Cirkus na Pantovčaku ili kako Milanović radi Pariza gura Hrvatsku u izolaciju, a Kremlj trlja ruke.
Hrvatska je država ponovno postala talac jednog u nizu bizarnih, a zapravo duboko štetnih sukoba na relaciji Pantovčak – Banski dvori. Najnovija farsa oko (ne)slanja dvadesetak vojnika Počasno-zaštitne bojne na vojni mimohod u Pariz povodom Dana pada Bastilje prelazi granice uobičajenog unutarnjopolitičkog prepucavanja. To više nije tek puko nadmetanje dvojice ustavnih sukreatora vanjske i obrambene politike; ovo je izravna sabotaža hrvatske međunarodne vjerodostojnosti i opasan ples po rubu ustavne krize.
Cijeli ova pravna zavrzlama, u kojoj se Vlada poziva na civilnu kontrolu vojske i proračunska prava ministra obrane, a predsjednik na ustavnu ulogu vrhovnog zapovjednika u miru, ogolio je sve nedorečenosti našeg zakonodavstva. Zakon o obrani precizno regulira ratne operacije, mirovne misije i međunarodne vježbe, ali je ostavio “sivu zonu” kada je riječ o čistom protokolu – o hodu po pariškim Elizejskim poljanama s hrvatskim barjakom u ruci. No, tamo gdje zakon ostavlja prostor za interpretaciju, državnici bi trebali pokazati razum i dignitet. Umjesto toga, Zoran Milanović koristi ustavne rupe kao oružje za osobni rat protiv Andreja Plenkovića.
Pritom je najdeblji kraj izvukao onaj koji je u cijeloj priči najmanje kriv – načelnik Glavnog stožera, general Tihomir Kundid. Čovjek koji je svoj profesionalizam i vojni ugled gradio u čizmama, a ne u salonskim foteljama, našao se usred političkog minskog polja. S jedne strane pritišću ga Banski dvori prijetnjama ostavkom jer ne provodi političku volju Vlade, dok mu s druge strane vrhovni zapovjednik s Pantovčaka izdaje izravnu, formalnu zapovijed da vojska ostane u vojarnama. Guranjem generala Kundida u žrvanj dnevne politike i tjeranjem da bira između dva brda, Milanović svjesno i bezobzirno urušava sam dignitet i zapovjedni lanac Oružanih snaga RH.
A stvarni motiv?
On je, kao i toliko puta dosad, prozirno jasan. Milanoviću nije stalo ni do ustavnih ovlasti, ni do troškova dnevnica, ni do toga prelijeću li francuski Rafalei iznad Jaruna ili ne. Njegov jedini pogon je bolesna potreba da pod svaku cijenu kontrira Plenkoviću. Ako Vlada kaže “da”, Pantovčak mora reći “ne”. Ta destruktivna dinamika postala je modus operandi Milanovićeve politike.
Međutim, cijena tog dječjeg inata na Pantovčaku plaća se u devizama međunarodnog ugleda. Ovo nije prvi, a vjerojatno ni posljednji put da Milanović otvoreno omalovažava zapadne saveznike. Blokiranjem banalnog, simboličkog i prijateljskog čina – slanja vojnika na proslavu kod ključnog europskog partnera i saveznika unutar NATO-a i EU-a – Hrvatska ponovno ispada hirovita, nevjerodostojna balkanska krčma, a ne ozbiljna europska država koja drži do svojih preuzetih obveza i diplomatskog bontona.
Dok se u Parizu bude slavio Dan pada Bastilje bez hrvatske zastave, a naši saveznici u nevjerici budu promatrali kako se Zagreb javno sramoti zbog dvadeset vojnika na mimohodu, u jednom drugom glavnom gradu trljat će se ruke. Moskva i Kremlj s neskrivenim oduševljenjem prate svaki ovakav potez Zorana Milanovića. Svako sijanje razdora unutar NATO saveza, svako javno distanciranje Hrvatske od zapadnih saveznika i svako slabljenje zajedničkog europskog fronta za Vladimira Putina je čisti dobitak.
Hrvatska je krvlju u Domovinskom ratu i mukotrpnim diplomatskim radom izborila svoje mjesto za stolom zapadne civilizacije. Dopustiti da se taj status krčmi radi osobnih frustracija i unilateralnih hirova s Pantovčaka, neoprostiv je grijeh prema nacionalnim interesima. Vrijeme je da se zapitamo: čije interese Zoran Milanović zapravo štiti kada sustavno izolira Hrvatsku od njezinih prirodnih saveznika? Jer hrvatske sigurno ne.
Autor: Zvonimir Despot
