Kako je lako voljeti nekoga tko vam više ne može uzvratiti. Odjednom pristiže najskuplje cvijeće, drže se najdirljiviji govori, a suze kao da pokušavaju nadoknaditi svo ono vrijeme koje toj osobi nikada nije poklonjeno dok je bila živa.
Ima djece koja plaču iz dubine duše, prijatelja koji su istinski izgubili dio sebe i članova obitelji koji su bili uz svoje voljene do posljednjeg daha. Te su suze iskrene i nitko ih nema pravo osuđivati.
Ali ima i onih drugih.
Onih koji godinama nisu nazvali taj broj telefona.
Onih koji nikada nisu imali vremena za posjet, ali su ga nekako pronašli da dođu na sprovod – uredni i dotjerani.
Onih koji nikada nisu pitali kako je ta osoba, a tog dana govore kao da su s njom dijelili svaki dan.
Čudno, zar ne?
Dok je ta osoba disala, uvijek se našao neki izgovor: posao, umor, udaljenost, obveze ili ono čuveno: „Navratit ću kasnije”.
A kad više nema nikoga tko bi to čuo, odjednom svi imaju vremena za dugačak govor o tome koliko im je ta osoba bila važna.
Istina je da se ljubav ne dokazuje pred lijesom.
Ona se dokazuje dok vas netko još može čuti kad ga pitate: „Kako si?”, dok može primiti zagrljaj kojem se nije nadao i osjetiti da ste odlučili biti tu – a da niste čekali da se dogodi neka nesreća.
Ima roditelja koji mjesecima čekaju da ih djeca posjete.
Djedova i baka koji svakodnevno gledaju kroz prozor, nadajući se da će netko pokucati na vrata.
Prijatelja koji tiho prolaze kroz bolest, dok svi ostali pretpostavljaju da su „valjda dobro”.
A kad jednom odu…
Na sprovodu će biti gužva.
Stižu vijenci.
Društvene mreže preplavljene su starim fotografijama i porukama u kojima svi pišu o tome kakav je to bio divan čovjek.
No, nikakvo cvijeće ne može zamijeniti posjet koji se nikada nije dogodio. Nijedan vijenac ne može izbrisati godine ravnodušnosti.
Nijedne riječi ne mogu vratiti zagrljaj koji je zauvijek odgođen.
Zato, ako nekoga volite, nemojte čekati sprovod da to pokažete.
Posjetite ga.
Nazovite ga.
Saslušajte ga, čak i kad po stoti put ispriča istu priču.
Popijte kavu s njim.
Pokažite mu koliko vam znači dok se još uvijek može nasmiješiti kad vas ugleda na vratima.
Jer najljepša počast ne odaje se onda kada netko ode.
Ona se pruža dok je ta osoba još uvijek tu.
Dok vam još uvijek može odgovoriti.
Dok vas još uvijek može zagrliti.
I dok još uvijek imate vremena pobrinuti se da se ta osoba nikada ne mora pitati je li vam doista bila važna.
Autor: Jozo Macola
