“Postoji li država, postoje li institucije?” – Gospodine Durakoviću, gdje ste bili kada su veličani “Vaši” ratni zločinci?
Zašto tek sada, gospodine Durakoviću?
Potpredsjednik Republike Srpske Ćamil Duraković reagirao je 28. kolovoza 2026. godine na snimke iz Zvornika, gdje je nekoliko stotina ljudi veličalo Ratka Mladića.
Duraković je poručio: “Pitam, jasno i glasno – postoji li država, postoje li institucije i ako postoje hoće li reagovati ili će sve ostati na trivijalnim saopštenjima? Ovo je završna faza genocida i ponovo, svi gledaju i šute.”
Pitanje je opravdano.
Ali, gospodine Durakoviću, jeste li prespavali sve one godine u kojima je Islamska zajednica institucionalno odavala počast osobama s kompromitiranim nacističkim i SS ratnim biografijama?
I jeste li prespavali 14. travnja 2026., kada se na službenom plakatu za tribinu povodom Dana Armije RBiH, organiziranu pod okriljem Islamske zajednice i BKC-a Tuzla, našao Sakib Mahmuljin, pravomoćno osuđen za ratne zločine?
Gdje je tada bilo Vaše pitanje: “Postoji li država, postoje li institucije?”
Zašto se isto pitanje nije čulo kada su se slični problemi pojavljivali na drugoj strani nacionalne crte?
PRAVILNIK O NAGRADI ‘KASIM-EF. MAŠIĆ’ – gdje ste tada bili, gospodine Durakoviću?
Zašto se niste zapitali svake godine kada se dodjeljivala nagrada koja nosi ime Kasima Mašića?
Zar je Kasim Mašić bio nekakav “cvijetak u bašči” čiju ratnu biografiju treba zaboraviti – ili čovjek koji je služio kao imam u 13. SS brdskoj diviziji “Handžar” i koji je nakon rata osuđen pred Vojnim sudom u Sarajevu?
Nagrada s njegovim imenom nije nestala u prošlosti. Dodjeljivala se godinama. A onda dolazi 12. rujna 2025. godine.
Muftijstvo travničko na svojoj 41. redovnoj sjednici usvaja prečišćeni tekst službenog dokumenta koji se doslovno zove:
“PRAVILNIK O NAGRADI ‘KASIM-EF. MAŠIĆ’ – Nagrada za najuspješnijeg muallima Muftiluka travničkog”
Članak 1. tog Pravilnika uređuje kriterije, uvjete i način dodjele nagrade “KASIM-EF. MAŠIĆ”.
Članak 2. određuje da se nagrada dodjeljuje kao znak priznanja za ostvarene uspjehe, podrška i afirmacija te kao poticaj jačem aktivizmu, promoviranju i vrednovanju muallimskog rada.
Dakle, nije riječ samo o tome da je netko desetljećima po inerciji nastavio dodjeljivati neku staru nagradu.
Godine 2025. nadležna institucija ponovno uzima taj Pravilnik, usvaja njegov prečišćeni tekst i zadržava ime Kasima Mašića u samom naslovu službenog dokumenta i nazivu nagrade.
Ime je bilo pred njima.
Pravilnik su ponovno usvojili.
Ime su zadržali.
A nagradu nastavili dodjeljivati.
Već 14. listopada 2025. godine Muftijstvo travničko na svojoj 42. redovnoj sjednici razmatra izvještaj Komisije za nagradu „Kasim-ef. Mašić“. Na natječaj je pristiglo sedam prijava, a objavljena su i imena trojice najbolje rangiranih kandidata.
Dakle, ne govorimo o mrtvom propisu.
Govorimo o aktivnom institucionalnom priznanju koje se stvarno dodjeljuje.
Gdje ste tada bili, gospodine Durakoviću?
Zašto tada niste pitali:
“Postoji li država, postoje li institucije?”
Husein Đozo – gdje ste bili 2022., gospodine Durakoviću?
Zašto se isto pitanje nije čulo 17. prosinca 2022. godine?
