Naslovnica Crkva Papa Franjo osudio pokušaj Evropske unije da termin “božićni blagdani” zamijeni “praznikom”

Papa Franjo osudio pokušaj Evropske unije da termin “božićni blagdani” zamijeni “praznikom”

U razgovoru s novinarima na povratnom letu za Rim iz Grčke, Sveti Otac Franjo govorio je o apostolskom putovanju na Cipar i u Grčku, migrantima, bratstvu s pravoslavcima i slučaju ostavke pariškog nadbiskupa Aupetita.

 

“Dokument EU o Božiću je anakronizam”, plod “razvodnjenog sekularizma”. Rekao je papa Franjo, odgovarajući na pitanja novinara u zrakoplovu na povratku u Rim na kraju apostolskoga putovanja na Cipar i u Grčku.

Europska unija mora paziti da ne utire put ideološkoj kolonizaciji

Costandinos Tsindas (CYBC): Vaša Svetosti, Vaši snažni osvrti o međureligijskom dijalogu na Cipru i u Grčkoj potaknuli su nadahnjujuća očekivanja na međunarodnoj razini. Kažu da je najteža stvar ispričati se. Učinili ste to na “spektakularan” način. Ali što Vatikan planira učiniti da spoji katoličko i pravoslavno kršćanstvo. Je li zakazana Sinoda? Zajedno s ekumenskim patrijarhom Bartolomejem zamolili ste sve kršćane da slave 17 stoljeća od prve ekumenske Sinode u Niceji 2025. godine. Koji su koraci naprijed u tom procesu? Na koncu, pitanje dokumenta EU o Božiću…

Papa Franjo: Da, hvala. Zatražio sam oprost, ispričao sam se pred Jeronimom, mojim bratom Jeronimom, ispričao sam se za sve podjele koje postoje među kršćanima, ali prije svega (za) one koje smo izazvali mi katolici. Htio sam se također ispričati, u svezi rata za neovisnost – na to mi je ukazao Jeronim – dio katolika stao je na stranu europskih vlada kako bi spriječili grčku neovisnost. S druge strane, na otocima su otočki katolici podržavali neovisnost, čak i ratovali, neki su dali živote za domovinu. Ali centar je – da to tako kažemo – u tom trenutku bio uz Europu, ne znam uz koju tamo vladu… I također se ispričati za skandal podjele, barem za ono za što smo mi krivi. Duh samodostatnosti – naša usta šute kad osjetimo da se moramo ispričati – uvijek mi dobro čini kad mislim na to da se Bog nikad ne umara opraštati, nikad, nikad… Mi smo ti koji se umorimo od traženja oproštenja, i kad ne tražimo oproštenje od Boga, teško ćemo za to pitati braću. Teže je tražiti oprost od brata nego od Boga, jer znamo da on tamo kaže: “Da, idi idi, oprošteno ti je”. Međutim, kod braće… postoji sram i poniženje… Ali u današnjem svijetu trebamo stav poniženja i isprike. Toliko se stvari događa u svijetu, toliko izgubljenih života, toliko ratova… Kako to da nećemo tražiti oprost?

Vraćajući se na to, želio sam se ispričati za podjele, barem za one koje smo mi izazvali. Ostali (su) odgovorni to traže, ali (za) naše se ispričavam, a i za onu epizodu rata gdje je dio katolika stao na stranu europske vlade, a oni s otoka ušli u rat braniti… ne znam je li dovoljno… I još jedna posljednja isprika – ta mi je došla iz srca – isprika za skandal migrantske drame, za skandal tolikih života utopljenih u moru.

Sa sinodalnog aspekta: da, mi smo jedno stado, istina. I stvaranje te podjele – svećenstvo i laici – funkcionalna je podjela, da, kvalifikacija, ali postoji jedinstvo, jedno stado. I dinamika između razlika unutar Crkve je sinodalnost: to jest, slušati jedni druge i zajednički djelovati. Syn odòs: ići putem zajedno. To je značenje sinodalnosti: vaše su pravoslavne Crkve, čak i istočne katoličke Crkve, to sačuvale. No, latinska Crkva je zaboravila Sinodu, a sveti Pavao VI. je ponovno uspostavio sinodalno putovanje prije 54, 56 godina. I mi idemo na put da bismo stekli naviku sinodalnosti, zajedničkog hodanja.

