General koji je mislio, gradio i branio. General Slobodan Praljak bio je čovjek kakvog povijest rijetko bilježi.
Intelektualac, redatelj, filozof, inženjer i vojnik – spoj obrazovanja, kulture i moralne hrabrosti koji nadilazi granice jedne epohe.
Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu, elektrotehniku na Tehničkom fakultetu i režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Govorio je četiri svjetska jezika – engleski, njemački, francuski i ruski.
Takvu širinu znanja i spoj tehničke preciznosti s kulturnim senzibilitetom teško je pronaći i u svjetskim razmjerima.
Unatoč tome, u trenutku kad je Hrvatska bila napadnuta, Praljak nije birao sigurnost ni status – nego odgovornost.
Dragovoljno je uzeo oružje i stao u obranu domovine.
Sunja – grad koji nije pao
Kada je u rujnu 1991. preuzeo zapovjedništvo nad obranom Sunje, zatekao je kaos, neorganiziranost i strah.
U samo nekoliko tjedana uveo je red, fortifikaciju položaja i vojničku disciplinu, čime je taj mali grad pretvorio u nepokoreni simbol hrvatskog otpora.
Sunja je četiri godine odolijevala topničkim napadima i nikada nije pala.
Zbog toga Hrvatska Praljku ne duguje presudu, nego spomenik – jer je obranom Sunje obranio i pristup Zagrebu.
Humanost u ratu
Nakon Hrvatske, Praljak prelazi u Bosnu i Hercegovinu, gdje organizira obranu hrvatskih područja u ratu koji je prijetio da proguta cijelu državu.
Ali, za razliku od mnogih zapovjednika, on u ratu ostaje čovjek.
Najpoznatiji primjer njegove humanosti ostaje propusnica UNHCR-ovog konvoja za Istočni Mostar – naređenje koje je osobno potpisao i kojim je omogućio da hrana, lijekovi i pomoć stignu do bošnjačkog civilnog stanovništva u jeku najžešćih sukoba.
Taj čin nije bio vojni, nego čisto moralni: odluka zapovjednika koji je shvatio da se veličina vojske ne mjeri brojem osvojenih kilometara, nego brojem spašenih života.
Humanitarni paradoks
Politička šutnja Sarajeva – i zanemarivanje potvrde iz vlastitih redova
U istom intervjuu, prof. dr. Izet Aganović je dodao: „Prošle godine smo imali veliki skup, nakon 30 godina. Pripremali smo da to napravimo i u
Sarajevu, ali oni nisu bili voljni, ne znam zašto. Nama niko nikad od političara iz Bosne nije rekao, ali rekao je narod.“
Taj iskaz otkriva nelagodnu istinu: političko Sarajevo očito ne dopušta da se javno afirmira uloga Hrvatske u humanitarnoj pomoći Bosni i Hercegovini.
Činjenica da je – prema Aganoviću – iz Hrvatske poslano 2.000 kamiona i 20.000 tona hrane tijekom rata, i dalje se sustavno prešućuje u bošnjačkom političkom i medijskom diskursu.
Kao da bi priznanje te pomoći automatski srušilo narativ u kojem je Hrvatska trajno označena kao „dušmanin“ – narativ koji se, nažalost, i danas reproducira u sarajevskim javnim istupima.
Tako je u emisiji „Srebrenica Specijal“, emitiranoj 7. srpnja 2025. na TV Sarajevo, akademik Rešid Hafizović ponovno prikazao Hrvatsku kao neprijateljskog susjeda, zajedno sa Zapadom i Izraelom.
Upravo takav diskurs pokazuje da političko Sarajevo sustavno održava simboličku matricu sukoba, čak i tri desetljeća nakon rata – dok istodobno prešućuje činjenicu da je Hrvatska u ratnim godinama slala humanitarnu pomoć Bosni i Hercegovini.
Paradoksalno, tu istinu potvrđuju i pojedini bošnjački vjerski autoriteti.
Tako je u intervjuu za Dnevni Avaz (5. lipnja 2025.) bivši reisu-l-ulema Mustafa Cerić izričito rekao: „S druge strane, Zagreb je bio jedina vrata kroz koja smo mogli dolaziti u Bosnu i donositi poruke.
Vrata su mi u Zagrebu bila otvorena.“
Cerićevo priznanje razbija stereotip o Hrvatskoj kao neprijateljskoj sili: čak i iz usta nekadašnjeg vrhovnog vjerskog poglavara dolazi potvrda da je upravo Hrvatska bila ulaz u život i komunikaciju Bosne u ratnim godinama — logistička i moralna spona između opkoljene zemlje i vanjskog svijeta.
Ta kontradikcija nije samo politička, nego i moralna: istodobno se pozivati na žrtvu i negirati pomoć onih koji su tu žrtvu pokušali ublažiti – znači svjesno iskrivljavati povijesnu istinu.
Povijesna usporedba
Danas, kada svijet promatra Gazu, humanitarni konvoji postaju granica između civilizacije i barbarstva. Ono što se danas smatra moralnim minimumom na Bliskom istoku, Hrvatska je ostvarivala još 1990-ih – propusnicama, hranom i medicinskom pomoći.
Ako je to bio „pothvat“, onda je bio humanitarni, ne zločinački.
Intelektualac koji je odbio laž
Praljak je bio čovjek kazališta i laboratorija – redatelj koji razumije simbol i inženjer koji razumije sustav. U svemu što je radio tražio je smisao, ne moć. Njegov život bio je svjedočanstvo da istina nema cijenu.
Zato, kada je u haaškoj sudnici izgovorio: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac!“ – to nije bio prkos, nego posljednji čin čovjeka koji nije mogao pristati na laž.
Zaključak
Ako su suci Haaškog suda presuđivali pod političkim utjecajem, a ne na temelju činjenica, tada ta presuda nije pravda, nego politika.
A kad politika sudi umjesto pravde – presuda postaje laž.
Slobodan Praljak nije tražio milost.
Tražio je istinu.
I zato će njegova odluka ostati trajni podsjetnik da moral i savjest nemaju rok trajanja – ni pred sudom, ni pred poviješću.
Autor: Josip Perić
