To je, valjda, ta nova škola nacionalne sigurnosti.
Ruski agent s kućnom adresom u Petorci
Zdenko Lučić očito je odlučio da se u kampanji za Predsjedništvo BiH manje baviti sitnicama poput gospodarstva, demografije, javne uprave ili nekih drugih dosadnih tema kojima se inače bave kandidati. Čovjek je odmah otišao na višu razinu: agenti, Rusi, Srbi, Dodik, ljubavni životi i Ljubuški.
To je, valjda, ta nova škola nacionalne sigurnosti.
U videu Lučić Ivana Šušnjara predstavlja kao “srpskog i ruskog agenta” koji promovira ideologiju Milorada Dodika, a zatim u istom kontekstu ubacuje njegov navodni privatni život s kojim Ivan ima veze koliko i Zdenko s logikom.
Problem s takvom konstrukcijom nije u tome što je riječ o vrlo ozbiljnim kvalifikacijama, nego u tome što se od glasača očekuje da sve to prihvati kao jedan veliki paket: ako ti se ne sviđa Ivan Šušnjar, evo ti odmah i Rusija, Srbija, Dodik, Ljubuški i navodni ljubavni život.
Čovjeku još samo nedostaje da izvadi kartu svijeta i nacrta crvenu liniju od Moskve preko Banje Luke do Ljubuškog. Obavještajna mreža, čini se, nikada nije bila kraća.
Ako je čovjek kojega Lučić opisuje doista takva sigurnosna prijetnja kakvom ga predstavlja, onda se nameće jedno sasvim banalno političko pitanje: što radi brat tog čovjeka u političkoj organizaciji čiji je kandidat upravo Zdenko Lučić?
Mario Šušnjar nije član nekakvog dalekog političkog planeta. On je, prema javno dostupnim podacima koje treba razlikovati od samih Lučićevih optužbi, glavni tajnik HSS-a, a HSS je dio Petorke koja je Lučića kandidirala za Predsjedništvo BiH. Petorka, odnosno HDZ 1990, HRS, HNP, HDS i HSS, službeno je potvrdila Lučića kao zajedničkog kandidata u svibnju 2026.
Dakle, imamo vrlo zanimljivu političku jednadžbu. Ivan Šušnjar = prema Lučiću rusko-srpski agent i promicatelj Dodikove ideologije.
Mario Šušnjar = politički partner u stranci koja podržava Lučića.
Zdenko Lučić = kandidat te iste političke ekipe.
I onda čovjeku preostaje samo da se zapita: jesu li u Petorci prije potpisivanja koalicijskog sporazuma provjeravali i obiteljska stabla? Je li Zdenko, kao što je za neke druge dijelove kampanje koristio AI, kreirao i neki robotski gay radar?
Jer ako je problematičan Ivan, a Mario nije, onda bi Lučić možda trebao objasniti po kojem se političkom, sigurnosnom ili obavještajnom kriteriju grijeh ne prenosi na brata. Ako se, pak, grijeh prenosi na brata, onda imamo još veći problem: kako je moguće da je čovjek iz takve obitelji postao jedan od ključnih ljudi političke grupacije koja kandidira Lučića?
Možda je odgovor vrlo jednostavan: zato što Lučićeve optužbe nisu politika nego egomanijački jal neprihvaćanja činjenice da se netko, eto, usudio propitivati tvoj rad.
A to je prilično važna razlika.
Jer kada nekoga nazovete “ruskim i srpskim agentom” to više nije obična politička kritika. To je tvrdnja o njegovim vezama i djelovanju. Takva tvrdnja traži dokaze, a ne samo samouvjeren ton, dramatičnu gestikulaciju i sigurnost čovjeka koji je upravo otkrio najveću obavještajnu mrežu u povijesti Ljubuškog i možda Makarske.
Posebno je zanimljivo što Lučić očito ima vrlo širok pojam onoga što smatra relevantnim za političku diskvalifikaciju. Kod nekih je to navodna povezanost s JNA, kod drugih navodna povezanost s Dodikom, kod trećih privatni život.
Čovjek jednostavno ne štedi municiju.
Problem je samo što se nakon nekog vremena počne postavljati pitanje: ako je baš svatko oko vas agent, nelegitiman, kompromitiran ili politički sumnjiv, kako to da ste baš s nekima od njihovih najbližih suradnika u istoj političkoj ekipi, a godinama unazad bili i u istoj stranci.
Tu već dolazimo do komedije situacije.
Jer ispada da je Petorka istodobno i antiruska i proobiteljska, i protiv Dodika i za suradnju s bratom navodnog Dodikovog promotora, i protiv političkih kompromisa i za vrlo praktične političke kompromise.
Ali dobro. Izborna godina je.
U izbornoj godini očito i politička logika ima pravo na godišnji odmor.
