Ponekad imam osjećaj da smo postali narod kojeg više ništa ne veseli. Što god da se dogodi nije dobro. Tko god nešto napravi ne valja. Gdje god se okreneš nezadovoljstvo. I stalno gledamo u tuđe dvorište.
Jel susjedi Mari nikao paradajz? U bome je više nego meni. Mora da ga je dobila od tog i tog pa se pravi važna. Ili Jel to Pero kupio novi auto? Odakle mu pare? Ima para za to a nema za novu ogradu. Mogla bi tako u nedogled. Što oni imaju. Kako oni žive. Zašto je njima bolje. A rijetko stanemo i pogledamo svoje.
Mi živimo u jednoj od najljepših zemalja na svijetu. Imamo more koje drugi sanjaju. Imamo prirodu, ljude, prostor, sunce. Imamo puno toga. A opet kao da nam stalno nešto nedostaje. Borimo se oko stvari koje nas dijele. Raspravljamo o prošlosti, simbolima, riječima, pozdravima. A život ide dalje. Umirovljenici jedva preživljavaju. Mladi odlaze. Roditelji se bore kako znaju. Djeca odrastaju u svijetu koji je sve tvrđi.
I dok se bavimo velikim temama poput pozdrava Za dom spremni nekako mi se čini da smo zaboravili one male, obične stvari koje su nas nekad činile sretnima. Kad se sjetim svog djetinjstva, sve je bilo jednostavnije. Radovali smo se sitnicama. Jednoj običnoj čokoladnoj piramidi koju sam kupovala u Slobodinoj trgovini. Krem bananici. Čunga lunga žvakama. Jednom lizalu. To je bilo dovoljno za sreću.
Dogovori s prijateljima nisu išli preko poruka. Imali smo jedan fiksni telefon u kući i to je bilo to. Nazoveš, dogovoriš se na tom i tom ćošku, u toliko i toliko sati. I svi dođu. Nitko ne kasni. Nitko ne otkazuje u zadnji tren. Nije bilo potrebe za sto poruka i podsjetnika. Samo riječ. Ulice su bile pune djece. Igrali smo se klikerima, žmurke, gume, školice. Nismo imali puno, ali smo imali vrijeme, smijeh i jedni druge.
I blagdani su bili drugačiji. Imali smo i tada svega. Ali nije bilo tog pretjerivanja. Tog kiča. Tog dokazivanja tko ima više kolača, više hrane, više ukrasa. Slavilo se mirnije. Tiše. Iskrenije. Danas kao da se sve pretvorilo u natjecanje. Tko će više. Tko će bolje. Tko će se više pokazati. I nekako smo se u svemu tome izgubili.
Imamo more koje nam je pred nosom, a sve manje ljudi ga može sebi priuštiti. Cijene rastu, apartmani se pune, a naši ljudi sve češće ljetuju negdje drugdje jer im vlastita obala postaje luksuz.
Kao da smo u toj utrci za zaradom malo izgubili mjeru. I malo zaboravili jedni na druge. Ne kažem da je prije bilo savršeno. Nije bilo. Ali bilo je manje uspoređivanja. Manje zavisti Manje potrebe da stalno dokazujemo da smo bolji od nekoga. Danas smo postali brži, nervozniji, oštriji.
I onda se pitam jesmo li se promijenili ili nas je vrijeme promijenilo? Možda smo se izgubili negdje između želje da imamo više i potrebe da budemo bolji. Možda smo zaboravili da nije sve u novcu, uspjehu i dokazivanju. A možda smo samo zaboravili gledati jedni druge kao ljude. Nije sve trulo.
Ima i dalje dobrote. Ima i dalje poštenih ljudi. Ima i dalje onih koji znaju stati, pomoći, razumjeti. Ali nekako mi se čini da se to danas mora tražiti više nego prije.
I baš zato, najviše me brine kakav svijet ostavljamo djeci. Hoće li znati radovati se sitnicama? Hoće li znati biti zadovoljni s malo? Hoće li znati da je riječ vrijedila više od poruke? Da je igra na ulici bila važnija od ekrana? Ja se nadam da hoće. I nadam se da ću im barem dio onoga što sam imala uspjeti prenijeti. Jer možda nešto i je trulo. Ali još uvijek nije kasno da se podsjetimo kakvi smo nekad bili. I kakvi ljudi još uvijek možemo biti.
Piše: Zvjezdana Novaković
