U Washingtonu se zagovara hrvatska federalna jedinica. Pokušava li zato bošnjačka politika preko obitelji Lučić srušiti dr. Dragana Čovića i HDZ BiH pod svaku cijenu?
Tri razgovora, tri različita pogleda i jedna politička tema koja ih povezuje: položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Od Fuada Đidića, preko Marka Ljubića i njegove izrazito pozitivne ocjene političkog djelovanja dr. Dragana Čovića, pa sve do washingtonskih rasprava o mogućem preustroju Bosne i Hercegovine, ova priča otvara pitanje koje nadilazi dnevne političke sukobe: vodi li se pred našim očima borba između dvaju bitno različitih pogleda na budućnost Bosne i Hercegovine?
S jedne strane stoji vizija snažnijih nacionalnih institucija i ustavne jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda. S druge su politički i medijski narativi koji hrvatsku nacionalnu politiku, a posebno dr. Dragana Čovića i HDZ BiH, podvrgavaju snažnoj kritici.
Odgovor ne treba tražiti u političkim sloganima. Treba poslušati što su sami akteri rekli.
EPIZODA I — FUAD ĐIDIĆ: OD GEOPOLITIKE DO ČOVIĆA
Prvi dio priče počinje intervjuom Fuada Đidića.
EPIZODA I — KAKAV JE TO „BEDEM“ PREMA TURSKOM UTJECAJU?
Ako se Đidićeva analiza uzme onako kako ju je sam postavio, pred nama se pojavljuje mnogo veća politička slika od uobičajenog sukoba HDZ-a BiH i njegovih protivnika u Sarajevu.
Đidić Balkan opisuje kao prostor „tihog diplomatskog rata između Turske i Izraela“.
A kada objašnjava tko se, prema njegovoj interpretaciji, nalazi na strani ograničavanja turskog utjecaja, izgovara imena koja na prvi pogled teško pripadaju istoj političkoj priči:
Benjamin Netanyahu, Viktor Orbán, dr. Dragan Čović, Amir Gross Kabiri i Milorad Dodik.
Što ih, prema Đidiću, povezuje? Odgovor koji daje nije beznačajan: ograničavanje utjecaja Turske na ovom prostoru. Upravo tu njegova analiza dr. Dragana Čovića stavlja u sasvim drukčiju perspektivu. Čović više nije predstavljen samo kao predsjednik HDZ-a BiH koji se sa sarajevskim strankama spori oko Izbornog zakona, legitimnog predstavljanja ili položaja hrvatskog naroda.
U Đidićevoj geopolitičkoj konstrukciji on postaje jedna od točaka političkog otpora širenju turskog utjecaja na Balkanu. Uz njega Đidić postavlja Amira Grossa Kabirija i Milorada Dodika.
Možemo li taj trokut Čović, Kabiri, Dodik promatrati kao svojevrsni bedem prema turskom političkom utjecaju u Bosni i Hercegovini?
Đidićevo izlaganje ide još dalje.
Govoreći o snazi turske prisutnosti, on tvrdi da Turska na prostoru Albanije, Kosova i Bosne i Hercegovine ima čak „milion i po svojih pješadinaca“.
Ali upravo ta rečenica otkriva koliko velikim Đidić smatra turski politički i društveni utjecaj.
I tu dolazimo do pitanja koje ova epizoda ne može zaobići.
ZAŠTO JE dr. DRAGAN ČOVIĆ TOLIKO ČESTA META?
Ako je Đidićeva analiza barem djelomično točna i ako dr. Dragan Čović predstavlja jednu od prepreka jačanju turskog utjecaja u BiH, dobivaju li onda dugogodišnji politički sukobi oko Čovića još jednu dimenziju? Čović je godinama izložen snažnim kritikama dijela sarajevske političke i medijske scene. Kritizira ga se zbog suradnje s Dodikom, politike legitimnog predstavljanja, odnosa prema ustavnom uređenju i niza drugih pitanja.
Ako Đidić dr. Dragana Čovića vidi kao dio političkog sklopa koji ograničava turski utjecaj, postoji li veza između te njegove geopolitičke uloge i intenziteta političkih pokušaja da se oslabe Čović i HDZ BiH?
To pitanje postaje zanimljivije kada se pogleda sam Čovićev deklarirani vanjskopolitički smjer.
