NATO između Washingtona i Istanbula! Treba li BiH pristupiti vojnom savezu s podijeljenim vrijednostima?
Erdogan: Pravda selektivno definirana ideologijom
Kada turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan izjavljuje: „Nikada nećemo podržati napade na Iran bez obzira ko ih sprovodi, uvijek smo na strani pravde“, on ne zauzima neutralnu poziciju, nego jasno definira vlastitu viziju svjetskog poretka. Ali postavlja se pitanje: što za Erdogana zapravo znači pravda?
Je li pravedno podržavati režim koji otvoreno financira i naoružava skupine poput Hamasa i Hezbollaha? Je li pravedno ignorirati ambiciju režima koji – kako tvrdi Međunarodna agencija za atomsku energiju – sustavno obogaćuje uran i približava se pragu za proizvodnju nuklearnog oružja?
Erdogan je oštro osudio napade na Iran tijekom svog govora na programu 30. obljetnice lojalnosti organizacije Memur-Sen, napominjući da je Turska pokazala najjasniji mogući stav protiv napada na Iran od 7. listopada. No, ta retorička čvrstoća postaje problematična kada se zna da je 7. listopada Hamas – organizacija koju podržava Iran – pokrenuo napad na Izrael. Dakle, Erdogan osuđuje vojni odgovor, a ne izvor agresije.
Njegova izjava „Nije važno tko ih izvodi“ nije samo diplomatska gesta; to je prikrivena kritika Sjedinjenih Država, koje su izvele ključne udare na iranske nuklearne ciljeve. Ovdje, bez njihovog izravnog imenovanja, Erdogan se istovremeno suočava sa Sjedinjenim Državama i Izraelom, ne kao promatrač, već kao ideološki saveznik režima u Teheranu.
Ono što dodatno problematizira Erdoganovo pozivanje na pravdu jest činjenica da on tu pravdu traži u partnerstvu s režimom koji nije sekularan, nego je teokratski – gdje vjerski vođa posjeduje potpunu političku moć. Dakle, Erdogan – i sam vođen političkom islamskom ideologijom – u iranskom režimu ne vidi prijetnju, već ideološkog saveznika.
Njegova pravda nije utemeljena na univerzalnim principima, već na solidarnosti prema režimima koji dijele istu religijsku i političku matricu. Takav Iran ne bi bio tek politički suparnik Zapada, već režim u kojem vjerski autoritet odlučuje o životu, smrti – i oružju za masovno uništenje. Upravo ono na što upozorava i američki senator Lindsey Graham.
To je također ideološka linija koju dijele određeni politički vođe na Balkanu, poput bivšeg reis-ul-uleme Mustafe Cerića. Nakon panela o Gazi i Srebrenici u Sarajevu 29. svibnja 2025. izjavio je: „Nakba 1948. nikada nije dobila svoj međunarodni odgovor“, sugerirajući da je politički poredak koji uključuje Državu Izrael bio nelegitiman od samog početka. Ova logika odgovara Erdoganovoj – pravda nije ono što priznaje međunarodna zajednica, već ono što potvrđuje političko-ideološki narativ o režimu kao žrtvi i Zapadu kao
agresoru. Mustafa Cerić, bivši reisul-ulema Islamske zajednice u BiH, sve češće nastupa izvan vjerske sfere, preuzimajući ulogu političkog komentatora s izraženim ideološkim stavovima.
Graham potvrđuje Erdoganovu optiku – ali unosi i sigurnosni argument
U ovom tumačenju, Erdoganova logika pravde dobiva jasnu potvrdu iz sasvim suprotne sfere: republikanskog establišmenta u Washingtonu. Američki senator Lindsey Graham održao je dva značajna govora – 18. i 23. lipnja 2025. – u kojima je govorio o iranskim vlastima u kojem je Iran označio kao „religijski vođeni režim“ koji predstavlja egzistencijalnu prijetnju za Izrael i Sjedinjene Države. Izričito je izjavio da bi „ako dobiju nuklearno oružje – kao religiozni fanatici, religiozni nacisti – oni to i upotrijebili“, čime je jasno naznačio razliku između teokratskog Irana i ostalih globalnih aktera. U tom istupu, Graham je pozvao na odlučnost Zapada da ne dopusti takav razvoj događaja.
