No, Hrvateki više nikom’ ništ’ ne buju poklanjali, osim možda malo INA-u. Imamo mi našeg Beljaka i ostale prvoborce, sumo borce i Samoborce, koji “piju vino iz lonci”, a koji neće dati ništa omraženim Orbanovim Mađarima.
Drugi pak bacaju klicu razdora među nas jedinstvene Hrvate pa kao Nenad Porges na fejsu trolaju “usput što je s kaznenom odgovornošću sadašnji i bivših uprava i NO-a Uljanika ?… iako je riječ tek o milijardama”. E, moj bivši ministre…
Ako ćemo mi sada zbog bagatelnih kaznenih dijela goniti zaslužne drugove iz Istre tko će se onda u Istri, a i šire, boriti protiv rastućeg, nabujalog i povampirenog ustaštva u Lijevoj njihovoj? Kad bismo sve te “zaslužne drugove” pozvali na odgovornost onda bi se čak moglo dogoditi da jednog dana u pulskoj Areni osvane Thompson, a to bi za istarske vlastodršce značilo smak svijeta.
Razni “trezveni i odgovorni” ljudi u vlasti, a i šire, već sada, pijuckajući viski i pušeći cigare, komentiraju događaje s Uljanikom i Trećim majem pitajući se kakva je uopće uzročno posljedična veza između Miletića, Flege, Jakovčića i IDS-a s Uljanikom? Oni vode politiku i voze svoje brodove i jahte pa se ne mogu još brinuti i za škverove.
Hajdemo se sada malo baviti našim uspjesima. Evo, baš je ovih dana godišnjica tiskanja prvog misala u Europi koji nije tiskan latiničnim pismom. “Misal po zakonu rimskog dvora”“ tiskan je na glagoljici 23. veljače 1483. godine. Hrvati su samo 28 godina, nakon što je bila otisnuta Gutenbergova Biblija, tiskali svoj Misal “po zakonu rimskog dvora” vjerojatno ni ne sluteći da će jugoslavenski kralj, Trumbić i Pavelić po istom zakonu pola vijeka kasnije sve to, uključujući i Misal, pokloniti Mussoliniju. I da to nisu partizani, nakon “krvavih” borbi već dvije godine nakon bezuvjetne kapitulacije Italije, vratili matici zemlji mi bi ostali i bez Misala, a možda i bez Trsta.
Bojim se jedino malo da ne ostanemo bez Hrvatske? Bliže smo tome nego što se na prvi pogled čini. To se moglo naslutiti već onog trenutka kada su pobijeđeni u Domovinskom ratu počeli vladati Lijepom našom i pretvarati je u Lijepu njihovu.
Otvoreni nasrtaj na kip prvog predsjednika samo je zadnja u nizu akcija kojima se to manifestira. Zoran Erceg k’o neiživljeni Mladić juriša na Tuđmana, a predsjednica nas podučava da nitko “zbog izražavanja svog mišljenja” ne bi smio biti sankcioniran zatvorskom kaznom misleći pri tome na “hrvatskog branitelja” Zorana Ercega.
U načelu je predsjednica u pravu, samo što je jedno slobodno verbalno izražavati svoje mišljenje i stavove, a sasvim nešto drugo iz mržnje se osvećivati uništavajući spomenike. Zanimljiva je usporedba sa situacijom kad se slični vandalizam dogodio spomeniku Ive Lole Ribara, reakcije naše politike su tada bile sasvim drugačije.
Ako zaista postoji sloboda izražavanja svih stavova i mišljenja, zašto se onda ona uskraćuje onima koji su se četiri godine borili protiv Mladića i JNA, a ginuli s pozdravom ZDS, zašto se ne odnosi i na Thompsona i Čavoglave za kojeg se uporno podnose prijave s prijedlogom za zatvor? Što je s galvaniziranim “Jugoslavenom” Goranom Gerovcem koji se u subotnjem Večernjaku zabrinuto pita:
“Može li hrvatska državotvornost biti bilo što više od separatizma…”. On je duboko u sebe ugradio “pravne stečevine” bivše propale Juge i ne može nikako prihvatiti da Hrvatska može i smije biti samostalna država. Svaka želja za svojom državom, slobodom i neovisnošću za njega je samo mrski separatizam.
Gerovac je dobar učenik Danka Plevnika, urednika Obzora, i time samo potvrđuje kako je Večernjak zaista demokratski, liberalan i pomalo (jugo)nostalgičan dnevnik. Gerovac nadalje, između ostalog, kaže: “A jednostavna je istina da živimo u državi koja je izgubila smisao prije nego je uopće i pronašla razloge svog osnivanja koji bi nadilazili adolescentsku potrebu za razlikovanjem”. Ta mutna adolescentska potreba da se razlikujemo od jugo-diktature nam je podarila oko 15.000 mrtvih, ogroman broj razrušenih gradova i sela, stravične vukovarske žrtve, pobijene ranjenike, oko 30.000 logoraša u srpskim logorima…
Zbog te nedorasle želje za svojom državom dobro je citirati što je u svom pismu “Hvala vam za domovinu” napisala heroina koja nije ispalila ni jedan metak u “građanskom ratu”, ali je domovini podarila živote svojih sinova –Kata Šoljić:
“Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godina, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nikada nije mazio…”.