On je godinama javno govorio da su primarna odredišta hrvatske politike Bruxelles i Washington, odnosno euroatlantski put Bosne i Hercegovine. Istodobno nije zagovarao neprijateljstvo prema Turskoj; naprotiv, govorio je o potrebi dobrih odnosa i s Ankarom.
Zbog toga bi bilo pojednostavljeno ovu priču svesti na formulu „Čović protiv Turske“.
Đidićeva konstrukcija govori nešto suptilnije. Govori o ograničavanju dominacije.
A upravo je razlika između suradnje s Turskom i političke dominacije Turske ključna za razumijevanje pitanja koje otvara prva epizoda.
ČOVIĆ KAO PREPREKA ILI SAMO POLITIČKI PROTIVNIK?
Tu dolazimo do središnje dileme.
Je li dr. Dragan Čović za njegove bošnjačke političke protivnike problem samo zato što predvodi HDZ BiH i inzistira na hrvatskom legitimnom predstavljanju?
Ili njegov politički položaj predstavlja prepreku i jednom širem konceptu Bosne i Hercegovine u kojem bi veze Sarajeva i Ankare imale znatno veću političku težinu?
Đidić nam ne daje dokaz za drugi zaključak. Ali svojim riječima otvara upravo to pitanje.
Jer ako isti analitičar Turskoj pripisuje golemi regionalni utjecaj, govori o „milion i po pješadinaca“, a zatim dr. Dragana Čovića izričito smješta među aktere koji taj utjecaj ograničavaju, onda više nije moguće njegovu analizu promatrati samo kao još jednu priču o unutarnjim odnosima u BiH.
U njegovoj vlastitoj konstrukciji ulog je mnogo veći.
Radi se o tome tko će dugoročno određivati političku ravnotežu Bosne i Hercegovine i Balkana.
I upravo će sljedeća epizoda otvoriti drugo pitanje:
ako Đidić dr. Dragana Čovića vidi kao dio bedema prema jednom vanjskom geopolitičkom utjecaju — što je Čović izgradio iza tog bedema?
Odgovor iz sasvim drugog kuta daje Marko Ljubić.
EPIZODA II — MARKO LJUBIĆ: „INSTITUCIJE SU DRŽAVA“
Ljubićev pogled bitno je drukčiji.
Umjesto da političku ulogu dr. Dragana Čovića promatra prvenstveno kroz dnevne sukobe, Ljubić u prvi plan stavlja ono što smatra njegovim dugoročnim političkim rezultatom: stvaranje i očuvanje hrvatskih nacionalnih institucija.
Njegova formulacija sažima cijelu argumentaciju:
„Institucije su država.“
Ljubić u tom kontekstu govori o Sveučilištu u Mostaru, kulturnim, gospodarskim i drugim institucijama te Elektroprivredi Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Njegova je ocjena Čovićeva djelovanja nedvosmisleno pozitivna.
Govoreći o načinu na koji je razvijan koncept hrvatskih nacionalnih institucija, koristi riječi „vrlo pažljivo i vrlo pametno“.
Potom ide još dalje:
„Čović je puno stvari dobro napravio.“
I zatim dolazi priznanje koje predstavlja jednu od središnjih poruka njegova nastupa:
„Mora mu se odati priznanje.“
To nisu naše ocjene dr. Dragana Čovića. To su ocjene Marka Ljubića.
Ali dio te institucionalne priče moguće je provjeravati i izvan samog intervjua.
Primjer Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru posebno je ilustrativan. Objavljena povijest HNK-a bilježi da dr. Dragan Čović aktivno i kontinuirano podupire pravni i financijski status te dovršetak njegove zgrade. Čović je također bio član povjerenstava vezanih uz model i dovršetak izgradnje HNK-a.
HNK pritom nije jedina institucija koja se u hrvatskoj politici promatra kao strateška. Prilikom potpisivanja projekata od posebnog interesa za hrvatski narod 2024. hrvatski premijer Andrej Plenković izdvojio je upravo HNK Mostar, Sveučilište u Mostaru i Sveučilišnu kliničku bolnicu Mostar kao tri primjera hrvatske potpore Hrvatima u BiH u kulturi, obrazovanju i zdravstvu.
Zbog toga Ljubićeva rečenica „institucije su država“ dobiva širi kontekst.
No najzanimljiviji dio njegova nastupa tek slijedi.
