Ovu priču posvećujemo svim dječacima i djevojčicama bez oca.
Sedamdesetih godina 19. stoljeća na jugoistoku SAD-a rodio se dječak koji nije poznavao svoga oca. Njega i njegovu majku mještani su gledali s prijezirom i mrmljali si u bradu:
„Što ovi ne odu iz našega grada; tko je uopće otac malome?“
Kamo god bi pošao, postavljali bi mu pitanje.
„Hej, čiji si ti?“ ili: „Tko ti je otac?“
Dječak je zbog toga bio veoma nesretan. Osjećao se odbačeno i manje vrijedno. Dječaka su posramljivali kad god su stigli. Nisu dopuštali da se igra s njihovom djecom. Kamo god bi pošao, postavljali bi mu pitanje.
„Hej, čiji si ti?“ ili: „Tko ti je otac?“
Dječak je zbog toga bio veoma nesretan. Osjećao se odbačeno i manje vrijedno. Zato je izbjegavao odlaziti u trgovinu, nije se zadržavao u mjestu, u školi se držao podalje od drugih učenika.
A onda se dogodilo nešto što mu je zauvijek promijenilo život. Kad je imao osam godina, u njihovu je župu došao novi svećenik, koji je ubrzo postao omiljen među župljanima zbog svoje otvorenosti i spremnosti da sasluša svakoga.
Na Svetu Misu je rado dolazio i dječak, kojemu su osobito bile zanimljive župnikove propovijedi. Iako je dječak i u crkvu uvijek nastojao doći posljednji i izaći prvi kako ne bi bio primijećen, jednoga se dana nije snašao – Misa je završila ranije nego što je očekivao i on je ostao zaglavljen među ljudima koji su izlazili iz crkve. Dok se probijao van kako bi što prije izašao i otrčao kući, već je i župnik stajao pored izlaza, i pozdravljao vjernike.
„Ja dobro znam tko si ti i čije si dijete!“ Kada je dječak izašao iz crkve, župnik – koji ga nije poznavao – prijateljski ga je, smiješeći se, potapšao po ramenu i upitao:
„Čiji si ti sin? Kako ti se zove otac?“ Nastao je muk. Dječak je u neprilici pognuo glavu a prisutni su očekivali što će se dogoditi. Svećenik je shvatio da se tu radi o nečem neugodnom, te je, po Božjemu nadahnuću, zagrlio dječaka i rekao: „Ja dobro znam tko si ti i čije si dijete!“ Mnoštvo je živnulo, očekujući da će doznati ono što su željeli znati već dugo.
Svećenik je nastavio: „Sličnost je velika, veoma si nalik svome ocu. Ti si dijete svemogućega Boga.“ „Sličnost je velika, veoma si nalik svome ocu.“ Tog su trenutka okovi srama i nesigurnosti počeli padati s dječaka. Otada se sve manje vidio onakvim kakvim su ga vidjeli drugi i počeo se promatrati u Božjem svjetlu, onako kako ga gleda Bog. 30 godina nakon toga, odnosno godine 1911., taj je dječak postao guverner države Tennessee.
Kad bi guvernera Bena Hoopera upitali kojeg su ga dana izabrali za guvernera, on bi odgovorio da je to bilo onog trenutka kada mu je župnik rekao tko je njegov otac. Priča je nastala prema iskustvu iz djetinjstva Bena Hoopera te je, zbog svoje snažne pouke, ubrzo postala svjetski poznatom legendom, prenosi Book.hr.
Hercegovački portal
Hercegovački portal
