Ako spomenik može biti predmet kaznenog postupka, zašto pravilnikom uređena nagrada po imamu nacističke SS divizije “Handžar” ne bi bila predmet institucionalnog preispitivanja?
Godine 1945. hercegovački franjevci ubijani su u poslijeratnim likvidacijama, dok su pojedini imami nacističke SS divizije “Handžar” preživjeli rat i kasnije stekli utjecajne položaje u Islamskoj zajednici.
Osamdeset i jednu godinu poslije, Muftijstvo travničko nastavlja izbor dobitnika nagrade “Kasim-ef. Mašić”, iako su OHR-u upućena dva otvorena pisma s upozorenjima na njezinu povijesnu pozadinu.
Istodobno je protiv 90-godišnjeg hercegovačkog franjevca Bonifacija Barbarića podignuta optužnica zbog navodnog veličanja Slobodana Praljka.
Otvara li se ponovno pitanje jednakih kriterija prema povijesnom nasljeđu i odgovornosti institucija?
“Lako je tuđim k….m gloginje mlatiti”
Inzkov zakon ne može biti sredstvo kojim će se preispitivati povijest samo jednog naroda, dok će se usporedivi postupci drugih institucija prešućivati ili zanemarivati.
Njegova vjerodostojnost ne mjeri se brojem podignutih optužnica, nego dosljednošću njegove primjene.
Ako se od hrvatskih institucija zahtijeva odgovornost prema vlastitoj prošlosti, jednako pravo javnosti na odgovore postoji i kada su u pitanju bošnjačke, srpske ili bilo koje druge institucije.
Zakon mora vrijediti jednako za sva tri konstitutivna naroda i sve građane Bosne i Hercegovine. Ako se pokaže da njegova primjena nije jednaka, takvu praksu treba ispraviti, a sam zakon podvrgnuti javnom i pravnom preispitivanju, uključujući mogućnost njegova ukidanja.
Godine 1945. ubijani su hercegovački franjevci, a imena imama nacističke SS divizije Handžar danas nose ulice, škole i nagrade: Ponavlja li se povijest s optužnicom protiv 90-godišnjeg fratra?
Dok se postavljanje spomenika Slobodanu Praljku i njegovo javno veličanje kazneno preispituju, Muftijstvo travničko već najmanje petnaest godina dodjeljuje nagradu nazvanu po Kasimu-ef. Mašiću, nekadašnjem imamu nacističke SS divizije ‘Handžar’.
Za razliku od pojedinačnog čina podizanja spomenika, ovdje je riječ institucionaliziranom i pravilnikom uređenom priznanju koje se iz godine u godinu obnavlja.
Ne zahtijeva li upravo takva dugotrajna praksa posebno ozbiljno preispitivanje odgovornosti institucije koja iza nje stoji?
U vremenima komunističkog režima svećenici su bili posebna meta progona. Fra Bonifacije Barbarić je u više navrata bio zatvaran u jugoslavenskim kazamatima jer je otvoreno propagirao težnju Hrvata za svojom državom i slobodom. Živio je vjeru, približavao ljude vjeri i ni na oltaru nije štedio riječi za svoj narod.
Tako je, onih strašnih 70-ih godina, kada se već dalo naslutiti da država koja zatvara “proljećare” neće dugo opstati, fra Bonifacije na kraju nedjeljne mise u Konjicu, pred neku od utakmica Dinama, izrekao: “Pođite u miru i danas navijajte za Dinamo!”
No, špijuna i juda nikad nije nedostajalo – tadašnje vlasti ubrzo su doznale za njegove riječi jer ga je netko izdao. Zbog Dinama i majke Hrvatske fra Bonifacije je završio na višemjesečnoj robiji.
Danas, u svojoj 90. godini, fra Bonifacije i dalje vodi bitke za svoj narod, za pravdu, za istinu. I premda se nekad čini da je ta istina voda duboka, ovaj čapljinski fratar iz svete i slavne loze Barbarića zna da će ona kad-tad pobijediti u Kristu.
Autor: Josip Jozo Perić