„PAMETNO JE TIPOVAO NA TRUMPA“
Kada razgovor prelazi s Mostara na Sjedinjene Američke Države, Ljubić političku strategiju dr. Dragana Čovića ponovno opisuje izrazito afirmativno.
Njegova formulacija glasi:
„Pametno je tipovao na Trumpa.“
I upravo na tom mjestu priča o institucijama prelazi u priču o geopolitici.
Ljubić svoju analizu završava metaforom koja može poslužiti kao most između Mostara i Washingtona:
„Ja mislim da je Čović odigrao jednu izvanrednu partiju šaha.“
Vrijedi zastati na toj rečenici.
Ljubić ne opisuje jedan politički potez. On niz poteza interpretira kao strategiju.
Institucije. Hrvatsko pitanje. Odnosi sa Zagrebom. Washington. Trumpova administracija.
U njegovoj interpretaciji to su figure na istoj političkoj ploči.
I zato naša druga epizoda završava tamo gdje počinje treća:
Ljubić je to nazvao „izvanrednom partijom šaha“ dr. Dragana Čovića. A sljedeći potez vodi nas u Washington.
EPIZODA III — WASHINGTON: HRVATSKA FEDERALNA JEDINICA ULAZI U RASPRAVU
U Washingtonu se priča mijenja.
Ovdje više nije riječ samo o tome što o dr. Draganu Čoviću misli jedan hrvatski komentator.
Raspravlja se o samoj arhitekturi Bosne i Hercegovine.
Jedan od najjasnijih javno dostupnih prijedloga dolazi od Maxa Primorca iz Heritage Foundationa. Primorac je 2025. objavio prijedlog prema kojem bi Bosna i Hercegovina bila organizirana kroz tri ravnopravne federalne jedinice. Prema njegovoj argumentaciji, takav bi model trebao uskladiti institucionalnu strukturu s daytonskim načelom jednakosti triju konstitutivnih naroda. To je prijedlog Primorca i Heritage Foundationa.
No naš snimljeni washingtonski materijal ide dalje od jednog autora.
Zoran Oklopčić u raspravi iznosi vrlo konkretnu tezu:
„Najlakši način da se postigne građansko rješenje u Bosni jest dati Hrvatima vlastitu jedinicu.“
Timothy Waters problem postavlja šire i govori o potrebi ozbiljnog preispitivanja postojećeg ustroja.
Goran Krnaich pak izdvaja specifičnost hrvatskog položaja i činjenicu da, za razliku od druga dva konstitutivna naroda, Hrvati nisu dobili vlastiti entitet.
Upravo to nam pokazuje nešto što je teško previdjeti:
hrvatska federalna jedinica više nije samo tema unutarnjih hrvatsko-bošnjačkih političkih prepirki. Ona se pojavljuje kao konkretan prijedlog u washingtonskim raspravama o budućnosti Bosne i Hercegovine.
TRI EPIZODE — JEDNO PITANJE
Tu se tri naizgled odvojene epizode spajaju.
Fuad Đidić pokazuje jedan politički i geopolitički pogled.
Marko Ljubić odgovara sasvim drukčijom interpretacijom i u središte hrvatske političke strategije stavlja izgradnju institucija, pripisujući dr. Draganu Čoviću važnu ulogu u tom procesu.
A Washington pokazuje da rasprava o institucionalnom položaju Hrvata nije završila u Mostaru ni Sarajevu. Ako dio washingtonskih autora i sudionika danas ozbiljno razmatra model u kojem bi Hrvati dobili vlastitu federalnu jedinicu, treba istražiti i zbog čega se istodobno vodi toliko intenzivan politički i medijski sukob oko dr. Dragana Čovića i HDZ-a BiH.
Postoji li između tih procesa stvarna povezanost?
Jesu li Lučići dio šire političke strategije ili je riječ o zasebnim političkim i medijskim interesima koji se samo vremenski preklapaju?
To naš dosadašnji materijal sam po sebi još ne dokazuje.
Ali upravo je zato to pitanje koje vrijedi postaviti i provjeravati činjenicu po činjenicu.
Jer nakon Đidića, Ljubića i Washingtona jedna stvar postaje jasna: rasprava o političkoj budućnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini nije zatvorena.
Ona se tek ponovno otvara.
Piše: Josip Jozo Perić
