Rasprava o mogućim modelima preustroja Bosne i Hercegovine ponovno je aktualizirana povodom nedavno održanog TradFesta, na kojem je predstavljen koncept uspostave trećeg, hrvatskog entiteta. O toj temi, njezinim političkim implikacijama i mogućim učincima na funkcioniranje države razgovaramo s dr. sc.Ivanom Pepićemsa Sveučilišta obrane i sigurnosti „dr. Franjo Tuđman“, koji u razgovoru za Misao.hr pojašnjava genezu ideje, njezine ključne postavke te reakcije koje je izazvala u domaćoj i međunarodnoj javnosti.

Na nedavnom TradFestu predstavili ste koncept trećega, hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini. Kako je uopće došlo do ideje da se taj koncept predstavi baš na ovogodišnjem TradFestu?

Kako se godinama bavim znanstveno-istraživačkim radom o političkim sustavima u duboko podijeljenim društvima, s posebnim fokusom na Bosnu i Hercegovinu (BiH), organizatori TradFesta zamolili su me da predstavim ideju o uređenju BiH kao savezne države sastavljene od triju entiteta. Pretpostavljam da su do te ideje došli zbog ranije iskazanog interesa pojedinih američkih organizacija za tu temu. Predstavnici američkih organizacija bili su prisutni na konferenciji u Zagrebu, kao i nekoliko dana poslije na summitu Inicijative triju mora u Dubrovniku. U proteklih 12 mjeseci sudjelovali su i na nekim ranijim skupovima u organizaciji hrvatskih institucija, na kojima se raspravljalo o raznim temama. Utjecaj koji imaju na trenutačnu američku administraciju iznimno je velik. Dapače, pohvalno je što i hrvatske institucije i civilni sektor na taj način uspijevaju jačati transatlantske odnose. Također, ove godine bio je prisutan i kardinal u miru Vinko Puljić, kojemu je TradFest dodijelio njihovu nagradu, što predstavlja još jedan od razloga za otvaranje dijaloga o BiH.

Koje bi teritorije obuhvaćao treći hrvatski entitet i po kojim bi se kriterijima određivale njegove granice?

Bila su tu najmanje tri kriterija. Budući da u BiH postoje tri konstitutivna naroda, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, jedan od kriterija unutarnjeg uređenja jest formiranje triju entiteta u kojima bi svaki od tih naroda činio većinu. Drugi kriterij odnosi se na već postojeću realnost na terenu: poznato je da u BiH djeluju tri elektroprivrede koje distribuiraju električnu energiju. U područjima s hrvatskom većinom to je Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne, u bošnjačkim područjima Elektroprivreda BiH, dok je u srpskim područjima Elektroprivreda Republike Srpske. Slično vrijedi i za poštanski sustav: u većinski hrvatskim područjima poštu u sandučiće dostavlja Hrvatska pošta Mostar. Treći kriterij jest teritorijalni kontinuitet, gdje je to moguće.

U izlaganju se spominjao belgijski uzor. Što bi se iz belgijskog modela moglo primijeniti na Bosnu i Hercegovinu, a što je zbog bosanskohercegovačkih okolnosti neprimjenjivo?

Prema tom pristupu, svaki bi od konstitutivnih naroda imao većinu u jednoj od federalnih jedinica. Sve tri jedinice osiguravale bi puna ljudska, politička i građanska prava svim stanovnicima, neovisno o njihovoj nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj pripadnosti. Entiteti bi imali široke ovlasti, uključujući obrazovanje, kulturu, poreznu politiku, policiju i druge nadležnosti, dok bi na državnoj razini ostale obrana, carine, vanjska politika i slične funkcije. Na skupu sam naglasio kako je BiH labirint preklapajućih i neefikasnih institucija. Umjesto više od 600 parlamentaraca, više od 140 ministara, desetak predsjednika i potpredsjednika te preklapajuće administracije koja je do sada građane BiH stajala milijarde eura, ovaj model nudi veću efikasnost: tri entitetska parlamenta, tri entitetske vlade te državni parlament i državnu izvršnu vlast. Osim povećanja funkcionalnosti, dodatna sličnost s Belgijom ogleda se u tome da bi i na državnoj razini bili predstavljeni i entiteti i konstitutivni narodi. Dodatna paralela može se povući s Trentinom-Južnim Tirolom, gdje pokrajinski parlamenti mogu delegirati predstavnike u zajedničko tijelo na višoj razini.

