim što nije mogao spasiti Jugoslaviju? Glazbenik, sad već uveliko s londonskom, beogradskom… i tko zna kojom sve ne adresom, odgovorio je da je, u smislu kako je on bio Jugoslaven, to bio svatko u Jugoslaviji. Postavio je pritom i pitanje: Što je zapravo Jugoslavija?! Te odmah i odgovorio. „Svatko tko je imao rođaka u Beogradu, Skopju ili Splitu bio je Jugoslaven“, lakonski će taj bivši član Partije, dodavši kako ne misli da je trebao spašavati Jugoslaviju niti joj je bilo spasa. Ali, veli, na emotivnom planu, on je još uvijek tu…
I, tako, evo, sve do kasnokolovoškoga splitskog incidenta kada je tu svoju emociju pretočio u provokaciju. Nakon čega je nužno pojasniti kako na pravom tragu nisu svi oni što su krivnju za Jugo, Jugice… adresirali na Islamovića, koji je, evo, izložen i brojnim prijetnjama. „Ja sam radnik pjevač u tvrtki Bijelo dugme, kojoj je vlasnik gospodin Goran Bregović… Što iza mene vijori i kakve aplikacije se događaju ne znam, to je slagala tvrtka iz Zagreba, a repertoar smo svirali po Hrvatskoj s Orkestrom za svadbe i sahrane i to 7-9 koncerata prije 6 ili 7 godina. Čak je i Pulska arena bila u tom opusu, pa i ta pjesma Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“, pravdao se doveden u zbilja neugodnu situaciju. Mada, oni što se u Hrvatskoj zalažu da mu se ubuduće spusti rampa na ulasku u Hrvatsku, zaboravljaju da ima hrvatsko državljanstvo.
Dakako, splitsko je uprizorenje stare pjesme i još više starih obilježja podijelilo Hrvatsku. Ponajprije su se javili oni što svaku prigodu rabe ne bi li se obračunali s Thompsonom i njegovim poklonicima. Ti su u Imotskom, vidjevši nekoliko zagasitih majica na razdraganoj omladini, odmah detektirali restauraciju NDH-a. A, evo, ovo prizivanje propale (Titine) tvorevine podno Marjana sa svom onom Breginom provokativnom scenografijom, tek simpatičnom nostalgijom. I kad smo već kod Marjana, podsjetimo kako je i ranije u Splitu bilo neprilika sa zastavama i pjesmama.
Kad Ozna (pre)pjeva
Tako su (još) za FNRJ stihove iz hrvatske domoljubne pjesme Marjane, Marjane, koji su glasili: Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ?/Ča barjak ne viješ,
milu trobojnicu?/Milu trobojnicu crven, bijeli, plavi./ Crven, bijeli, plavi,
naš barjak hrvatski,komunisti prepjevali te u umjesto svega hrvatskog nabacali: „ime druga Tita“, „naprid partizani“, „zvizdu petokraku“… Dakako, svako javno pjevanje izvorne pjesme bilo je kriminalizirano. Uz to, posljednje isticanje hrvatske trobojnice bez zvijezde dogodilo se 10. travnja 1947., kada su dvojica mladih Splićana potajno za olujne noći skinuli zastavu s petokrakom i izvjesili hrvatsku trobojnicu. Što je, nemojte uopće dvojiti, zloglasnu Oznu dignulo na noge (junačke…).
I, evo, sad je Bregović vratio, nakon tko zna koliko godina, Yu trobojnicu i petokraku u Split. Znakovito, usred ove galame nakon koncerta, samo se vlasnik tvrtke Bijelo dugme ne javlja. A i zašto bi?! Ono što je – kao i uvijek – želio, svojom je provokacijom i uspio. A o kakvom je zapravo liku riječ svjedočio je prije 20-ak godina njegov vjenčani kum, još jedan kontroverzni Sarajlija Emir Kusturica, koji je Goranov karakter osjetio na vlastitoj koži. Kumovi su surađivali na filmu Arizona dream, koji je na Berlinskom festivalu osvojio Srebrenog medvjeda.
Kumovi, široki vam drumovi
Ubrzo se, međutim, ispostavilo kako je Nemanjin kum, kao svoju autorsku, podmetnuo jednu korzikansko-židovsku pjesmu. Malo kasnije, legendarni, sad već pokojni, Šaban Bajramović optužioga je da je u filmovima Dom za vešanje i Underground ukrao pjesme što ih je on komponirao prije dva desetljeća. U oba slučaja, taj je plagijator na sudu izgubio. Ali, kako je tvrdio njegov kum, kazna – čak i ona na francuskom sudu – bila je značajno manja od zarade koju je taj emotivni (…) Jugoslaven zaradio od filmske, mahom, eto, pokradene glazbe. Nakon svega, Kusturica je kazao kako mu je moral kao u morskog krastavca. No kako Bregovića (uopće) uvrijediti?!
Nikako! Evo, uostalom, kako je uzvratio kumu za ovaj plastičan opis. „Umjetnici nemaju obavezu biti dobri ljudi!“ Svjedoci smo, sad već, desetljećima kako se oba kuma drže toga Goranova kreda.
Samo što makar Nemanja ne ma(r)šala petokrakama po Hrvatskoj i ne cvili za Jugicom.
Piše: Josip Vričko
