Krajem Drugog svj. rata 1945. godine, sestre su iz Čapljine protjerane iz svoje kuće od strane partizana, a sestra Regina Milas je odlučila ostati sa svojim pukom. Partizani su je 1945. odveli iz sestrinske kuće – sa sobom je uzela samo dvije stvari: časoslov i krunicu.
Prvo što su od nje zatražili je da skine redovničko odijelo, što je odbila rečenicom: “Ja to ne mogu učiniti jer bih tim činom prestala biti ono što jesam!” S grupom građana, strijeljali su je partizani ispred crkve svetog Franje u Čapljini.
Mirno je čekala svoj red za egzekuciju gledajući svoje sumještane kako umiru. Kada je došao red na nju, svome ubojici dala je sat sa svoje ruke i mirno predala svoju dušu Kristu 2. veljače 1945. godine, upravo na dan osoba Bogu posvećenog života.
Čapljinski franjevac fra Mile Vlašić napisao je pjesmu “Mučenice sveta” posvećenu sestri Regini Milas a stihove pjesme otpjevala je Anamarija Sušac.
Pjesma je dobila i svoj spot, a za aranžman je zaslužan dragan Kvesić dok video projekciju potpisuje TAU Studio a audio produkciju studio Parać iz Mostara.
Rođena: 3. kolovoza 1915., Tihaljina Novicijat: 19. ožujka 1937., Mostar Prvi zavjeti: 20. ožujka 1938., Mostar Vječni zavjeti: 25. ožujka 1942., Mostar † 2. veljače 1945., Čapljina
Ni trideset godina nije imala kada je okončala život pred streljačkim vodom tzv. osloboditelja Čapljine, zajedno s mnogim uglednim Čapljincima početkom veljače 1945. Svjetlo dana ugledala je s. Regina u Tihaljini, u obitelji Jakova i Matije rođ. Perić. Krštena je istoga dana, a roditelji su joj dali ime Šima.
U roditeljskoj kući rasla je do 14. godine. Završila je u Tihaljini pučku školu i nakon škole rado se družila s knjigom. Želeći joj omogućiti dalje školovanje, roditelji su je poslali u Mostar, kod obitelji Franje i Paule Jakopić. Pomagala im je u kućanstvu i pohađala školu. Završila je dva pripravna razreda za Stručnu školu. U Mostaru se susrela i s našim sestrama. Možda se već tada u njoj rodila klica zvanja. Međutim, nakon tri godine boravka u Mostaru, vratila se u rodnu Tihaljinu. Kad je imala 19 godina odlučila se za redovnički život. U kandidaturu je primljena 17. ožujka 1934., a tri godine kasnije stupila je i u novicijat. U međuvremenu je završila i Stručnu školu u Mostaru. Bila je švelja s položenim majstorskim ispitom pa je tako mogla poučavati u Stručnim djevojačkim školama. Vječne zavjete je trebala polagati 1941., kada su to učinile ostale iz njezina novicijata, ali joj je juniorat bio produžen za godinu dana tako da je te godine zavjete obnovila, a sljedeće, tj. 1942. položila vječne zavjete.
Kratki redovnički život provela je u Mostaru u provincijalnoj kući, a po jednu godinu u mostarskoj bolnici (1938.-1939.) i Međugorju (1939.-1940.) te ponovno u provincijalnoj kući gdje je dočekala i početak rata. U Čapljini djeluje od polovice Drugog svjetskog rata do smrti.72 Nema pisanih podataka da je djelovala u Opuzenu i u konviktu na Širokom Brijegu, kako se navodi u knjižici „S. Regina, čapljinska mučenica“.
Krajem 1944. partizani su već bili na vratima Čapljine, ali je još nisu bili zauzeli. No bilo je očito da je samo pitanje dana kada će se to dogoditi. Sestre su morale prekinuti rad Stručne škole, a mnogi su ljudi i napuštali grad. I sestre su se odlučile povući prema Međugorju. A s. Regina je odlučila ostati. I ostala je sama od sestara unatoč nagovaranju mnogih da se skloni na sigurnije mjesto. Još uvijek nije potpuno jasno zašto je to učinila. Po svjedočenju njezine učenice Dragice Vrankić, odlučila je ostati, jer je smatrala da nikom ništa loše nije učinila pa da se nema čega ni bojati; osim toga želi ostati sa svojim narodom pa što bude drugima neka bude i njoj. No, ima i nekih drugačijih tumačenja i razloga njezina ostanka što je sada teško razlučiti. U svakom slučaju, kada su partizani osvojili Čapljinu, proveli su kao i posvuda tzv. „čišćenje“ svih koje su smatrali svojim protivnicima. Sakupili su ih iznad današnje općinske zgrade i za smrt određene odvodili blizu župne crkve sv. Franje i strijeljali, bez suda i čak bez mogućnosti da budu dostojno pokopani. Završili su svi u zajedničkoj masovnoj grobnici nedaleko od stratišta.
Kada su 2002. čapljinski vjernici, u organizaciji udruge „Čapljinska žena“ odlučili podignuti spomenik s. Regini, smatrajući je mučenicom, pokušalo se doći i do nekih svjedočanstava o njoj i njezinim zadnjim trenucima života što je opisano u knjižici „Sestra Regina, čapljinska mučenica“. Tako se navodi da je odbila odložiti redovničko odijelo što je od nje tražio neki partizanski oficir, da je smirena čekala smaknuće; da je skinula s ruke sat i pružila ga, što se tumači kao znak praštanja, vojniku koji se spremao da je ustrijeli. Ostaju ipak praznine što se tiče zadnjih trenutaka života. Što vrijeme više odmiče, sve manje je mogućnosti da se dobiju neka preciznija svjedočanstva.
S. Regina bijaše po prirodi inteligentna, odlučna i ustrajna u onom za što je prosudila da je vrijedno truda. „Ako je bila u nešto sigurna, nitko je od toga ne bi mogao odvratiti“, rekao je o njoj fra Kamilo Milas.
U poslu je bila precizna i ono što je izlazilo iz njezinih ruku gotovo da je bilo savršeno. Uz poučavanje krojenja u Stručnoj školi u Čapljini, pripremala je i djecu za Prvu pričest. Imala je energije i planova kao i mnoge mlade osobe. Nažalost, sve je prekinuto na surov, dramatičan način.
Uspomenu na s. Reginu u Čapljini čuva njezin lik – spomenik, djelo akademskog kipara prof. Stipe Sikirice iz Zagreba. Spomenik je postavljen u perivoju između župne kuće i osnovne škole „Vladimira Pavlovića“. Otkriven je na prigodnoj svečanosti 12. svibnja 2002. godine. Uspomenu na s. Reginu čuva i vitraj u područnoj crkvi u Trebižatu, rad akademskog slikara Josipa Mijića.
Pogledajte i poslušajte pjesmu “Mučenice sveta” posvećenu sestri Regini Milas.
