Hrvati u BiH i dalje smatraju Matu Granića jednom od najvećih političkih štetočina u njihovom slučaju, međutim njemu to ne smeta i on očito odgovara svim vlastima jer je uvijek na neki način u vlasti otkad je Hrvatske do danas. A neki smatraju da je i u ranijem sustavu Mate Granić bio itekako utjecajan.
Pričao je ovih dana o večeri kad je maknuo Matu Bobana s čela Herceg Bosne, što je praktički označavalo politički kraj hrvatskog naroda u BiH koji se ni danas nije oporavio. Također, tu iznosi neistine da je predsjednik HDZ-a nakon odlaska Mate Bobana postao Božo Rajić. Predsjednik HDZ-a BiH postao je tada Dario Kordić.
Dijelove iz njegove knjige “Diplomatska oluja” donosi Večernji list Hrvatske, a dio gdje govori o tome kako je unišito hrvatski narod u BiH, iako on svoje postupke smatra pozitivnima, portal Grude.com prenosi s web stranice Vecernji.hr.
Mate Granić – Diplomatska oluja (dio iz knjige)
U veljači 1994., nekoliko dana nakon mog sastanka s papom Ivanom Pavlom II., predsjednik Tuđman u jednom je zagrebačkom restoranu organizirao večeru, na koju je pozvao Gojka Šuška, Matu Bobana, Miru Tuđmana i mene.
Atmosfera je bila komorna. Nakon aperitiva predsjednik je odmah započeo razgovore o biti problema. Kazao nam je kratko da se rat između Hrvata i Bošnjaka treba završiti, da svi znamo kakav je položaj Hrvata na terenu, posebno u srednjoj Bosni, da sam ja razgovarao sa Svetim Ocem, Amerikancima i Nijemcima te da svi traže da Mate Boban odmah napusti položaj predsjednika HDZ-a BiH i predsjednika Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
– To će vam sve Mate reći – rekao je i prepustio mi riječ.
Boban se nije protivio odlasku
Bez rukavica sam opisao svoj susret s Papom, sve kontakte s Amerikancima, Nijemcima, naš položaj u UN-u i očekivanja naših prijatelja od nas. Boban se na toj večeri nije protivio odlasku. Bilo je očito da ga je Gojko, prema uputi predsjednika Tuđmana, dobro pripremio za tu večeru i odlazak. Večera nije dugo trajala; imao sam osjećaj da su svi jedva čekali da završi.
Već 9. veljače 1994. vodio sam hrvatsko izaslanstvo kao posebni izaslanik predsjednika Tuđmana na saboru HDZ-a u Livnu. U izaslanstvu su bili Gojko Šušak, Ivan Milas, Ivan Aralica te oporbeni političari Dražen Budiša i Anto Đapić. Situacija je na početku sastanka bila napeta. Nakon govora Mate Bobana, koji je trajao gotovo sat vremena, dobio sam riječ kao Tuđmanov posebni izaslanik. Realno i otvoreno opisao sam međunarodni položaj Hrvata u BiH i Republike Hrvatske, savjete prijatelja iz međunarodne zajednice te poziciju predsjednika Tuđmana.
Sabor je usvojio Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH kao platformu za buduće pregovore. Mate Boban odstupio je sa svih funkcija. Na mjestu predsjednika Hrvatske Republike Herceg-Bosne zamijenio ga je Krešimir Zubak, a predsjednik HDZ-a BiH postao je Božo Rajić. Šušak je odigrao izrazito pozitivnu ulogu da Bobanova smjena prođe mirno te da se prihvati deklaracija. Jadranko Prlić ostao je na mjestu predsjednika Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Odmah nakon povratka iz Livna razgovarao sam s predsjednikom Tuđmanom. Kratko je pohvalio držanje hrvatskog izaslanstva i deklaraciju te otvorio raspravu o budućnosti Mate Bobana. Kazao mi je:
– Mate, maknuli smo ga, ali treba nešto raditi, moramo ga povući u Zagreb.
Nakon kratkog razmišljanja kazao mi je da Boban ima odlične odnose sa Srbima, pa bi možda mogao biti veleposlanik za odnose sa Srbima u MVP-u. Moj pogled rekao je sve. Predsjednik se nasmijao i kazao:
– Dobro, Mate, neka ide u gospodarstvo.
Ubrzo nakon toga razgovora Boban je postao pomoćnik predsjednika uprave Ine.
Toga 23. veljače 1994. imao sam u 11 sati sastanak s ministrom Kinkelom u Bonnu, u 14.30 ručak s ministrom Andreattom u Rimu, a u 17.30 sastanak s Tauranom u Vatikanu. Dobio sam snažnu podršku za pregovore s Bošnjacima, za američko vodstvo u pregovorima te za našu platformu za pregovore. Pozdravili su sve naše poteze u pripremi za mirovne pregovore, posebno odlazak Mate Bobana. Iste večeri oko 21.30 stigao sam u Ženevu na sastanak i večeru s veleposlanicima pri UN-u u Ženevi koju je organizirao veleposlanik Miomir Žužul. Kasnio sam, ali svi veleposlanici imali su razumijevanja jer su osjećali da se nešto ozbiljno sprema. Društvo veleposlanicima i Žužulu pravila je moja supruga, tako da je moje kašnjenje lakše prihvaćeno.
Prije ponoći nazvao me iz Washingtona Charles Redman i obavijestio da je u Washington već stigao Silajdžić, koji je pesimističan u vezi s budućim pregovorima. Redman je bio jako zabrinut. Molio je moju procjenu i prognozu uspjeha pregovora. Kazao sam mu da će pregovori biti vrlo teški i naporni, ali da je Silajdžićevo ponašanje ipak dio taktike te da smo mi spremni za pregovore. Bio je zadovoljan odgovorom, čak se na kraju razgovora i nasmijao.
