Poziv profesora Rešida Hafizovića da “Iran mora imati atomsku bombu” u kontekstu sigurnosti muslimana na Balkanu jasno pokazuje kontinuitet njegovih ideoloških temelja.
U istupu obilježenom snažnim ideološkim tonom, emitiranom 7. srpnja 2025. na TV Sarajevo u emisiji “Srebrenica Specijal”, akademik Rešid Hafizović – dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH i profesor na Fakultetu islamskih nauka – pretvorio je komemorativnu emisiju u prostor za politički i ideološki obračun sa svjetskim i regionalnim političarima, kao i s regionalnim vjerskim liderima.
U svom istupu, Hafizović je Hrvatsku označio neprijateljskim susjedom, dok je američkog predsjednika Donalda Trumpa i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua nazvao kriminalcima koji žele pokoriti muslimanski svijet. Vrhunac emisije dolazi kada Hafizović prelazi iz analize u otvoreno zagovaranje nuklearne moći: tvrdi kako Iran “mora imati atomsku bombu”, jer – kako je rekao – “zato se ruše sve norme međunarodnog prava.
Objavljuje se rat, bombarduje se bez najave. Dakle, ne pita se više nikoga: ni Savjet bezbjednosti ni Ujedinjene nacije. Dvojica kriminalnih ljudi, jedan iz Izraela i drugi iz Amerike, odlučili su da pokore muslimanski svijet krećući, evo, sa Iranom, samo mislim da nisu očekivali, naravno, da će odgovor biti takav, jer iranska nacija nije spavala zadnjih 40 godina”.
U okviru emisije “Srebrenica Specijal” (00:36:20–00:36:37) Hafizović eksplicitno artikulira zabrinutost i retorički vapaj da iransko nuklearno naoružanje ne ostane “mirnodopske provenijencije”, uzimajući u obzir nedavne događaje koji su pogodili Iran.
Karakter njegovog izlaganja podsjeća na savjetodavni modalitet: on de facto sugerira Teheranu transformaciju nuklearne sposobnosti u instrument aktivnog odgovora i odvraćanja. Ova retorika konstituira epistemološku paralelu s Huseinom Đozom, koji je tijekom Drugog svjetskog rata promicao ideologiju uništenja Židova kao presudne prepreke implementaciji projekta sveislamske nadnacionalne države “Hilafeta”.
U oba konteksta određena društvena skupina percipira se kao diskurzivna i praktična prepreka ostvarivanju ideoloških ciljeva, pri čemu se uporaba nasilja i vojne moći legitimizira kao sredstvo njihove realizacije. “Naravno da nije muslimanski svijet slučajna meta i nije to od jučer i prekjučer” (00:35:03–00:35:08), u svojoj naraciji dalje konstruira tvrdnju da je već od 2004. godine, kada je George W. Bush mlađi na zasjedanju G7 – skupine sedam najbogatijih zemalja svijeta – predstavio nacrt novog dokumenta o globalnom poretku, muslimanski svijet implicitno tretiran kao primarna meta geopolitičkih i sigurnosnih strategija. Ovim načinom pripovijedanja stvara se percepcija dugoročno identificirane ciljne skupine unutar globalnih politika.
Istakao je da je Iran izdržao zastrašujuće sankcije pod kojima bi mnogo veće i snažnije zemlje davno pokleknule ili čak nestale, ali je – prema Hafizoviću – iznenadio agresore svojim odgovorom i mehanizmom obrane. Dodao je: “Mislili su da će Iran pasti šaptom kao što je pala Gaza, kao što je pao Irak, kao što će vjerovatno pasti još neka muslimanska zemlja koja još uvijek vjeruje kako će neko izvan granica te zemlje braniti nju, njeno stanovništvo” – rekao je Hafizović. Vrhunac emisije dolazi kada prelazi iz analize u otvoreno zagovaranje nuklearne moći: tvrdi kako Iran „mora imati atomsku bombu“, jer je to, prema njegovim riječima, “jedina garancija da će biti zaštićen”.
