Mostar je grad u kome izumire sport, pogotovo onaj dvoranski, koji je nažalost zbog velikoga broja sportova i najmasovniji.
Grad koji je u orbitu izbacio velikane poput Bojana Bogdanovića, Josipa Sesara, Marina Marića, braću Karačić, Vedrana Princa, i mnoge druge vrhunske sportaše nema nikakvog interesa i sluha za sportove koji se igraju u dvorani. Mi smo debelo zagazili u 21. stoljeće, a Mostar još uvijek nema, niti će u dogledno vrijeme dobiti dvoranu.
Sportska dvorana je tema prožvakana na stotine puta i na nju više ne vrijedi trošiti riječi. Ako ona ipak za desetak ili stotinjak godina ipak ugleda svjetlo dana u ovom gradu tada neće postojati klub ili klubovi koji bi igrali u njoj.
Neosporno je da je ovo podneblje veliki rasadnik sportskih talenata, ali i podneblje koje se jedva čeka riješiti svojih najboljih sinova i kćeri. Da nije tako davno bi se napravila sportska dvorana i davno bi bilo reda u sportu. Dvorane nema, reda još manje i jedina opcija sportskih talenata je potražiti sreću u nekoj drugoj sredini koja zna koliko sport znači za mladež jednog grada.
U Mostaru je zbog nečijih interesa svakim danom sve više sportskih klubova, a sve manje kvalitete u njima. Danas postoje sportovi u kojima imamo po nekoliko klubova, a niti jedan od njih ne postiže zapažene rezultate. Skoro na prste se mogu prebrojati i nabrojati oni koji dolaze u dvoranu na Bijelom Brijegu gledati neki od dvoranskih sportova.
Prije samo par godina tražila se karta viška za utakmice HKK Zrinjski, rukometaši su imali potporu pune dvorane, a rukometašice Zrinjskog su pisale najljepše stranice u sportskoj povijesti grada predstavljajući ga u Europi.
Ljubitelji sporta u Mostaru znaju što je sport i vjerojatno im je više dosta višegodišnje sportske monotonije, nekada prosječnosti, a danas i ispod prosječnosti u odnosu na puno manje sredine koje ulažu u sport i tako svoju mladež sklanjaju s ulica i ispred kompjuterskih ekrana.
Grad na Neretvi danas je miljama daleko od vrhunskog dvoranskog sporta. Grad koji nema sportsku dvoranu i nije ni zaslužio bolje. U svemu tome najviše ispaštaju djeca kojima će vrlo brzo jedini sport kojim će se moći baviti biti onaj virtualni na nekoj od igračkih konzola. U boljem slučaju će igrati za klubove iz provincije ili će skupa sa svojim roditeljima potražiti neki grad u Njemačkoj ili Irskoj. Tamo sigurno ne postoje ni sela koja nemaju sportsku dvoranu.
Hercegovina.in
