Unatoč svemu, Hrvati i dalje ostaju jedino prirodno ljepilo koje drži BiH na okupu, uz naravno, nezaobilazni vanjski pritisak. Onoga trenutka kad i ako bošnjačka politika uspije ostvariti svoj san i pretvori FBiH u unitarni entitet u kojem će dominirati demografska većina, onda više ništa neće vezati RS s FBiH, i BiH će prestati postojati kao (prava) država.
Gotovo tijekom cijelog 21. stoljeća bošnjačka politička elita vodi politiku kojoj je jedan od glavnih ciljeva izbacivanje Hrvata kao političkog faktora s razina BiH i FBiH. Za to vrijeme, Republika Srpska i njeno političko vodstvo strpljivo su radili na izgrađivanju državnosti ovog entiteta.
Danas, 2020. godine vidimo da su srpske političke elite u svome naumu i uspjele. Srpska danas, naime, u mnogim stvarima više nalikuje na državu nego Bosna i Hercegovina. Dok je BiH kao država prilično nefunkcionalna, kao i entitet Federacija BiH, Republika Srpska postala je jedan prostor političke funkcionalnosti i kakve-takve stabilnosti.
Sarajevo može pričati što želi, može galamiti kako je obilježavanje 9. siječnja kao Dana Republike Srpske neustavno, no ono što vidimo u realnosti, govori da to nikoga u Srpskoj ne dotiče. Također, ne dotiče nikog ni u Beogradu, a niti bilo koga u međunarodnim krugovima. Čini se kako postoji bar prešutno odobravanje da Srpska i dalje nastavi voditi svoju politiku, neovisnu o Sarajevu.
Isprazne su omiljene sarajevske priče o tomu kako je riječ o entitetu koji je „nastao na genocidu i etničkom čišćenju“. Neumoljiva je činjenica da je Srpska danas potpuno autonomna o Bosni i Hercegovini, da ima svoju izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast, svoj teritorij i stanovništvo, svoju policiju i žandarmeriju, svoje specijalne postrojbe, svoju zastavu i himnu, svoje kulturne institucije i javne medije, svoje sportske lige… Dakle, RS danas ima gotovo sve ono što jednu političku i pravnu zajednicu čini državom. Naravno, osim međunarodnog priznanja, ali ni ono sada više ne izgleda tako daleko. Naravno, ako je to srpskoj politici uistinu konačan cilj, jer i ovako su gotovo pa država. Dodik već odavno kao mantru ponavlja rečenicu: što je manje BiH, to je više RS-a. Ta njegova uzrečica najbolje sumira političke procese koji su se vodili zadnjih 20-ak godina.
No, što je omogućilo takav uzlet RS-a, posebno ako se zna da su svi međunarodni akteri bili snažno protiv daljnjeg jačanja autonomije ovog bh. entiteta, koji je, ne zaboravimo, stvoren u Daytonu i kao takav integralni dio BiH?
Problem definitivno ne leži u Mostaru. Hrvatska politika je jednostavno preslaba da bi njeni potezi mogli utjecati na ono što se događa s RS-om. Hrvata je u tom entitetu jako malo, i hrvatska politika je fokusirana na očuvanje pozicije svoga naroda kao političkog subjekta u FBiH i posljedično na razini BiH.
Time dolazimo do uzroka jačanja Srpske. Naime, budući da je bošnjačka politika svoj interes svela na prostor Federacije BiH, i na političko ovladavanje tim prostorom, nužno je došla u sukob s hrvatskom politikom. Tri puta nametanje Željka Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva, platformaška Vlada FBiH kao i prethodna Alijansa, jednostavno su ostavili dubok trag na političke odnose između Bošnjaka i Hrvata, odnosno Sarajeva i Mostara. Silna je energije utrošena da bi se Hrvatima uskratilo pravo izbora vlastitih političkih predstavnika, tako da je vrlo malo snage ostalo za vođenje računa o tomu što se to događa s RS-om. Tek se sada vidi koliko je taj entitet blizu pretvaranja u ono što nazivamo samostalnom državom.
Bošnjačka politika, zaslijepljena željom da oduzme politička prava Hrvatima i FBiH pretvori u unitarni entitet po bošnjačkom dominacijom, nije ni primijetila da joj se RS osamostaljuje i to pred nosom.
Zanimljivo, unatoč svemu, Hrvati i dalje ostaju jedino ljepilo koje drži BiH na okupu, uz naravno, nezaobilazni vanjski pritisak. Onoga trenutka kad i ako bošnjačka politika uspije ostvariti svoj san i pretvori FBiH u unitarni entitet u kojem će dominirati demografska većina, onda više ništa neće vezati RS s FBiH.
U Sarajevu bi trebali malo dublje promisliti o procesima koji traju ali i onima koji su pred nama. Umjesto da energiju troše na majoriziranje Hrvata, pametnije bi bilo da se snaga usmjeri u jačanje institucija BiH – države triju u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda i svih njenih građana.
No, malo je izgleda da će se to i dogoditi. Sarajevo je toliko duboko zagazilo u proces sotonizacije Hrvata (i Srba) da im je sada jako teško mijenjati priču. Jako je teško sada bošnjačkom biračkom tijelu objasniti da Hrvati ipak nisu svi odreda fašisti i ustaše, da imaju pravo nesmetano birati vlastite političke predstavnike, da je Komšić bio podvala, a platformaška Vlada FBiH i nelegalna i nelegitimna. Onaj bošnjački političar koji to prvi kaže zasigurno se neće lijepo provesti. To pak znači da RS ide dalje s procesom osamostaljivanja a BiH s procesom odumiranja.
Nepoznato ostaje samo što će naposljetku biti s Federacijom BiH, odnosno hoće li hrvatske i bošnjačke elite naposljetku ipak pronaći neki zajednički jezik i pokušati spasiti državu BiH, ili će međusobna nadmudrivanja, podmetanja i iscrpljivanja dovesti do konačnog urušavanja države BiH. Stabilna i funkcionalna država BiH mora biti zajednički nazivnik oko kojeg će se okupiti hrvatske i bošnjačke političke elite, barem ako žele dobro narodima koje predstavljaju. Srpska politika sigurno navija za nastavak hrvatsko-bošnjačkog političkog sukoba. Jer, kako reče Dodik, što je manje BiH to je više RS-a.
Dnevnik.ba