Toga je dana Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu organizirao okrugli stol povodom 110 godina od rođenja Huseina ef. Đoze.
Na skupu su bili reisul-ulema Husein Kavazović, njegov zamjenik Enes Ljevaković, direktor Uprave za obrazovanje i nauku Rijaseta Dževad Hodžić, akademik Enes Karić, sarajevski muftija Nedžad Grabus i brojni drugi sudionici.
Đozo je tom prilikom predstavljen kao „velikan islamske misli i prakse“ te kao utemeljitelj modernog islamskog mišljenja i obrazovnih institucija.
Rijasetov program Tezkiretname Đozu je, štoviše, svrstao u prvu kategoriju – među osobe koje imaju najširi i opći značaj za islam, muslimane i Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini.
Ali Đozina biografija ima i ratno poglavlje koje se ne može jednostavno izbrisati:
13. SS divizija „Handžar“.
Povjesničar prof. dr. Adnan Jahić s Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, u znanstvenom radu „Život i borba. Husein Đozo i 13. SS divizija“, analizira upravo Đozino mjesto i ulogu u toj SS diviziji, okolnosti njegova priključenja i njegovo djelovanje tijekom Drugog svjetskog rata.
Dakle, kada se 2022. institucionalno obilježavalo 110 godina Đozina rođenja, njegova služba u 13. SS diviziji „Handžar“ nije bila nepoznata povijesna činjenica.
Gdje ste tada bili, gospodine Durakoviću?
Zašto tada niste pitali:
“Postoji li država, postoje li institucije?”
Salih Hadžialić – gdje ste bili 2024., gospodine Durakoviću?
A priča o krugu ljudi povezanih s okolnostima koje su prethodile nastanku 13. SS divizije „Handžar“ vodi nas do Saliha Hadžialića.
Ovdje se ne moramo pozivati na neodređenu “historiografsku dokumentaciju”.
Imamo ime povjesničara.
Imamo znanstveni rad.
I imamo vrlo konkretnu tvrdnju.
Prof. dr. Adnan Jahić, povjesničar s Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, u radu „Život i borba. Husein Đozo i 13. SS divizija“ navodi da je već u prosincu 1942. godine u Berlinu profesor Salih Hadžialić jednom njemačkom dužnosniku tvrdio da bi Njemačka, obeća li autonomiju Bosne, u najkraćem mogućem vremenu mogla imati na svojoj strani između:
40.000 i 50.000 bosanskih vojnika.
Prema Jahiću, Hadžialić je smatrao da bi takva vojna masa bila dovoljna za slamanje partizanske borbe na Balkanu te da bi mogla biti korištena čak i u operacijama protiv Saveznika u Sjevernoj Africi.
Jahić također navodi Hadžialićeve veze s njemačkim obavještajnim krugovima i velikim palestinskim muftijom Hadži Aminom el-Huseinijem.
Datum je ovdje izuzetno važan:prosinac 1942.
Dakle, govorimo o razdoblju prije formalnog formiranja 13. SS divizije „Handžar“.
U Berlinu se već tada njemačkom dužnosniku govori o mogućnosti stavljanja između 40.000 i 50.000 bosanskih vojnika na njemačku stranu.
A onda dolazimo do 19. prosinca 2024. godine.
Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, u partnerstvu s Medžlisom Islamske zajednice Bugojno i Mešihatom Islamske zajednice u Hrvatskoj, organizira:
“Sjećanje na Saliha Hadžialića i Muhameda Ždralovića”
Događaj nije održan kao privatno okupljanje.
Organiziran je u okviru Tezkiretname – programa institucionalnog obilježavanja datuma rođenja osoba značajnih za islam, muslimane i Islamsku zajednicu.
U službenoj najavi Hadžialić i Ždralović predstavljeni su kao osobe koje su ostavile „neizbrisiv trag“ u proučavanju kulturne baštine Bošnjaka, uz poziv javnosti da se upozna s njihovim životom i radom.
Dakle:
Berlin, prosinac 1942. – 40.000 do 50.000 bosanskih vojnika na njemačkoj strani.
