Kada se Silvije Tomašević javlja za HRT iz Rima ne preispituje se je li ono što govori istina, već se pozorno sluša koje su to najnovije informacije iz Vatikana. Današnja generacija novinara uglavnom se rađala onih godina kada se Tomašević akreditirao u Vatikanu, te je jasno da su i godine rada i iskustva isklesale novinara kojem gledatelji i čitatelji vjeruju, a kojeg cijeni i Vatikan. I sam Tomašević, govoreći o svojoj dugogodišnjoj karijeri, između ostalog – kaže „kada si ovisan o istini onda si neovisan“. Evo koja su njegova promišljanja i informacije o Međugorju i ukazanjima, imenovanju novih biskupa u BiH i ostalome.
Razgovarala: Kristina Perić/Hercegovina info
Imamo onu papinu izjavu staru 6 godina gdje kaže da Gospa nije ravnateljica pošte da svaki dan šalje poruke, potom imamo dolazak nadbiskupa Henryka Hosera u Međugorje, te dozvolu da se hodočasti u to mjesto. Što mislite je li stajalište pape Franje i dalje kao 2013.?
-Stajalište pape Franje se nije izmijenilo i ono se nije odnosilo samo na međugorski fenomen, već na najave tzv. vidjelica (ima ih dosta i u Južnoj Americi) kako će u određeno vrijeme razgovarati s Gospom. Na povratku iz Portugala 2017. gdje je pohodio Fatimu, Franjo je u zrakoplovu ponovno govorio o Gospinim ukazanjima, kao i izvješću komisije koju je 2010. osnovao njegov prethodnik Benedikt XVI. na čelu s kardinalom Ruinijem. Franjo je kazao kako preferira Gospu Majku u odnosu na Gospu šeficu ureda za telegrame koja svaki dan šalje neku poruku. Ta navodna ukazanja nemaju nikakvu vrijednost, kazao je Franjo i naglasio svoj “ne” onome “tko misli da Gospa kaže dođite toga i toga dana jer ću dati poruku toj vidjelici”. Ne samo to, već Franjo neće priznati ni prvih sedam ukazanja (od 24. lipnja do 3. srpnja 1981.) koja je komisija za izučavanje međugorskog fenomena preporučila kao moguća istinska. U tekstu objavljenom 17. svibnja 2017. tada novinar Andrea Tornielli, a sada direktor vatikanskih medija, na sajtu Vatican Inside, kojeg je bio suosnivač, pisao je o zaključcima mješovite međunarodne komisije za Međugorje. Iznio je iz pouzdanih izvora, kako je 13 članova komisije glasovalo za priznavanje prvih sedam navodnih ukazanja Gospe međugorskim vidjelicama, jedan glas je bio protiv, a jedan suzdržani. Za ostala navodna ukazanja bilo je mnogo sumnji. U tekstu Tornielli spominje i odgovor pape Franje na moje pitanje u zrakoplovu na povratku iz Sarajeva, te dodaje novost, odnosno da je Kongregacija za nauk vjere na čelu s kardinalom Müllerom izrazila dvojbu ne samo glede ukazanja, već i izvješća međugorske komisije na čelu s Ruinijem. Dekle Kongregacija za nauk vjere kojoj je potčinjena bila komisija za Međugorje, dala je negativno mišljenje na međugorska ukazanja.
Hodočašća u Međugorje su sada dozvoljena. Na Festivalu mladih ove godine propovijedao je i kardinal Vinko Puljić. Što mislite koliko je još do službena stajališta Crkve o ukazanjima u Međugorju?