Konačno, spomenuli ste dokument Europske unije o Božiću… to je anakronizam. U povijesti su mnoge, mnoge diktature to pokušavale učiniti. Pomislite na Napoleona: još od tada… Pomislite na nacističku diktaturu, komunističku… to je moda razvodnjenog sekularizma, destilirane vode… Ali to je nešto što nije funkcioniralo tijekom povijesti. Ali to me tjera da razmišljam o jednoj stvari, govoreći o Europskoj uniji, za koju vjerujem da je neophodna: Europska unija mora preuzeti u ruke ideale otaca utemeljitelja, koji su bili ideali jedinstva, veličine, i paziti da ne utire put ideološkoj kolonizaciji. To bi moglo dovesti do podjele zemalja i (do uzrokovanja) propasti Europske unije. Europska unija mora poštovati ​​svaku državu onako kako je unutar sebe ustrojena. Raznolikost zemalja, a ne željeti ih uniformirati. Vjerujem da neće, nije joj to bila namjera, ali treba biti oprezna, jer ponekad dođu, pa izbace tamo ovakve projekte kao ovaj i ne znaju što bi, ne znam, pada mi na pamet… Ne, svaka zemlja ima svoju posebnost, ali svaka je zemlja otvorena za druge. Europska unija: njezin suverenitet, suverenitet sestara i braće u jedinstvu koje poštuje posebnost svake zemlje. I treba paziti da ne budemo nositelji ideološke kolonizacije. Iz tog razloga ono o Božiću je anakronizam.

Demokracija je blago civilizacije i mora se sačuvati.

Što je učinio nadbiskup Aupetit tako ozbiljno da je morao dati ostavku?!

Cecile Chambraud (Le Monde):

Kad smo stigli u četvrtak, saznali smo da ste prihvatili ostavku pariškog nadbiskupa Aueptita. Zašto ste toliko žurili? I što se tiče Sauvéovog izvješća o zlostavljanjima: Crkva je imala institucionalnu odgovornost, a fenomen je imao sustavnu dimenziju. Što mislite o toj deklaraciji i što ona znači za univerzalnu Crkvu?

– Počinjem s drugim pitanjem. Kada radimo te studije, moramo biti oprezni u tumačenjima da se rade za sektore vremena. Kada se radi studija o tako dugom vremenu, postoji rizik da se zamijeni način na koji se problem doživljavao u epohi 70 godina prije od druge epohe.

Htio bih reći samo ovo kao načelo: povijesnu situaciju treba tumačiti hermeneutikom tog vremena, a ne našom. Na primjer, ropstvo. Kažemo: to je brutalnost. Zlostavljanja od prije 70 ili 100 godina jesu brutalnost. Ali način na koji su ih živjeli nije isti kao danas: primjerice, u slučaju zlostavljanja u Crkvi, stav je bio zataškavanje. Stav koji se nažalost koristi i u velikom broju obitelji, u susjedstvu. Mi kažemo, ne, ovo nećemo pokriti. Ali uvijek moramo tumačiti hermeneutikom tog vremena, a ne našom. Na primjer, poznato istraživanje Indianapolis palo je zbog nedostatka točne interpretacije: neki su bili istiniti, drugi ne. Pomiješali su se. Sektorizacija pomaže. O izvješću: Nisam ga čitao, slušao sam komentar francuskih biskupa. Biskupi će mi doći ovaj mjesec i zamolit ću ih da mi to objasne.

Što se tiče slučaja Aupetit: pitam se, ali što je učinio tako ozbiljno da je morao dati ostavku? Neka mi netko odgovori, što je napravio?

Ne znamo… problem s upravljanjem (biskupijom) ili nešto drugo.

– Ako ne poznajemo optužbu ne možemo osuditi… Prije odgovora reći ću: istražite, eh, jer postoji opasnost da kažemo: osuđen je. Tko ga je osudio? Javno mnijenje, tračanje… ne znamo… ako vi znate zašto, recite, u suprotnom, ne mogu odgovoriti. I nećete znati koji je to bio njegov nedostatak, nedostatak protiv šeste zapovijedi, ali ne totalno, malih milovanja i masaža koje je učinio tajnici, to je optužba. To je grijeh, ali nije jedan od najtežih grijeha, jer grijesi tijela nisu najteži. Najozbiljniji su oni koji imaju više anđeoskoga: ponos, mržnja. Dakle, Aupetit je grešnik, kao i ja – ne znam osjećate li se tako… možda – kao što je bio i Petar, biskup na kojem je Isus Krist utemeljio Crkvu. Kako to da je tadašnja zajednica prihvatila grešnog biskupa, i to s grijesima tako anđeoskim, kao što je zanijekati Krista! Budući da je to bila normalna Crkva, navikla se uvijek osjećati grešnom, svi, to je bila skromna Crkva. Vidimo da naša Crkva nije navikla imati grešnog biskupa, pravimo se da kažemo: moj biskup je svetac… Ne, ovaj crveni šešir… svi smo mi grešnici. Ali kad trač raste, raste i oduzme dobar glas osobi, ne, on neće moći upravljati (biskupijom) jer je izgubio dobar glas, ne zbog svog grijeha, koji je grijeh – kao Petrov, kao moj kao i tvoj – već zbog tračanja ljudi. Zbog toga sam prihvatio ostavku, ne na oltaru istine nego na oltaru licemjerja.

 

Hercegovački  portal