Sarajevo, prosinac 2024. – “Sjećanje na Saliha Hadžialića”.
Gdje ste tada bili, gospodine Durakoviću?
Zašto tada niste pitali:
“ostoji li država, postoje li institucije?”
Sakib Mahmuljin – gdje ste bili 14. travnja 2026., gospodine Durakoviću?
A onda dolazimo do slučaja za koji nam nisu potrebne historiografske rasprave o događajima otprije osamdeset godina.
Datum je:
14. travnja 2026.
Mreža mladih Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, u suradnji s Bosanskim kulturnim centrom Tuzlanskog kantona, organizirala je tribinu povodom 15. travnja – Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Tribina je održana 14. travnja 2026. s početkom u 18:30 sati u BKC-u Tuzla.
A na plakatu kojim je najavljivan taj događaj nalazio se:
Sakib Mahmuljin.
Nekadašnji zapovjednik Trećeg korpusa Armije RBiH i pravomoćno osuđeni ratni zločinac.
Sud Bosne i Hercegovine je 28. travnja 2022. drugostupanjskom presudom Mahmuljina proglasio krivim za ratne zločine protiv ranjenika i bolesnika, ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva te mu izrekao jedinstvenu kaznu od osam godina zatvora.
A fotografija upravo tog Sakiba Mahmuljina pojavila se na plakatu kojim se najavljivala tribina povodom Dana Armije RBiH. Medijski izvještaji objavljeni 13. i 15. travnja izričito identificiraju Mahmuljina na plakatu.
Dakle, nema potrebe nagađati tko je na fotografiji.
Nema potrebe rekonstruirati događaje iz Drugog svjetskog rata.
Presuda postoji.
Plakat postoji.
Organizatori su poznati.
I datum je poznat:
14. travnja 2026.
Gdje ste toga dana bili, gospodine Durakoviću?
Zašto tada niste pitali:
“Postoji li država, postoje li institucije?”
Zašto tada nije bilo javnog zahtjeva da država reagira?
A samo nešto više od četiri mjeseca poslije, kada se u Zvorniku veliča Ratko Mladić, pitate:
“Postoji li država, postoje li institucije?”
Zašto tek sada, gospodine Durakoviću?
To je pitanje na koje bi Ćamil Duraković trebao odgovoriti.
Jer ako Vam smeta veličanje ratnih zločinaca, onda taj kriterij mora vrijediti uvijek.
Mora vrijediti za Srbe.
Mora vrijediti za Bošnjake.
Mora vrijediti za Hrvate.
Mora vrijediti za svakoga.
Morao je vrijediti 17. prosinca 2022.
Morao je vrijediti 19. prosinca 2024.
Morao je vrijediti 12. rujna 2025.
Morao je vrijediti 14. travnja 2026.
I mora vrijediti danas, 28. kolovoza 2026.
Je li problem doista veličanje ratnog zločinca – ili problem postaje važan tek kada je „ratni zločinac“ s druge strane nacionalne crte?
Jer ako je problem ratni zločinac, onda nema „našeg“ i “njihovog”.
Nema selektivnog sjećanja.
Nema selektivne osude.
Nema selektivnog pozivanja države.
I nema selektivnog pitanja:
“Postoji li država, postoje li institucije?”
Gospodine Durakoviću, Vi ste to pitanje danas javno postavili.
Sada je red da javnost jedno pitanje postavi Vama:
Smeta li Vama, gospodine Durakoviću, doista veličanje ratnih zločinaca – ili samo onda kada se veličaju ratni zločinci koji nisu iz Vašega naroda?
Zračna luka Sarajevo, travanj 1943. U čast dolaska dokazanog nacista i Hitlerova suradnika Haja Amina al-Husseinija u Sarajevo održana je počasna smotra uz nacistički pozdrav; prvi u redu je Husein Đozo. Izvor: U.S. National Archives & Records Administration (NARA). Izvorna crno-bijela fotografija naknadno digitalno kolorizirana.
Autor: Politički analitičar
Frano Yehuda Kolonomos Martinčević