U nastavku svog narativa 23. lipnja 2025., Graham je dodatno elaborirao tu tezu, povlačeći paralelu između nacističke Njemačke i iranskog režima. Istaknuo je da ajatolasi teže svjetskoj dominaciji kroz „gospodarsku religiju“, usporedivši njihovu religijsku ideologiju s Hitlerovom idejom o gospodarskoj rasi. No, dok su neki mediji ovu izjavu interpretirali kao poziv na eliminaciju, Grahamov istup bio je fokusiran na sprječavanje nuklearne prijetnje i bio je sigurnosno utemeljen.
Za Grahama, ovo više nije pitanje geopolitike, već sprječavanja katastrofe. On poziva na intervenciju ne iz ideologije, već iz uvjerenja da će režim – ako se ne zaustavi – postati nuklearna sila vođena teokratskom logikom. Upravo ono što Graham ističe – da bi Iran u tom slučaju bio prva država u povijesti čije nuklearno oružje ne bi bilo pod sekularnom, nego pod religijskom kontrolom. U toj logici, režim je pravedan jer pruža otpor – i zato Erdogan ne vidi nuklearni Iran kao prijetnju. Štoviše, kako je Graham jasno naznačio, riječ je o režimu kojeg motivira religijska ideologija. Erdogan, vođen sličnim religijskim okvirom, u tom režimu vidi partnera, ne protivnika.
Zaključak: Pravda kao političko oružje Erdoganova tvrdnja da je Turska na strani pravde višeznačna je konstrukcija. Ona postaje još paradoksalnija kada se uzme u obzir da je Turska članica NATO saveza, vojnog bloka kojim dominira upravo SAD – zemlja čije postupke Erdogan implicitno osuđuje kada govori o napadima na Iran. To znači da Erdogan koristi retoriku
suprotstavljanja vlastitim saveznicima unutar sigurnosne arhitekture kojoj Turska formalno pripada, a ipak će bez zadrške izreći:Nikada nećemo podržati napade na Iran bez obzira ko ih sprovodi, uvijek smo na strani pravde. Ona nije puka moralna pozicija, već selektivna identifikacija u kojoj je pravda definirana kroz opoziciju prema SAD-u i Izraelu.
Kada Lindsey Graham izrazi ono što Erdogan podrazumijeva, ali ne izgovara – dobivamo potpuni ideološki okvir: Erdoganova pravda počinje tamo gdje završava američka moć. Ali Graham također otkriva temeljni strah: da iranski režim, ako se ne zaustavi, neće stati na retorici. On upućuje na povijesnu analogiju s nacizmom ne kako bi dobio poene u Senatu, već da bi opravdao hitnu akciju protiv režima koji, po njegovom uvjerenju, planira
nuklearnu dominaciju.
Zato Erdogan ne govori u ime opće pravde, nego u ime jedne vizije svijeta. A Graham, iako u formi oštar, zapravo pokazuje da Zapad ne gubi živce zbog ideologije, nego zbog potencijalnog oružja. Pravda je kod obojice sredstvo političkog pozicioniranja – samo su im strahovi različiti, a mete suprotne.
Ako se ovo sagleda kroz sigurnosno-ideološku prizmu, postavlja se ključno pitanje: je li za Bosnu i Hercegovinu razborito pristupiti NATO savezu, čija je članica Turska – zemlja čiji predsjednik sve otvorenije promiče politički islam, brani režime poput onog u Teheranu i kroz vlastitu definiciju „pravde“ podriva sekularne vrijednosti saveza kojem pripada?
Kroz Tursku pod vodstvom Erdogana, u NATO savez se unosi ideologija koja otvoreno simpatizira s režimima poput iranskog – a Bosna i Hercegovina bi, osobito kroz političko Sarajevo, mogla postati još jedan saveznik tog narativa unutar samog NATO-a. Time se ne bi samo otvorio sigurnosni problem za Zapad, već bi NATO postao savez u kojem su Istanbul i Sarajevo ideološki ujedinjeni – pod istom vojnom zastavom, ali u dubokom sukobu s temeljnim vrijednostima koje bi taj savez trebao štititi.
Zato se legitimno postavlja zaključak: Europska unija – da; NATO – s velikim oprezom.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti Hercegovački portal kao autora.
