Glumac Milan Marić u biografskom filmu „Toma“, redatelja Dragana Bjelogrlića, vratio je u život jugoslavenskog pjevača narodne muzike Tomu Zdravkovića. Iako je prošlo već mjesec dana od beogradske premijere o filmu se i dalje uveliko priča. Izazvao je nezapamćeni interes publike, pogledalo ga je više od 600.000 ljudi, a na IMDb-u ima visoku ocjenu 9,3.
Bilo zbog nostalgije za nekim prošlim vremenima, autentičnosti pjevača, njegovih obožavanih hitova ili jednostavno emocije koju budi u nama, potražnja za filmom ne jenjava.
Ekranizirana biografija “kupila“ sve generacije
Bjelogrlić nas uspješno vraća u vrijeme Jugoslavije i kako je to nekad bilo. Scena u kojoj Toma, Kemal Monteno i Davorin Popović pjevaju “Što te nema“ uz posvetu pjesme za sve ono što je prošlo i čega više neće biti, otkrivaju cijelu čar filma. Izazov nije bio puko donošenje Tominog života, već uklapanje u cijeli stil ponašanja i prošlosti jedne uništene zemlje.
Film obiluje jakim porukama, nepredvidljivim mijenjanjem vremena i prostora, snažnim dijalozima.
Radnja filma
Film prati dvije linije radnje, Tomino liječenje 1991., njegov odnos s doktorom koji se pretvara u prijateljstvo, događaji iz djetinjstva, odrastanja i ostale scene kroz koje ga upoznajemo. Put od siromaštva do popularnosti pjevača i konstantno dostizanje “vrha“ pa dna te njegov odnos s ostalim umjetnicima tog doba. Prikazani su Zoran Radmilović, Tozovac, Lepa Lukić i Mika Antić.
Tomino najčešće sjećanje, kasnije i halucinacija u bolesti je lijepa Romkinja. Ruška je njegova prva “nesretna ljubav“, a upravo takve su mu poticale inspiraciju. Između njih ne postoji konverzacija, što ostavlja osjećaj mističnosti.
Pjevačica Silvana Armenulić prva prepoznaje Tomin talent i pomaže mu u izgradnji karijere, ponudivši da nastupa s njom. Kao zahvalu napisao joj je pjesmu “Šta će mi život bez tebe dragi“, koja je postala njezin veliki hit. Mnogi nagađaju je li ona njegova najveća ljubav ili samo prijateljstvo. Redatelj se odlučuje za verziju neuzvraćene ljubavi i time objašnjava okretanje piću i kocki.
Priča o duši
Cilj filma nije prikaz “šture“ biografije, već shvaćanje njega kao osobe, izvlačenje emocije i tuge u njemu. Prepune kino dvorane, mnoštvo pohvala ili same kritike, bez one “zlatne sredine“ i “Toma“ koji “hara“ svim društvenim mrežama su dokaz da je Bjelogrlić uspio u naumu. Donio je priču o duši čovjeka kojeg je glazba pokretala od koje je živio i za koju je živio.
Za glazbu je zaslužan pjevač Željko Joksimović, a pjesma “Ponoć“ napisana je za film i broji više od 6 milijuna pregleda.
Sretni ljudi ne pišu pjesme
Čovjek ljubavi i “kralj kafana“ se cijeli život držao savjeta Mike Antića da život treba trošiti kao veliku novčanicu, odjednom, a ne usitnjavati. Volio je ljude, pogotovo nesretne, jer je to i sam bio, preispitujući život i smisao. Žudio je za neopipljivim, borio se protiv pravila, ostavljajući sve materijalno u kafanama.
Živio je svoju umjetnost, pisao riječima koje je proživio, komponirao, osjećao. Znao je ako zaboravi pjesmu, zaboravit će sebe. “Recept“ njegovih pjesama nalazimo u citatu filma kako sretni ljudi ne pišu pjesme, već oni koji se dobro “zaprljaju“.
Rođen u Jugoslaviji sa njom i umro, Toma je zasigurno ostao zapamćen i živi i dalje kroz svoje pjesme.
Piše: Ana Vučković, Hrvatski Medijski Servis
https://youtu.be/FScqYLz6vvo
HERCEGOVAČKI PORTAL