Posebno je zanimljiv dio u kojem se u cijelu priču uvlači navodna homoseksualnost. Ne zato što je homoseksualnost sama po sebi politički problem – upravo suprotno. Nego zato što je, prema onome što je izrečeno u videu i prema informacijama koje ovdje imamo, riječ o izmišljotini koja se koristi kao dodatno sredstvo političkog blaćenja.
I tu stvar postaje još apsurdnija.
U 2026. godini nekoga pokušavati politički poniziti pričom da je gay djeluje kao da je čovjek prespavao posljednjih nekoliko desetljeća pa se jutros probudio uvjeren da je još uvijek 1987.
Homoseksualnost nije politički argument. Nije dokaz političke nepouzdanosti. Nije dokaz suradnje s Dodikom, Rusijom ili Srbijom. Nije dokaz ničega osim onoga što bi, ako je uopće istinito, pripadalo privatnom životu pojedinca.
A kada je uz to tvrdnja izmišljena, onda više nemamo ni nespretnu političku opasku. Imamo svjesno ubacivanje neistine o nečijem privatnom životu u javni prostor s namjerom da ga se ponizi.
To je posebno nisko u sredini kakva je Zapadna Hercegovina. Prvenstveno jer svatko tko poznaje društveni kontekst tog prostora zna da izmišljanje takve stvari o nekome može imati sasvim konkretan učinak: stigmatizirati čovjeka pred sredinom koja je tradicionalno i konzervativno nastrojena Dakle, paradoks je potpun.
Ako se homoseksualnost koristi kao uvreda, onda se zapravo priznaje da se homoseksualnost smatra nečim čime se čovjeka može poniziti. A ako se pritom izmišlja da je netko homoseksualac, onda se ne napada samo jedna osoba nego se seksualna orijentacija pretvara u alat za stigmatizaciju. I to je možda najtužniji dio cijele ove priče.
Jer politička kampanja bi trebala govoriti o tome što netko radi javno. Ako Lučić smatra da Ivan Šušnjar promovira Dodikovu ideologiju, neka pokaže tekst, izjavu, objavu ili konkretan primjer. Ako smatra da je povezan s ruskim ili srpskim strukturama, neka pokaže dokaze. Ako smatra da je politički pogrešan, neka objasni zašto.
Ali ako su argumenti spali na “on je agent” i “on je gay”, onda problem nije u Ivanu Šušnjaru, problem je u slabosti argumenata kojima raspolaže onaj koji ga napada, a želi biti predsjednik države.
Ako imaš dokaze, pokažeš dokaze. Ako nemaš dokaze, ne izmišljaj nečiju homoseksualnost i ne koristi se starim udbaškim metodama proglašavajući drugog da radi “za njih”.
I zato je cijela epizoda najbolji primjer problema s takvim načinom političkog komuniciranja: umjesto da građani dobiju odgovor što kandidat namjerava napraviti s državom, dobivaju genealogiju neprijatelja, obavještajne etikete i izmišljene privatne detalje o ljudima koje kandidat želi prikazati kao svoje protivnike.
A onda se, negdje u pozadini, pojavi Mario Šušnjar.
Brat tog istog Ivana. Glavni tajnik stranke koja je dio Petorke.
Petorke koja podržava Lučića. I tu se cijela priča pretvara u nešto što više nije ni politički triler.
To je već hercegovačka verzija Monty Pythona.
Samo što bi u ovoj verziji to išlo ovako:
Je li Ivan Šušnjar ruski agent?
– Ne znamo.
Je li srpski agent?
– Ne znamo.
Promovira li Dodika?
– Lučić tvrdi da je.
A njegov brat?
– Pa s nama je. U Petorci.
A Petorka?
– Podržava Lučića.
A Lučić?
– On tvrdi da je Ivan Šušnjar problem.
A je li Ivan gay?
– Ne znamo, ali Lučić to tvrdi.
Je li to istina?
– Prema svemu što imamo – izmišljeno.
I što ćemo s tim?
– Ništa. Izbori su.
I možda je upravo to najvažnija stvar koju bi iz svega ovoga trebalo izvući: političar ima puno pravo napadati nečiji javni rad i političke stavove, ali što je optužba ozbiljnija, to bi trebali biti ozbiljniji i dokazi.
Jer nije baš uvjerljivo nekoga politički predstavljati kao sigurnosnu prijetnju stoljeća, dok istodobno njegov brat sjedi u istoj političkoj kuhinji iz koje izlazi vaša kandidatura.
A još je manje uvjerljivo ozbiljnu političku optužnicu začiniti izmišljenim pričama o nečijem privatnom životu i onda očekivati da će to izgledati kao argument.
Osim ako je, naravno, nova doktrina Petorke da ruski agent može biti problematičan, ali njegov brat može biti sasvim dobar koalicijski partner.
U tom slučaju čekamo samo da netko objasni gdje se predaje zahtjev za članstvo. Možda u tajništvu HSS-a. Kod brata.
Autor: Ivan Crnjac