Ali se rasprava o toj ideji svela na kartu umjesto na učinkovitost u BiH?

Karta nije izmišljena na TradFestu. Dapače, riječ je o nehrvatskom, međunarodnom i nadideološkom prijedlogu. Nehrvatski je prijedlog zato što ga nisu izmislili Hrvati.

Međunarodni je jer ga je prvi put Europska zajednica predstavila u proljeće 1992. godine, u okviru tzv. „Cutileirovog plana“, koji je također predviđao uređenje BiH s tri federalne jedinice. Poznato je da je Alija Izetbegović odbacio taj plan. Američki veleposlanik Warren Zimmermann, koji je podržao Izetbegovića u toj odluci, kasnije je izjavio da je to bila pogrješka i da Cutileirov plan „uopće nije bio loš“. To dokazuje da je on odbačen ne iz pragmatičnih ili nefunkcionalnih razloga, nego čisto ideoloških.

Godinu dana poslije, Europska unija i Ujedinjeni narodi predložili su i Vance–Owenov plan te Owen–Stoltenbergov plan, koji su također polazili od konstitutivnosti triju naroda i teritorijalne organizacije kroz tri cjeline. Američki veleposlanik William Montgomery je također priznao da je BiH trebalo organizirati u tri, a ne dva entiteta. Isto je učinio i bivši visoki predstavnik Wolfgang Petritsch, koji će ostati upamćen po rušenju Hercegovačke banke i izmjena Ustava Federacije BiH koji su degradirali položaj Hrvata u BiH.

Riječ je o nadideološkoj temi jer su, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, o tim opcijama raspravljali i pojedini međunarodni akteri i stručnjaci, uključujući Međunarodnu kriznu skupinu, kao i neki političari i diplomati, među njima i Vesna Pusić. Čak je i Europski parlament 2014. usvojio rezoluciju o federalizmu u BiH kao protuteži srpskom separatizmu i bošnjačkom unitarizmu. Brojni anglosaksonski sveučilišni profesori također su pisali o modelu tri federalne jedinice kao mogućem rješenju. O tom sličnom modelu, doduše s četiri federalne jedinice, raspravljalo se i u Prudu 2008. godine, što ujedno predstavlja kraj formalnih unitarističkih ustavnih reformi u BiH nakon Daytonskog sporazuma.

Ta se ideja sve češće pojavljuje kao zdravorazumsko rješenje za prevladavanje postojeće nefunkcionalnosti i za uspostavu, po prvi put u suvremenoj povijesti, BiH kao istinski suverene države, a ne strukture koja funkcionira uz međunarodno tutorstvo.

Na kraju, to je vjerojatno jedino rješenje koje Bošnjacima šalje poruku da BiH opstaje u ovim granicama, kao neovisna i suverena država, bez mogućnosti srpskog separatizma; dok Srbima šalje poruku da Republika Srpska ostaje kao entitet i da im ga bošnjački unitarizam ne može oduzeti; Hrvatima pak šalje poruku da je BiH i njihova zemlja.

Koji su danas ključni problemi s kojima se Hrvati u BiH suočavaju, a koje bi, prema Vašem mišljenju, riješio treći entitet?

Hrvati u BiH suočavaju se sa sličnim društvenim problemima kao i ostala dva naroda. Međutim, kako su malobrojniji, Hrvati se suočavaju s problemom političke dominacije većinskih naroda: Srba u Republici Srpskoj i Bošnjaka u Federaciji BiH. Kako su Hrvati tijekom 1990-ih morali napustiti područja današnje Republike Srpske, Federacija BiH, s povećanjem ovlasti na razini Federacije nauštrb kantona i općina, u praksi sve više postaje prostor bošnjačke dominacije. S entitetom bi Hrvati imali mogućnost očuvanja svoje autonomije. Tri entiteta jedno su od mogućih rješenja za Hrvate, jer bi na državnoj razini mogli biti adekvatno zastupljeni, a u samom entitetu očuvati autonomiju.