Ovaj način razmišljanja nije izoliran fenomen: on je direktan nastavak intelektualne i ideološke tradicije koju je formirao Husein Đozo, jedan od najutjecajnijih islamskih učenjaka 20. stoljeća u BiH. Đozo je, tijekom svog obrazovanja na Univerzitetu ElAzhar u Kairu, gdje je u 1930-ima upoznao Gamala Abdela Nassera i Amina alHusseinija, oblikovao svoje intelektualne, vjerske i političke stavove koji su kasnije postali temelj njegovog pedagoškog i ideološkog djelovanja.
ElAzhar, kao jedno od najprestižnijih svjetskih središta islamske misli i šerijatskog prava, omogućio mu je ne samo duboko razumijevanje islamske teologije i jurisprudencije, već i direktan kontakt s međunarodnim strujama islamskog nacionalizma i reformizma.
Tijekom tih godina trojica su razvila i konceptualno osmislila ideologiju koja je uključivala planove za istrebljenje Židova, a Đozo je kasnije te stavove institucionalno i obrazovno prenosio u Bosni i Hercegovini. Poznata je povijest da je Amin alHusseinij 1941. godine doputovao u Berlin, gdje je svoje političke i ideološke stavove izravno prezentirao vrhunskim rukovoditeljima nacističke Njemačke, uključujući Heinricha Himlera i druge čelnike Trećeg Reicha. U tom kontekstu, Đozo je,
kao njegov suradnik, sudjelovao u razmjeni ideja i planova koji su povezivali palestinski nacionalizam s nacističkom politikom prema Židovima, te je aktivno prenosio te stavove i strategije u komunikaciji s njemačkim dužnosnicima.
U svibnju 1943. godine, kada je Adolf Eichmann predložio Britancima da se 5.000 židovske djece iz Bugarske dopusti za emigraciju u Palestinu u zamjenu za puštanje interniranih Nijemaca u inozemstvu, Veliki muftija Jeruzalema Amin alHusseini uspješno je intervenirao kod SSa. Umjesto da budu spašena, djeca su poslana u Poljsku, gdje su dočekala sigurnu smrt. Njemački dužnosnik koji je zabilježio događaj opisao je šok i zgražanje nad muftijinom ideologijom, navodeći da je alHusseini “radije vidio sve Židove ubijene” nego da prihvati Eichmannov prijedlog.
Godine 1944., alHusseini je nekoliko puta boravio u Bosni, gdje je u ime Trećeg Reicha regrutirao muslimanske pukovnije u sastavu SSa. Bosanska “SS Handžar brdska divizija” uživala je posebnu naklonost Heinricha Himmlera, koji je osobno nadgledao njihov vjerski odgoj i ideološku obuku, u kojoj su ključnu ulogu imali muftija i njegov suradnik, Husein Đozo. Kroz ovaj program, Đozo je sudjelovao u formiranju vjerskoideološkog okvira vojnika, prenoseći ne samo islamsko znanje već i anticionističke i militantne političke stavove koji su definirali djelovanje divizije.
Tijekom Drugog svjetskog rata, Đozo je bio uključen u program obuke vjerskog osoblja SS-a – kao voditelj Instituta za imame u Gubenu, Brandenburg, gdje je surađivao s Velikim muftijom Jeruzalema, Aminom alHusseinijem. Institut je, kako je Đozo naveo, imao zadatak dodatno ojačati “prijateljske veze između islamskog svijeta i nacionalsocijalističke
Njemačke”, dok su imami bili spremni dati svoje živote u borbi za “Novu Europu” pod Hitlerovim vodstvom. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Husein Đozo, bivši Imam und Hauptsturmführer der Waffen-SS, doživljava dramatičnu institucionalnu i političku transformaciju.
U novom jugoslavenskom kontekstu postaje osobni prevoditelj i bliski savjetnik Josipa Broza Tita za pitanja Pokreta nesvrstanih zemalja. Ova uloga omogućuje mu pristup međunarodnoj politici i diplomatskim kanalima, ali i kontinuitet utjecaja na oblikovanje muslimanskih elita unutar SFR Jugoslavije.
