General Ljubo Ćesić Rojs se prisjetio Šuška i ratnih dana. “Posebno mi se u pamćenje urezala njegova zadnja suza”.
16.3.1945. godine u Širokom Brijegu je rođen ratni ministar obrane Gojko Šušak koji se, uz prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, često navodi kao jedan od najzaslužniji za današnju slobodnu i neovisnu Hrvatsku.
Šušak je desetljećima živio u Kanadi da bi se 1990. godine vratio u Hrvatsku te postao član prve hrvatske Vlade i ministar iseljeništva u Vladi Stjepana Mesića. Od ožujka do rujna 1991. godine bio je zamjenik ministra obrane Martina Špegelja nakon čega je imenovan ministrom obrane. Dužnost je to koju je obavljao do svoje smrti 3. svibnja 1998. godine.
Njegovog djelovanja za vrijeme Domovinskog rata i posljednjih tjedana života za portal Direktno se prisjetio Šuškov bliski suradnik, umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs. “Doživljavao sam ga ne samo kao svog nadređenog, nego i kao drugog oca, posebno zadnje godine kad je obolio i sam s njim dnevno provodio i do 20 sati”, istaknuo je. “Isto kao što je on predsjednika Franju Tuđmana zvao chief (eng. šefe) tako sam i ja Šuška zvao šefe. Bio sam mu lijeva i desna ruka, isto kao što je on bio predsjedniku Tuđmanu. Tako je to funkcioniralo, osobito po pitanju Hrvata u BIH i Hrvatskog vijeća obrane (HVO)”, rekao je.
“On je ministrom obrane imenovan 18. rujna 1991., a mene je već 14. rujna 1991. zadužio da mu budem produžena ruka”, prisjetio se general. “Kad vidim ove današnje ministre… U šali znam reći- Šušak je bio jedini ministar, ovo su sve tetke. Danas ovako, sutra onako… Kad bi nas ovakvi vodili kao što su danas mi bi završili u Napulju, a ne oslobodili Hrvatsku i obranili se od velikosrpske agresije”, kazao je Ćesić Rojs. “Šušak je bio čovjek od velikih dijela, a malih riječi”, naglasio se.
Posljednji dani
Šušku je početkom 1996. godine dijagnosticiran rak pluća. Liječio se u SAD-u i Hrvatskoj te preminuo u Kliničkoj bolnici Dubrava, a te posljednje dane Ćesić Rojs proveo je uz njegov krevet. “Znao sam otići u ponoć iz bolnice, a on me zove već u četiri da mu je malo bolje i da dođem da zaigramo karte”, prisjetio se.
“Posebno mi se u pamćenje urezala njegova zadnja suza, zadnji rastanak s njim dok je još bio pri svijesti. Davali su mu pomalo morfij protiv bolova i da ga uspavaju. Bilo je to tjedan dana prije njegove smrti. Držao sam ga za ruku i tada mi je znao reći: “Čuvajte chiefa (op.a. Tuđmana), pomozite mu. Garant opstanka i ostanka hrvatske države je hrvatska oružana sila, vojska i policija. Vi od najviših časnika, koji su bili odani i jednom i drugom, riješili smo devetstoljetni san hrvatskog naroda- slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu, ali nismo riješili trajno pitanje Hrvata u BIH- što će biti s onom našom jadnom sirotinjom”, ispričao je Ćesić Rojs.
“Pustio je suzu, oni su ga pomalo uspavljivali, držao sam ga za ruku i eto pet-šest dana je bio tako pod anestezijom. Ruke sam mu stavio kad je preminuo. Preminuo je dolje na CT-u, jer sam forsirao da još to idemo pogledati, pukla mu plućna maramica. Izmolio sam Oče naš, poljubio ga i zakleo se da ga do groba neću izdati. Kad sam izmolio onda sam se rasplakao. Andrija Hebrang nije zvao izravno Tuđmana nego je zvao Hrvoja Šarinića da ga obavijesti, a ja sam zvao Šuškovu suprugu”, prisjetio se.
Helikopterom po janjetinu na Klis
Šušak će u hrvatskoj povijesti ostati upamćen po legendarnoj rečenici “Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!” koju je izgovorio na kninskoj tvrđavi nakon završetka vojno-redarstvenoj operaciji Oluja. “Gotovina i ja smo čekali predsjednika i ministra u Splitu, a Ademi je postrojio gardijske brigade i izvršio prijavak predsjedniku Tuđmanu”, prisjetio se Ćesić Rojs koji je napomenuo da nisu svi znali da će Tuđman i Šušak doći na tvrđavu. “Da bi obradovali ministra i predsjednika na kninskoj tvrđavi smo pripremili ručak. Helikopterom smo s Klisa dovezli janjetinu, a Tuđman je nije jeo”, ispričao je Ćesić Rojs za Direktno.