-Hodočašća u crkvu u Međugorje nikad nisu bila zabranjena. Ta zabuna o zabrani proizlazila je iz dva pisma koja je 1996. i 1998. napisao tadašnji tajnik Kongregacije za nauk vjere Tarcisio Bertone (pročelnik je bio kardinal Joseph Ratzinger). U oba pisma Bertone se poziva na izjavu Jugoslavenske biskupske konferencija sa sastanka u Zadru 1991. u kojoj se kaže kako “… Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama”. Bertone je napisao kako se “službena hodočašća u Međugorje, shvaćeno kao mjesto autentičnih marijanskih ukazanja, ne smiju organizirati ni na župnoj ni na biskupijskoj razni, jer bi bila u proturječju s onim što su biskupi bivše Jugoslavije ustvrdili u svojoj prethodno navedenoj Izjavi”. Dakle ne smije se odlaziti na mjesto navodnih ukazanja i sudjelovati u tome činu, ali nitko ne može zabraniti odlazak u crkvu. Mnogi su ostali zbunjeni tim Bertoneovim pismom pa je tadašnji šef ureda za tisak Svete Stolice Joaquin Navarro-Valls izjavio kako se “ne može se ljudima reći da ne mogu ići onamo sve dok se ne dokaže da su ukazanja lažna. Ovo još nije dokazano, svatko, dakle, može ići onamo ako želi”. Osnovno stajalište Vatikana je da “kad katolik u dobroj vjeri nekamo ide on ima pravo na duhovnu skrb; Crkva, dakle, ne brani svećenicima pratiti putovanja koja su organizirali laici za Međugorje u Bosni i Hercegovini”, kazao je Navarro-Valls i dodao da kad netko čita ono “što je napisao nadbiskup Bertone, mogao bi pomisliti da je odsada pa ubuduće sve zabranjeno, da katolici nemaju mogućnosti putovati u Međugorje”, a ustvari “ništa nije promijenjeno, ništa novo nije rečeno”.
Navarro-Valls je pojasnio kako problem nastaje “ako vi sustavno organizirate hodočašća, organizirate ih s biskupom i crkvom, tada vi dajete kanonski pravorijek međugorskim događanjima – koje crkva još proučava”, a to je različito od onoga kada ljudi idu u skupini i sa sobom vode svećenika da bi ispovijedao. Papin glasnogovornik je tada kazao kako je žalosno “da ono što je nadbiskup Bertone rekao se shvaća na previše uzak način”. Jesu li Crkva ili Vatikan rekli “ne” Međugorju?, postavio si je pitanje Navarro-Valls i odgovorio: “Ne”. Dakle nije bilo zabranjeno, a sada se samo htjelo potvrditi da nije zabranjeno odlaziti u crkvu u Međugorje, ali se ponavlja kako nije dopušteno organizirati hodočašćenja vidjelicama.
Osobno mislim da će se međugorski fenomen početi razmatrati i eventualno priznati kao svetište kada će prestati navodna Gospina ukazanja.
U BiH će se za dvije godine promijeniti svi biskupi. U veljači ove godine zahtjev za umirovljenjem slao je biskup Ratko, dogodine će to učiniti kardinal, a 2021. biskup Komarica. Što mislite zašto u Mostaru već nije imenovan novi biskup. Imate li neke informacije kakva biskupa Vatikan želi u Mostaru i kada bi on mogao biti imenovan?
-U hrvatskim medijima se pisalo kako bi papa Franjo u Mostar za biskupa mogao poslati rektora zavoda Sv. Jeronima u Rimu Bože Radoša, pa su pogriješili. Bože Radoš je imenovan varaždinskim biskupom. Pape ne moraju odmah prihvaćati ostavke biskupa koji su napunili 75 godina. Biskupi u tom dobu moraju podnijeti zahtjev za odlazak u mirovinu, ali na papi je da odluči kada će ga umiroviti. Koga će izabrati kao mostarskog biskupa umjesto Ratka Perića teško je predvidjeti. Isto tako teško je predvidjeti za ostala mjesta. U hrvatskim medijima se pisalo i kako će zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić biti povučen u Vatikan. Ja sam uvijek pisao kako će Bozanić najvjerojatnije dočekati mirovinu kao zagrebački nadbiskup.
Dolaze li i do vas informacije da se nitko ne želi prihvatiti biskupovanja u biskupiji opterećenoj hercegovačkim slučajem i međugorskim fenomenom?
