U kuloarima se spominju neke arapske i turske kompanije, potom širokobriješki FEAL, ali i Glencore.
Više-manje, situacija u mostarskom Aluminiju je odavno poznata. Zna se da je tvornica u vrlo nezavidnoj situaciji s dugom većim od 350 milijuna maraka od čega najveći dio otpada na električnu energiju (oko 280 milijuna KM).
Zna se da već duže vrijeme traje borba za opstanak, da je nezavisna revizija pokazala da je zaduženo sve što se moglo zadužiti, kao i da je Elektroprivreda HZ HB ‘vukla’ koliko je mogla vući, a posebno proteklih 6 mjeseci koliko je Aluminij dobio odgode plaćanja električne energije…
Taj ugovor je prekinut prije par dana i nekadašnji gigant ponovno je u ‘konckdownu’, kao grogirani boksač koji na konopcima čeka udarac koji će ga posljednji put oboriti na koljena.
Zadnje vijesti govore da je Aluminij uz pomoć svojih poslovnih partnera uspio za kratko izbjeći ‘taj udarac’. Naime, tijekom jučerašnjeg dana čelni ljudi Aluminija uspjeli su ‘kupiti’ još 15 dana opstanka, odnosno struju bez koje tvornica ne može opstati.
Dani odluke
Nema sumnje, slijedećih 15 dana su odlučujući za mostarsku kompaniju. U tom vremenu konačno će se pokazati treba li ovoj državi Aluminij ili ne, odnosno postoji li istinska, a ne samo deklarativna politička volja na razini FBiH koja je spremna uložiti maksimalne napore kako bi se ta kompanija spasila.
Odgovor na to pitanje mogao bi biti ključan za opstanak Aluminija, jer bez njega… nema te Uprave koja može zaustaviti konačni pad. Ekonomski stručnjaci, analitičari i ostali mogu komentirati situaciju koliko god hoće, ali sve te mjere i prijedlozi koji se predlažu i guraju po brojim medijima neće imati nikakav učinak ukoliko se prvo ne postigne politički dogovor o budućnosti kompanije. To je jasno kao dan, nekome se ne sviđa, ali je tako. Za bilo što drugo je prekasno.
Strateški partner kao cilj
Iz Vlade FBiH stižu očekivane reakcije, resorni ministar Nermin Džindić javnosti je kazao ono što je uglavnom poznato, a to je da Aluminij može ići u stečaj ili pronaći strateškog partnera. Ne treba biti posebno pametan pa shvatiti da opcija zvana ‘stečaj’ u biti znači ključ u bravu i şahranu. To naravno ne znači da se stečaj neće dogoditi, jer je i ta opcija realna.
Međutim, tko ima hrabrosti na sebe preuzeti gašenje nekad jedne od najjačih tvornica u državi, koja je svima drugima bila pojam uspješnog poslovanja i tko će na ulicu bez primanja poslati 900 ljudi i njihove obitelji?
Ne treba uopće dvojiti, strateški partner mora biti opredjeljenje Vlade i cilj kojem se treba stremiti. Može li se pronaći? Može. Interesanata već ima. U kuloarima se spominju neke arapske i turske kompanije, potom širokobriješki FEAL, ali i Glencore.
Koliko su povoljne te ponude? To je na čelnim ljudima kompanije i vlasnicima (Vlada FBiH 44%, mali dioničari 44% i R. Hrvatska 12%) da procijene i ocijene. Ali, u stanju u kakvom se nalazi firma teško je očekivat ‘ekstra povoljne’ ponude. Međutim, i to je bolje od potpuno gašenja koje nikome neće donijeti ništa dobro.
Spašavanje Aluminija doista izgleda kao nemoguća misija, ali eto prilike da odgovorni (vlasnici poduzeća, ključni politički akteri, Uprava tvornice) pokažu svoje stvarne kapacitete i sposobnosti. Aluminiji se pronalaskom strateškog partnera i dobrim planom može spasiti. Pitanje je, želi li se spasiti… Na odgovor nećemo čekati dugo.
