Jedini političar iz BiH koji se usudio priznati da svijet prolazi kroz promjenu globalne arhitekture moći jeste Željko Komšić.
Nakon Venceovog govora u Munchenu, šokirana Europa je ostala da se koprca u blatu vlastite nemoći u koju je sama sebe dovela. Njeni balkanski poslušnici strpljivo u tišini očekuju signal briselskih gospodara nadajući se opstanku starog poretka.
Ali stari poredak se raspada na dnevnoj bazi.
Nekadašnji pendrek kojim su se disciplinirali Srbi i Hrvati, poput „nepovredivosti granica“ i nezamislivosti humanog preseljenja danas najnormalnije izlaze iz usta Predsjednika SAD-a. Malo hoće Panamu, malo Grenland, malo bi selio Palestince…
Haaški sud koji je ustanovljen kako narodi bivše Jugoslavije više ne bi ni spominjali promjene granica i preseljenja naroda također je pod udarom SAD-a. I ne samo sud. USAID koji je desetljećima financirao narativ starog poretka i sam se gasi. Vjerojatno će ugasiti i WHO a pitanje je dana kada će se Trump i Musk sjetiti da postoji UN pa da i njemu zavrnu pipu.
Da je vrijeme grantova i političkih tabua prošlo, američki potpredsjednik Vance jasno je rekao svima u oči. Još neko vrijeme će trajati period poricanja i nevjerice koje je pogodilo Europu pa je razumljivo da svi čekaju „što će biti“. Iako ustvari svi znaju što će biti: Europa se davno odrekla vlastitog subjektiviteta tako da neće ni odlučivati o svojoj sudbini. Vjerojatno će se kao geopolitički igrač raspasti izložena centripetalnim silama velikih igrača.
Završetkom ere Europe kao nekakvog geopolitičkog igrača, postavlja se pitanje opstanka nekoliko postjugoslavenskih država koje su nastale voljom starog svjetskog poretka.
Nas zanima bosanskohercegovački protektorat koji doslovno egzistira zahvaljujući stranoj vojnoj sili – NATO.
Kao što smo utvrdili posljednjih mjesec dana, SAD ne samo da više nije zainteresirana voditi rat u Ukrajini, nego ih ne zanima posebno ni čuvanje Europe od Rusije. Je li realno očekivati da će se onda SAD specijalno angažirati oko sigurnosnih garancija na opstanak Kosova i BiH!?
Prvi koji je javno o ovome progovorio jeste spomenuti Željko Komšić. Kao i obično, ne mareći za posljedice svojih izjava, Komšić je u maniru političkog analitičara izjavio da se „moramo probuditi iz snova“. Mislio je pri tom na san o tome da će Europa „čuvati BiH“.
Ako je itko zadnjih 20 godina kukao uokolo da „međunarodna zajednica“ treba disciplinirati „neprijatelje Bosne“ i „uvesti reda“ u BiH onda je to Komšić. Danas, Komšić se ruga Europljanima koje je bilo „otužno gledati“.
Nije uopće otužno. Baš je lijepo gledati europske birokrate koji desetljećima parazitiraju po raznim pozicijama skrivajući se iza plašta birokratizma. Kada im se svijet raspada pred očima, gledaju nemoćno jedni u druge plačući o „nadolazećoj desnici“.
Pa desnica samo upražnjava prostor koji je ljevica napustila – prostor Europske suverenosti.
Ne znamo kako će to završiti ali je sasvim sigurno da će BiH i ostali NATO trabanti poput Crne Gore i Makedonije od sada biti prepušteni svojoj najmračnijoj noćnoj mori – sami sebi!
Komšić, kao da nije 20 godina u vlasti, kaže: „Mislim da bi nam prvo što trebamo uraditi bilo zapravo buđenje iz slatkih snova u kojima nas neko drugi brani i brine za nas. U ovakvom svijetu koji se još rađa, niko to neće uraditi. Krajnji je trenutak da se okrenemo sebi i da u sebi tražimo snagu. Nema više Murphyja, nema više O’Briena, ‘stručnjaka’ za Balkan i Bosnu i Hercegovinu, Schmidt se sklonio u najdublju rupu, ne pojavljuje se, a sve o čemu misli jesu rezultati novih izbora u Njemačkoj i nada se da bi, nekim čudom, mogao politički preživjeti.“
Da je ovo rekao neki Komšićev kritičar, tipa ja, ovo bi izgledalo kao još jedna žaoka u nizu. Ali ovo je rekao čovjek koji doslovno postoji i opstaje zahvaljujući međunarodnom intervencionizmu.
Bar deset godina su razumni glasovi, uglavnom sa hrvatske strane, a bilo je i dosta Srba, upozoravali da nijedna država ne može opstati bez unutarnjeg legitimiteta. Ali bošnjačka politika je predugo bila u invalidskim kolicima koja je gurala međunarodna zajednica da nikad nisu pokušali ustati na noge.
Danas, kada Komšić na poziciji člana Predsjedništva nema nikakvu ovlast da pokrene Oružane snage protiv „separatista“ može samo kao politički analitičar prizivati neku imaginarnu međunarodnu silu da spriječi, na primjer Dodika, da proglasi neovisnost.
Vjerojatno je i sam svjestan da više ne postoji neka vanjska sila koja će na okupu držati „hiljagodišnju i neuništivu“, Komšić se po svemu sudeći obraća bošnjačkom korpusu. Od njega, u klasičnoj nacionalističkoj maniri, traži da obustavi podjele i stisne redove.
Sa apsolutnim bošnjačkim izbornim legitimitetom još od 2006., nije jasno kako smo (su) se našli u slatkim snovima i otkud uopće ideja da će se netko brinuti za nas (njih)?!
Dobar prijatelj je novu američku politiku definirao kao politiku „zdravog razuma“. Bit će zanimljivo vidjeti kako će zdrav razum funkcionirati u zemlji u kojoj se posljednjih trideset godina radi isključivo suprotno zdravom razumu.
