Još prije 12 dana u emisiji Kontekst Al Jazeere najavio sam kako će HDZ BiH morati raskinuti koaliciju s Dodikovim SNSD-om jer je lider Republike Srpske, suspendirajući državno pravosuđe ( Sud i Tužiteljstvo BiH te VSTV) i policiju (SIPA-u) “prešao rubikon”, što se ovih dana obistinilo.
Sarajevska javnost, godinama obmanjivana pričom kako Čović s Dodikom radi na podjeli BiH, sada je nemalo (pozitivno) iznenađena izjavom čelnika Hrvata u BiH kako njegova stranka neće slijepo slijediti one koji ruše državne institucije i ustavnopravni poredak a nakon toga i sastankom s oporbom iz Republike Srpske na Kupresu, nakon kojeg je nagovještena nova koalicija iz koje bi bio isključen SNSD.
Savez vodeće hrvatske i srpske stranke SNSD i HDZ BiH bio je brana bošnjačkom unitarizmu i majorizaciji Hrvata na razini BiH. Sjetimo se samo, na što je jučer posjetila i SNSD-ova Sanja Vulić, 2011. kada je SDP, pokušao izbaciti HDZ BiH, izbornog pobjednika među Hrvatima, iz Vijeća ministara, kandidirajući Slavu Kukića za dužnost predsjedatelja izvršne vlasti BiH. Kukića je upravo Dodik odbio podržati, sprječavajući da Hrvati budu razvlašteni na razini države. Još nam je u svježem sjećanju i drugi primjer kada je Dodik stavio veto na odluku Džaferovića i Komšića da Predsjedništvo BiH tuži Hrvatsku pred Međunarodnim sudom kako bi spriječili izgradnju Pelješkog mosta.
No, kada je Dodik krenuo u razvaljivanje BiH, potaknut intervencionizmom tzv. visokog predstavnika i presudom Suda BiH protiv njega,, pod motom povratka na izvorni Dayton, prešao je crvenu liniju, dok su Hrvati, odnosno njihovi politički predstavnici morali ostati s druge strane. Zašto? Jednostavno zato što raspad BiH, nije u njihovom interesu, niti u interesu njihove druge domovine Hrvatske. Iz više razloga.
Prvo, Hrvati su prilično disperzirani. Samo polovica ih žive na kompaktnom teritoriju, dok je druga polovica rasuta diljem, pretežno, F BiH. Za razliku od Srba nemaju vlastiti entitet pa time ni sigurnosni okvir koji bi ih štitio u slučaju disolucije države koja bi mogla dovesti do njihove sigurnosne ugroze, koja je tim veća upravo zbog njihove raspršenosti.
Drugo, sadašnji ustroj u kojem se vojska ne može upotrijebiti bez konsenzusa u Predsjedništvu BiH, dok je policija u nadležnosti entiteta, a u Federaciji BiH županija, jamči im kakvu takvu sigurnost. Ako bi se Republika Srpska odvojila od BiH i pripojila Srbiji, praktično bi imali veliku Srbiju, čija bi Vojska mogla biti stacionirana uz rubove hrvatskih područja u BiH, iznad Mostara, Stoca, Ravnog i Kupresa. Hrvati ne žele ponovno doći u takvo okruženje u kojem su se našli 90-tih godina.
I treće, ne samo Hrvati u BiH nego i Hrvatska ne žele granice Velike Srbije i srpsku vojsku iznad Dubrovnika i na stotinjak kilometara od Zagreba.
BiH kao država triju federalnih jedinica, ili jednakopravnost u Federaciji BiH i BiH, u kojima će moći birati svoje političke predstavnike u Predsjedništvo BiH i domove naroda i gdje neće biti preglasavani, u kojima će biti poštovani kao narod, njihov jezik, kultura, običaji i tradicija, i gdje će u miru moći raditi i ekonomski se razvijati, školovati i odgajati svoju djecu, su opcije koje Hrvatima u BiH najviše odgovaraju. Zato je Čovićeva odluka da ne slijedi Dodika u rušenju BiH nacionalno promišljena, logična i sa stajališta interesa Hrvata jedino moguća.
Ukoliko unatoč svemu dođe do raspada BiH, Hrvati zato neće biti ni najmanje krivi. Tada će, međutim, hrvatsko vodstvo u BiH i vrh Hrvatske morati uložiti ogroman trud da se Hrvati i teritorij na kojem žive zaštite od mogućih ugroza i kroz dijalog s Bošnjacima definiraju, u državnopravnom smislu, prostori na kojem živi jedan i drugi narod.