Što je s Hrvatima izvan većinskog hrvatskog entiteta?

Osigurala bi im se ljudska, građanska i politička prava u većinski srpskom odnosno bošnjačkom entitetu. Štoviše, u Europi postoje modeli prema kojima se kulturna baština i jezici svih skupina koje se nalaze izvan većinskog etničkog, nacionalnog ili kulturnog prostora adekvatno promiču i štite. Nije li Hrvatska u posljednjih desetak godina dobar primjer koji štiti i promiče interese svojih nacionalnih manjina, primjerice u Srbiji i Mađarskoj, i time potiče opstanak i jačanje tih zajednica u tim zemljama? Isto bi činio i većinski hrvatski entitet za Hrvate koji se nalaze izvan njega. Malo je poznato da današnja Federacija BiH izdvaja sredstva za projekte za Bošnjake i Hrvate u Republici Srpskoj, i obrnuto. Ne bi bilo ništa drukčije, dapače, možda bi se moglo izdvajati još više i bolje štititi prava na državnoj razini.

Kako gledate na reakcije bošnjačkih političkih i medijskih krugova nakon predstavljanja ovog koncepta? Jesu li one očekivane ili su Vas nečim iznenadile?

Nisu me iznenadile. Već godinama dominantni politički i medijski krugovi u Sarajevu pokušavaju nametnuti što se smije misliti i tko smije promišljati rješenja za BiH. Popis onih koji su zbog neslaganja s takvom vrstom jednoumlja morali napustiti Sarajevo postao je predug da bi me to još uvijek iznenađivalo. Zadnja meta je iVinko Puljić. U posljednjih deset godina sudjelovao sam u izradi desetaka prijedloga izborne reforme u BiH, kao i u ocjenjivanju postojećih rješenja. Ponekad su ti prijedlozi uključivali i izmjene teritorijalno-administrativnih granica. Sve sam to javno predstavljao na konferencijama i u člancima.

Uz takav rad dolaze i reakcije. Bilo je i privatnih i javnih prijetnji. Primjerice, prilikom odlaska na jednu konferenciju u Sarajevu prošle godine, suočio sam se i s prijetnjama smrću, poput jedne da mi treba „odrubiti glavu“. Nije bilo zgroženosti ni u hrvatskoj ni u bošnjačkoj javnosti. Prvi su se na takve pojave već navikli, dok ih drugi sustavno ignoriraju. Prijetnje su bile povezane s prijedlogom reforme koji sam 2022. godine izradio s jednim kolegom. Taj je prijedlog predviđao model koji bi, između ostaloga, reflektirao granice triju elektroprivreda, što su sarajevski mediji dramatizirali. U stvarnosti, radilo se o doradi već postojećeg modela Međunarodne krizne skupine iz 2014. godine, s tim da smo kolega i ja po prvi put razradili vrlo detaljan i realan institucionalni okvir.

Je li ustavna i teritorijalna reorganizacija BiH uopće moguća ako joj se protivi političko Sarajevo?

Nije točno da se političko Sarajevo protivi ustavnoj i teritorijalnoj reorganizaciji. Naprotiv, već neposredno nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995. godine, ključni politički akteri iz Sarajeva zagovarali su unitarni koncept, model u kojem bi entiteti bili ukinuti ili svedeni na minimalne ovlasti, uz slabljenje uloge konstitutivnih naroda. Međunarodna zajednica je, kroz pravno upitne tzv. bonske ovlasti Visokoga predstavnika, valjda pod utjecajem teza o „kraju povijesti“ Francisa Fukuyame, nametnula više stotina izmjena zakona koje su išle u smjeru jačanja državne razine vlasti te centralizacije Federacije BiH, uz istodobno smanjivanje ovlasti kantona, općina i mehanizama zaštite konstitutivnih naroda. U praksi se pokazalo da takav pristup nije doveo do trajnog međunacionalnog konsenzusa, nego je često proizvodio dodatne političke blokade.