Dan poslije, 24. veljače 1994., imao sam sastanak u Londonu s Douglasom Hurdom, ministrom vanjskih poslova Velike Britanije. Hurd je nakon propasti Owen-Stoltenbergova mirovnog plana, koji je snažno podupirao, podržavao mirovni proces Hrvata i Bošnjaka, ali njegova glavna pitanja bila su vezana za uključivanje Srba u mirovni proces. Kad sam govorio o Miloševićevoj politici u Hrvatskoj i BiH, lupkao je kemijskom olovkom po svom radnom stolu. Nimalo nije krio simpatije prema Srbima.
Nakon sastanka u Foreign Officeu otišao sam u naše veleposlanstvo u Londonu, gdje me dočekao poziv Charlesa Redmana iz Washingtona da hitno, istog dana, dođem u Washington. Kazali su mi da u 18 sati imam Concordeov let. Odbio sam poziv zbog više razloga, a najvažniji je bio taj što sam prije washingtonskih pregovora još jedanput želio razgovarati s predsjednikom Tuđmanom i precizno dogovoriti hrvatske pozicije i okvir pregovora. Trebao sam i malo vremena da odredim ekipu za pregovore te da uskladim svoj odlazak u Washington s dolaskom predstavnika Hrvata iz BiH.
Oko ponoći sletjeli smo u zračnu luku Pleso. Odmah sam se uputio na razgovor s predsjednikom Tuđmanom, a supruga je otišla kući da me spakira za put jer sam već u 7 sati bio u malom zrakoplovu hrvatske Vlade na letu u Frankfurt. U Washington sam letio redovitim letom Lufthanse.
Razgovor u Uredu predsjednika počeo je nešto poslije ponoći i trajao do oko 2.30. Najprije sam predsjednika izvijestio o svojim sastancima u Bonnu, Rimu, Svetoj Stolici, Ženevi i Londonu te telefonskim razgovorima s Washingtonom, posebno Charlesom Redmanom. Predsjednik je bio zadovoljan. Potom smo definirali hrvatske pozicije i ciljeve u pregovorima.
Precizno, Hrvati u Federaciji BiH trebaju biti konstitutivni narod, Federacija BiH treba biti decentralizirana i sastavljena od osam do deset županija ili kantona. Treba postići dogovor s Amerikancima da se kantonalni model u drugoj fazi, nakon uspostave Federacije BiH i uključivanja Srba u mirovni proces, proširi na cijelo područje BiH. Kao dodatnu garanciju za položaj Hrvata u BiH, predsjednik je od mene tražio da postignemo sporazum o konfederaciji Federacije BiH i Republike Hrvatske, posebno ako međunarodna zajednica ne prisili bosanske Srbe da se uključe u mirovni proces. O svemu smo se brzo složili jer smo o situaciji u BiH i položaju Hrvata razgovarali svaki dan.
Odluku je donio sam Clinton
Nakon toga pitao sam predsjednika Tuđmana postoje li bilo kakve obveze Republike Hrvatske za koje ja ne znam. Predsjednik mi je odlučno odgovorio da ne postoje. Bio sam uporan. Pitao sam ga postoje li bilo kakve obveze za Republiku Hrvatsku koje proizlaze iz njegovih razgovora sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu u ožujku i travnju 1991. Predsjednik mi je ponovno odlučno odgovorio da ne postoje. Kazao mi je da su razgovarali o svemu, posebno o raspletu krize u bivšoj državi, uključujući i moguća razgraničenja u BiH između triju strana, ali bez ikakva dogovora, a kamoli konačnog dogovora. O pisanim dogovorima nikad nije bilo riječi. Ukratko, na kraju našeg razgovora predsjednik mi je kazao da u pregovorima, u okvirima našega dogovora o hrvatskim pozicijama i ciljevima, imam slobodne ruke i zaželio mi sreću.
Dok sam se vozio kući, razmišljao sam o svemu što me čeka u pregovorima, ali i nakon njih ako završe sporazumom. Nisam se nimalo bojao oponenata. Znao sam da imam čvrstu podršku predsjednika Tuđmana, da će prekid rata između Hrvata i Bošnjaka spasiti tisuće života te da bez toga nije moguće riješiti pitanje okupiranih područja Republike Hrvatske.
Tajnu o tome tko je odlučio da se pregovori u Washingtonu vode na razini Harisa Silajdžića i mene kao glavnih pregovarača bošnjačke i hrvatske strane otkrio mi je Peter Galbraith, prvi veleposlanik SAD-a u Republici Hrvatskoj, dvadeset godina poslije, tijekom jedne duge šetnje u Daytonu. Zajedno smo prisustvovali obilježavanju 20. obljetnice potpisivanja Daytonskih sporazuma. Odluku je donio sam predsjednik Clinton na prijedlog državnog tajnika Christophera, veleposlanika Galbraitha i Redmana. To se dogodilo odmah nakon propasti Owen-Stoltenbergova plana i moje tajne večere s Redmanom u Ženevi. Vjerovali su da ta kombinacija ima najveće šanse za uspjeh pregovora, a znali su i za moj odličan odnos s predsjednikom Tuđmanom i za njegovo povjerenje u mene. Znali su i da će puno više problema imati s bošnjačkom stranom, posebno s Alijom Izetbegovićem. To mi je u Daytonu kazao Peter Galbraith.•
