Odbio vilu na Dedinju, pa se okrenuo Hrvatskoj. “Ma nek su Hrvati srušili mostarski most”.
Koncem srpnja u Splitu je odana velika počast Blažu Sliškoviću, legendi Hajduka. Nekadašnji nogometaš Veleža, Hajduka i reprezentacije Jugoslavije dobio je priznanje u gradu u kojem je ostavio veliki trag. Naime, predstavljen je mural njemu u čast. Ovaj rođeni Mostarac je za Hajduk igrao od 1981. od 1986. odigrao 198 utakmica i zabio je 63 gola.
U ovom tekstu prisjetili smo se nogometnog genija koji je opčinjavao publiku svojim maštovitim nogometnim kreacijama, ali je i šokirao svojim katkad nakaradnim ponašanjem.
Kako bilo, Slišković je bio ona vrsta igrača koja danas, u razdoblju najnapornijeg fizičkog nogometa, polako nestaje. Slišković je bio fini, plemeniti vezni igrač koji je u svojim nastupima koristio maštu kao glavno oružje. Uostalom, pročitajte izjavu kasnije jednog od najboljih igrača svih vremena, Francuza Zinedina Zidanea:
Hajduk umjesto beogradskih ponuda
“U djetinjstvu sam imao svog idola, velikog. Riječ je o Blažu Sliškoviću koji je tada igrao za Olympique iz Marseillea za kojeg sam navijao”.
Francuski žurnalisti dali su mu čak i nadimak “balkanski Maradona”. Nogomet je počeo trenirati u rodnom Mostaru gdje je pružao sjajne partije za Velež, sve dok se najjači klubovi bivše Jugoslavije nisu zainteresirali za njega. Najuporniji, a i zacijelo izdašan bio je splitski Hajduk koji ga je doveo u svoje redove.
Uistinu, kad je iz Veleža dolazio u Hajduk 1981. godine o njemu se govorilo i u Saboru Republike Hrvatske, bilo je skandalozno da jedan transfer toliko vrijedi u tadašnjem socijalističkom okružju, na glas se govorila njegova plaća, odšteta Veležu, stan i zemljište u Brelima. U Hajduku je igrao izvrsno i u europskim kupovima, ali nažalost zbog stalnog osipanja momčadi nije s Hajdukom osvojio niti jedan naslov, tek Kup 1984. godine.
U finalu protiv Crvene zvezde, tada je beogradskom klubu u prvoj utakmici zabio gol iz kornera. Na vratima je bio Tomislav Ivković. U prvoj finalnoj utakmici bilo je 2-1 za Hajduk, u drugoj u Beogradu nije bilo pogodaka. Sliškoviću su predviđali blistavu karijeru, nije ni ovako bila loša, no splet okolnosti, od njegovog nediscipliniranog ponašanja pa do teških ozljeda stajale su ga većih uspjeha. Svakako, najgori trenutak karijere mu je lom noge u utakmici za Hajduk protiv Beograda u gostima. Izvjesni Dimitrijević i Serpak divljački su startali na “Baku”, kakav je bio nadimak Sliškoviću, i slomili mu nogu. Bez da su dobili i žuti karton. Zbog te ozljede i dugog oporavka Slišković nije otputovao s reprezentacijom na Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj 1982. godine.
Odgovarao na pitanja o mostu
Prije nekoliko godina dao je intervju srpskoj tiskovini „Nedjeljnik”. U veoma živopisnom razgovoru Sliškoviću su bila postavljana teška pitanja. Pa, i ono kako je reagirao na rušenje Starog mosta u Mostaru tijekom rata u Bosni i Hercegovini.
“Što je za mene značilo rušenje tog mosta? Pa bila je to tužna slika. Samo znaš što? Ako je, i samo ako jest, istina da je most služio za prijevoz streljiva za Armije BiH, drago mi je da je srušen. Ne zbog vojske, nego zbog streljiva. Ja bih vam isto rekao da je HVO vozio streljivo preko tog mosta. Tako je spašeno možda nečijih sto života. A jedan ljudski život ne vrijedi stotinu starih mostova. Dao bih sto jeb**** mostova za jedan život.”
“I znate poantu? U Mostaru su svi ostali mostovi srušeni, svi su porušeni. Samo oni koji za njim žale toliko, žale jer su ga Turci napravili. Zato. Oni u tome vide smisao, kao što neki drugi vide smisao u tome da je neki most sagradila Austro-Ugarska. I za to vrijeme im nije žao deset tisuća ljudi. Kažu da je most simbol. Da. Ali evo, napravili su nove. Treba objektivno gledati na stvari. Takvih priča o simbolima u Mostaru ima mnogo, a o objektivnim stvarima nitko ne govori”, rekao je Slišković.
Džaja najpošteniji
Na pitanje kakvi su bili razgovori s njime i tko je sve razgovarao s njime prije nego je otišao u Hajduk Slišković se otvorio: “Džaja je ovdje bio najpošteniji. Rekao mi je – Baka, ne mogu parirati Hajduku s novcem. Mogu ti obećati vilu na Dedinju, ti biraš koju želiš, a ja ti obećam 90 utakmica u reprezentaciji. Kad mi je to rekao, začudio sam se. Tada sam tek počeo igrati za reprezentaciju, razmišljao sam: kako mi to možete obećati? A ja mu kažem – ne treba mi kuća, imam veliku vilu kao što je tvoja u Mostaru. A za reprezentaciju, kako bude.”
“I Partizan je ponudio novac, razgovarao sam i s njima. Dinamo također. Ali izabrao sam Hajduk. Poslije sam tek shvatio da mi je Džaja rekao istinu i da mi preko Miljanića može garantirati 90 utakmica, ali mi je drugo bilo važno. Hajduk me jako želio. Ne vrijedi to ni pričati, ali imali su najviše crnog novca od cijele velike četvorke, unesenih u državu, i bili su spremni učiniti sve da ja dođem. I što je najvažnije, bili su mi blizu doma”.
Slišković je slovio kao pravi boem, pravila sportskog života za njega nisu postojala, često je bježao iz karantena te sa priprema za jugoslavensku reprezentaciju, za koju je upisao tek 26 nastupa i zabio samo 3 gola. Njegova utakmica života za reprezentaciju bila je protiv Italije 1984. u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Los Angelesu, kada je od pet pogodaka on postigao dva gola, a za dva asistirao.
Imao svoje mušice
Unatoč sjajnim nogometnim predispozicijama Slišković je imao svoje mušice, često je zalazio u kafane, kafiće, restorane, casina, imao je ljubavnih afera, a znao je reći da nije otišao na put s momčadi jer se “zaključao u stanu i potom zaboravio gdje je ključ”.
Nakon transfera iz Hajduka igrao je u talijanskoj Pescari, francuskim klubovima Olympiqueu, Lensu i Mulhouseu, nakon osamostaljivanja Republike Hrvatske postaje član Hrvatskog Dragovoljca, a karijeru završava u Mostaru u svom Zrinjskom.
Autor: Andrija Kačić Karlin
