Čekat ću te uvijek u kućici trošnoj
tamo gdje sam sine ja rodila tebe
od kada mi ode u tuđinu pustu
nestala je sreća – izgubila sam sebe.
Čekat ću te dijete ispod starog hrasta
tamo gdje je lasta svoje gnijezdo svila
tamo gdje si prvi puta rekao mi MAMA
O kako sam tada samo sretna bila.
Čekat ću te sine na uskom puteljku
jer sam na tom mjestu ispratila tebe
stisak tvoje ruke i zagrljaj čvrsti
utkala sam sine – utkala u sebe.
Tamo ću te čekati u pustome selu
na stazi djetinjstva gdje miriše trava
nikad ne dozvoli da ta uska staza
postane ti jednom stazom zaborava.
Tamo nam je rosa umivala lice,
a vjetar je nosio naše lijepe snove,
čekat ću te uvijek na starome mjestu.
A možda ćeš i čuti da te mater zove.
Uvijek ću te čekati u kućici rodnoj
ispod krova njenog sad se ptice gnijezde
tamo gdje smo zajedno u dugim noćima
pokušali sine dohvatiti zvijezde.
Čekat ću te sine na kamenom pragu
kad se vratiš od sreće zaplakat će stijene
nemoj biti tužan ako tamo nađeš
ZATVORENA VRATA – SAMO USPOMENE!!!