Đozo je u toj funkciji institucionalno i pedagoški nastavio oblikovati generacije učenika, prenoseći ne samo islamsko znanje nego i političko-ideološki okvir koji je utemeljen u iskustvu međuratnog i ratnog perioda. Time se jasno pokazuje kako su ideološki obrasci razvijeni u Kairu, Berlinu i Gubenu nastavili utjecati na vjersko-obrazovne strukture i političko promišljanje muslimanskih zajednica na Balkanu u poslijeratnom periodu.
Đozo je također aktivno sudjelovao u obrazovnim i vjersko-prosvjetnim institucijama: bio je nastavnik arapskog jezika u Okružnoj medresi u Sarajevu, profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi, predsjednik Udruženja ilmijje u SR BiH, glavni i odgovorni urednik lista Preporod, autor knjige Islam u vremenu (1976) te brojnih rasprava, članaka i eseja, uključujući djela na arapskom jeziku objavljena u kuvajtskom časopisu al-‘Arabī. Njegovi tekstovi, rasprave i fetve sabrani su u višetomnom izdanju Husein Đozo – Izabrana djela (2006).
Sve ove aktivnosti jasno pokazuju kako je Đozo kontinuirano promicao obnoviteljske i reformatorske koncepcije u životu muslimana, istovremeno prenoseći ideološke obrasce koji su nastavili oblikovati rad i stavove njegovih učenika, uključujući Rešida Hafizovića.
Kao glavni urednik muslimanskog lista Preporod, Đozo je objavio članak Lutve Kurića “Židovska pravda”, čiji sadržaj reprodukcijski odražava ideje iz Đozovih nacističkih spisa iz 1943.: “Teško je nabrojati sva zvjerstva Židovskog naroda… Najveće snage reakcije i mračnjaštva u svijetu ustale su da pomažu i brane Židove” (Kurić, 1972). U istoj publikaciji nalazimo i ekstremnu retoriku: “Kroz čitavu povijest čovječanstva Židovi su predstavljali najveću opasnost po ljudski rod” (A Muslim…, 1972:20‐21).
Tako se danas, kroz javne istupe Rešida Hafizovića i njegovu retoriku “Iran mora imati atomsku bombu”, manifestira jasno utemeljen kontinuitet ideološkog i pedagoškog obrazovanja koji je Husein Đozo institucionalizirao u Bosni i Hercegovini. Hafizović se, kao direktni produkt Đozine obrazovne i vjersko-prosvjetne pedagogije, uključuje u liniju intelektualnog prijenosa političko-ideoloških stavova koji kombiniraju islamsku teologiju,
anticionističku interpretaciju i militantni diskurs prema suvremenim međunarodnim aktorima.
Ovaj kontinuitet pokazuje kako obrazovne institucije, uključujući Okružnu medresu u Sarajevu, Gazi Husrev-begovu medresu te funkcije predsjednika Udruženja ilmijje i urednika lista Preporod, nisu samo formalni kanali vjerskog obrazovanja, već su služile i kao mehanizmi reprodukcije specifičnih političko-ideoloških narativa. Rešid Hafizović, kroz svoje akademske i javne funkcije, operacionalizira te narative u suvremenom geopolitičkom kontekstu, demonstrirajući kako ideološki obrasci formulirani u prvoj polovici 20. stoljeća nastavljaju oblikovati političko mišljenje i retoriku u 21. stoljeću.
U tom smislu, poziv Hafizovića da “Iran mora imati atomsku bombu” nije izolirani fenomen, nego se može čitati kao izvedenica višedesetljetnog procesa institucionalizacije i pedagoškog prijenosa ideoloških stavova, koji uključuje kontinuitet od međuratnih i ratnih iskustava, preko nesvrstanog anticionizma SFRJ, do današnjeg položaja Bosne i Hercegovine u globalnom političkom prostoru.
Piše: Josip Perić