“Šušak je čovjek od velikih djela i malih riječi, a jedna od njegovih najvažnijih njegovih zadaća koju je on odradio kao ministar obrane bio je 1. siječnja 1992. godine kada je potpisa primirje u Sarajevu. Hrvatska je priznata 15. siječnja 1992. godine. Morate nekad biti mudri”, istaknuo je. “Druga je bila 29. studenog 1994. godine kada je Tuđman bio u Čileu i Argentini od 27. do 2. prosinca 1994. godine. Mi smo tada krenuli u Zima ’94, jednu od najvažnijih operacija u Hrvatskoj, ali s druge strane Dinare s prostora BIH. Od kraja studenog do 5. kolovoza 1995. dok smo ušli u Knin, koliko smo borbe imali, muke vodili, kako je bilo svladati Dinaru, tu zimu preživjeti… Strašno puno ljudi je tada izginulo, ranjenih vojnika je puno izbačeno iz stroja. Osobito Međimuraca i Zagoraca, sedma gardijska brigada je na Dinari, na drugoj strani granice, izgubila 31 osobi, a jedan je još nestao”, kazao je.
Prisjetio se i dana kada je u jednom danu poginulo šest pripadnika sedme gardijske brigade. “Sjećam se toga kao da je jučer bilo. Ministar se tada skupio i pitao kako je to bilo i otišao reći predsjedniku. Mene su zvali za vrijeme dnevnika u ured predsjednika i ja sam mu tada ispričao kako je to bilo, kako je ljude trebalo tovariti na kamione i vraćati ih kući i obiteljima priopćiti da su poginuli. Kad sam ja to pričao predsjedniku Tuđmanu pustio je suzu, osjećao je svakog tog vojnika isto kao i svoje dijete”, istaknuo je. “Ni H od Hrvatske ne bi bilo da nije bilo njih”, naglasio je Ćesić Rojs.
‘Što smo trebali? Ostaviti svoj narod?’
Prisjetio se potom koliko se za vrijeme rata ulagalo u vojski i koliko su se cijene danas drastično promijenilo u odnosu na danas. “Smatram da imamo nesposobne ljude, a danas gledamo prepucavanja. Imamo 17 tisuća, a nekad smo imali 200 tisuća mobiliziranih vojnika. Svi su dosad rasturili tu vojsku, svatko po malo. Ne daj Bože da dođe do kakvih sukoba, tko će braniti Hrvatsku?”, rekao je Ćesić Rojs. “Svi su se okrenuli protiv hrvatskih vojnika, kolika je to mržnja bila, napadi, Haag, kojekakvi sudovi. Sve su to spavači, sinovi KOS-ovaca, onaj bolestan, onaj nesposoban za vojsku, nisu sudjelovali u obrani, ali danas vladaju Hrvatskom, smiju nam se”, uvjeren je Ćesić Rojs.
Osobito je naglasio Šuškovu ulogu tijekom rata u Bosni i Hercegovini. “BIH ne bi bilo da nije bilo Tuđmana i Šuška. Mi smo više puta oslobađali i pomagali BIH. Njihova uloga tamo bila je ispravna. Što smo trebali? Ostaviti svoj narod da ga pobiju dolje, a kad riješe BIH da dođu na granicu, pa ne bi stali. Ne bi onda bilo ni Imotskog, Splita i tih krajeva. Zato je u tim krajevima i izginulo toliko ljudi iz Zagore, Zagorja, Istre… Tamo se branila Hrvatska”, kazao je. “Volio bi polemizirati s ovima koji kritiziraju Šuška. Ne zanima me što pričaju ovi preko Drine, zanimaju mi ovi naši jadnici, velike vojskovođe…”
Najveći ministar od kada postojimo’
“Rasprodali su vojnu imovinu, a imali smo je vrijednosti 36 milijuna kuna. Prodani su najbolji objekti uz mora”, upozorio je Ćesić Rojs te upozorio na sumnjiv novac za koji se to napravilo. “Došli su lopovi i tu nema koja su stranka, vjera. Lopovi. Ne svi naravno, uvijek ima časnih i poštenih ljudi”, kazao je. “Šuška mogu kritizirati samo oni koji nisu željeli slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Što je odnio? Je li jednu dionicu djeci ostavio? Jedno novo odijelo? Nije. O čemu pričaju oni? Neka sa mnom razgovaraju. Dobro znam i njega i obitelj i što su sve radili”, naglasio je general.
“Gojko Šušak je bio najveći ministar od kada postojimo, najveći Hrvat što se tiče Hrvata iz Bosne i Hercegovine, od stoljeća sedmog. Samozatajan, malo riječi, a puno dijela. Iza njega ništa ostalo, nitko mu ništa nije mogao reći. Uvijek je plaćao iz svog džepa, nikad karticom nije plaćao ručkove. A pogledajte samo danas što nam rade… Nikad pratnju nije imao. Ratni ministar, imao je dva tjelohranitelja koji su bili s njim u automobilu jer je bila ratna zona tu gdje smo se krenuli, ali u zadnje se dane više volio voziti sam. Sjedio bi kraj njega dok bi sami obilazili prve linije. Nikome se nismo najavljivali”, prisjetio se umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs u razgovoru za portal Direktno.