Unutar bošnjačkog političkog spektra često dominiraju međusobne optužbe za „izdaju“ zbog „popuštanja“ Hrvatima. Anglosaksonci u literaturi to često karakteriziraju kao intra-ethnic outbidding. Kad unutar demografski dominantne skupine imate dva čvrsta bloka, a među Bošnjacima su to okupljeni oko SDP-a BiH i SDA, i kad ne postoji dovoljno snažan vanjski, unutarnji ili drugi razlog zašto odustati od političke dominacije nad malobrojnijim drugim narodima, onda ti blokovi zbog straha da budu proglašeni „izdajnicima“ blokiraju svaki pokušaj dogovora. Istraživanja pokazuju da je tako bilo u Sjevernoj Irskoj, Bruxellesu, Cipru i drugdje. Dva protestantska bloka optuživala su se sve dok jedan nije presjekao i pristao na dogovor s katolicima. Flamanci u Bruxellesu prosvjedovali su jer su Valonci nametali „lažne Flamance“ (faux flamands) u briselskom parlamentu, sve dok nije došlo do reforme političkog sustava 1980-ih.

S druge strane, među bošnjačkim predstavnicima ne samo da se međusobno optužuju za izdaju, nego oba bloka koriste diskvalificirajući pojam„udruženi zločinački pothvat” (UZP) kao političku etiketu koja se od presude Haškog suda 2017. godine učestalo pripisuje Hrvatima u BiH. Očekivalo se da će takav pristup dovesti do odustajanja Hrvata od zahtjeva za ravnopravnošću, no to se nije dogodilo. Ta je strategija propala, ali svejedno nitko nema hrabrosti izdići se iznad te negativne spirale političke dominacije. Gdje god ona postoji, takva napetost dugoročno destabilizira politički sustav, kao u Libanonu ili Cipru, pa i u bivšoj Jugoslaviji. Negdje su bili mudriji: na referendumu 1993. u Bernu većinski germanofoni su glasovali za izbornu reformu u korist malobrojnih frankofona i time je završen glavni razlog višedesetljetnog sukoba između dviju zajednica.

Može li se govoriti o potpori Trumpove administracije hrvatskim zahtjevima u BiH, s obzirom na to da je jasno kako se bez Washingtona ovaj problem teško može riješiti?

Pitanje je što su to hrvatski zahtjevi? U osnovi se svodi na zahtjeve za kompleksnim izmjenama izbornog zakonodavstva, ponajprije u dijelu koji se odnosi na izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog toga Hrvati, u očima Zapada, mogu djelovati neatraktivni: kukaju, ali pomalo i bez stila; čas su zadovoljni, čas nisu; čas će blokirati, čas će popustiti. Stoga hrvatsko pitanje u međunarodnom kontekstu ne postoji. Ono u pravilu završava na granici u Svilaju ili možda ponekad na Bregani. To je potrebno mijenjati u temelju. Da stvar bude gora, za razliku od Srba i Bošnjaka, predstavnici Hrvata u BiH još nisu pronašli adekvatan način kako predstaviti svoje minimalne zahtjeve o izbornom zakonu u centrima moći. Zapadni predstavnici vole jasnoću, odlučnost i transparentnost.

Hoće li Vaš koncept biti predstavljen vladajućim političkim strukturama u Hrvatskoj i BiH?

Zašto ne, prijedlog im se može predstaviti ako bude postojao interes. Međutim, u političkoj praksi često prevladava borba za percepciju, a ne za sadržaj. Zbog toga rasprave nerijetko ostaju na površinskoj razini, bez ozbiljnijeg ulaska u same prijedloge. Kao politolog, svjestan sam da je ponekad dovoljno par naslovnica vodećih medija s etiketom „skandalozno“ da odrede smjer javne rasprave. U takvim okolnostima politički akteri, i u vlasti i u oporbi, određuju svoj stav prema percepciji i nerado ulaze u temu, bez obzira na stvarni sadržaj prijedloga, njegov kontekst ili izvore kritika.