-Ranije je bilo teže biti biskupima u Mostaru radi međugorskog fenomena. U Vatikanu je bilo promišljanja i da se stvori posebna biskupija za Međugorje, odnosno Čitluk. Tada nije bio nađen, premda je nekima bilo nuđeno, biskup koji bi preuzeo tu eventualnu novu biskupiju. Sada je Međugorje pod vatikanskom nadležnošću pa biskupovanje u Mostaru ne bi trebalo biti opterećeno međugorskim fenomenom.
Nedavno ste izašli u jednim novinama uz opasku „novinar kojeg cijeni i Vatikan“. Već dugo godina ste glas iz Vatikana, cijenjeni i među čitateljima i gledateljima. Koliko je teško približavati Crkvu narodu?
-Ivan Pavao II. je u siječnju 1988. posjetio udruženje stranih novinara u Rimu. Bio sam prisutan tome izvanrednom događaju. Održao nam je govor u kojem je istaknuo kako je novinarstvo strast i naglasio kako novinari moraju biti neovisni. Da, kazao je, ali postoji jedna ovisnost s kojom trebamo svi biti zadovoljni, a to je istina. Kada si ovisan o istini onda si neovisan. Novinari trebaju biti neovisni, odnosno ovisni samo o istini bez obzira kakva ona bila, odnosno kome koristila ili štetila. Kolege iz cijelog svijeta akreditirane u Vatikanu su me više puta, još u vrijeme Ivana Pavla II., pa u vrijeme Benedikta XVI., kao i sada u vrijeme Franje, birali da budem njihove uši i oči na mjestima na koja je mogao ići samo jedan novinar i jedan tv-snimatelj, a bilo je slučajeva gdje ni tv-snimatelj nije mogao ići. Sam sam činio pool, dakle poslije događaja izvijestio ostale novinare o tome što sam vidio i čuo. To su onda postale svjetske informacije, odnosno svih svjetskih agencija i medija. Znači kolege vatikanisti imaju povjerenje u mene kao novinara koji će iznijeti im istinito što je vidio i čuo. To je za mene najveće priznanje. Jednom u Splitu, 2011. godine, nakon predstavljanja moje knjige prišao mi je čovjek koji je prisustvovao predstavljanju i pitao me jesam li vjernik ili nisam jer to nije mogao razabrati iz mojih tekstova premda prati moja pisanja od kada sam radio za Vjesnik. Kada sam mu kazao kako je to što je rekao za mene veliki kompliment, kazao mi je da mu ne moram odgovoriti. U Vatikanu gdje sam akreditiran još od polovice osamdesetih godina, dakle u vrijeme bivše Jugoslavije, me nikada nitko nije pitao jesam li ili nisam vjernik. Dakako da ima čitatelja koji misle da sam nešto trebao drugačije napisati, ali pokušavam u izvještajima biti što bliži istini. Dakako da svatko vidi drugim očima isti događaj, ali pokušavam biti objektivan.
Mnogo puta susreli ste papu Franju. Kakav dojam ostavlja na Vas?
-Papa Franjo je vrlo iskren. Gleda vas u oči i pozorno sluša što mu govorite. Govori iskreno ono što misli bez obzira na to hoće li se njegove riječi nekome svidjeti ili neće. Dakako da i u rimskoj kuriji ima onih koji ga ne vole, ali nikada nisu svi volili nekog papu. Bilo je protivnika Ivana Pavla II., Benedikta XVI., pa sada ima i protivnika Franje. Neki unutar Crkve misle kako im je oduzeo moć “prijetnje” sudom Božijim kada je kazao kako Bog uvijek prašta. Kao što sam izvijestio čim je bio izabran za papu da s Franjom mećemo više moći kazati ili nasloviti “Papa optužuje ili osuđuje” ili “Vatikan optužuje ili osuđuje”, tako se do sada i dogodilo. Franjo je kasnije kazao i “tko sam ja da osuđujem”. Evo Franjo je takav, ne osuđuje, ali poziva na promišljanja.