I sad dolazim do one tragične točke da državom često posredno, pa ponekad čak i neposredno, upravljaju oni koje uz nju ne veže nikakav pozitivni osjećaj pa im je stoga normalno i prihvatljivo da po njoj slobodno (u ime slobode o kojoj je govorila i naša predsjednica) pljuju svi oni koji tu državu nikada nisu ni željeli niti je danas mogu smisliti.
Histerična borba protiv ZDS-ni (kojoj je podlegla i Predsjednica) u stvari je borba protiv onih koji su iz ljubavi prema Hrvatskoj ginuli u postrojbama HSP-a kao i onih koji i danas svoje osjećaje, pa i spremnost za Hrvatsku žele javno izricati. Odricanjem od pozdrava ZDS predsjednica se odrekla barem oko tisuću dragovoljaca koji su poginuli s tim pozdravom na usnama. Još snažniju poruku poslala je preko Mate Granića poslavši ga na proslavu ”Vojske Republike Srbije” u muzej Mimara. Bila je izložba zečeva u muzeju Mimara.
Tko se smije odreći 536.833 ubijenih Hrvata po završetku ratnih operacija nakon Drugog svjetskog rata? I kad to pod pritiskom Gerovca, Lalića, Pofuka, Vlašića, Bajrušija, Vitasa, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Miljenka Jergovića, Pupovca, Beljaka, Stazića, Žonje, Rade, Marasa i… notorne lijeve medijske falange napravi predsjednica države onda je kristalno jasno da je na djelu kriptokomunističko-orjunaška kontrarevolucija.
Za sada su samo u fazi širenja medijske mržnje prema onima “koji nas sramote”, ali uskoro možemo očekivati sofisticiranije formalno-pravne poteze. Kao što kaže Boris Miletić: tri godine zatvora pa ti viči ZDS! A Vedrana Rudan i Zoran Erceg mogu i nadalje mrziti, progresivno i liberalno sve što je hrvatsko jer im to dopušta ustavna sloboda izražavanja mišljenja.
Liberalni propovjednik i američki ministarHary Emerson definirao je pojam mržnje ovako: “Mrziti ljude ili neistomišljenike isto je što i spaliti svoj dom da bi se riješili štakora“.
Buda Lončar sam se dostojanstveno i oznaški prkosno odrekao Medalje grada Zagreba za posebne zasluge i tako spasio Bandića još jedne njegove ishitrene javne blamaže. Šteta što tu medalju nije dobio netko od ljudi koji su organizirali obranu Hrvatske u tim tragičnim i teškim vremenima. Međutim, takvi ne bi Bandiću vratili dio lijevih glasača koji mu ne opraštaju što je ukinuo Trg Maršala Tita u Zagrebu.
Sjetih se genijalnog Đimija Stanića koji je u trenutku nadahnuća rekao: “Bolje tri tripera nego jedna opera“.
Naime, da bi ipak nekako ispolirali lik i djelo našeg Bude pojavile se iz progresivnih krugova razne triper kombinacije. Jedna glasi otprilike ovako: general Kadijević, ministar ‘odbrane’ SFRJ, dogovorio je sa SSSR-om nabavku oružja za dvije milijarde dolara. I tu se Buda pokazao velikim rodoljubom (većim od Rodoljuba Čolakovića).
Naime, kaj..? Beograd se onda i kasnije hvalio kako imaju po snazi “treću armiju Evrope”. Odmah se sjetite Dobrice Ćosića i njegovih maštovitih i inventivnih laži. Dobro, ako nije treća onda je recimo peta. A Hrvatska u to vrijeme…? Imala je vojsku k’o sada gospodarstvo. Kad je otac naše predsjednice poklonio četiri lovačke puške, odmah smo po naoružanju postali 40 posto jači. U to vrijeme je naš Buda prosiktao: “Sad ili nikada”.
Uz podršku svojih ”razgranatih međunarodnih veza” u liku ‘Vorena Cimermana‘ i srpskog lobija u SAD-u smislio je genijalni embargo na prodaju oružja objema stranama, tj. Srbiji odnosno SFRJ i Hrvatskoj. Tako je Buda energičnom akcijom spriječio da SFRJ postane druga vojna snaga u Europi, a s druge strane je i Hrvatska ojačala… ali proračune švercera oružjem. Uz lovačke puške bilo je tu i noževa, starih mačeta, tenisica… Ne zaboravite kako je u to vrijeme hrvatsko oružje iz skladišta Teritorijalne obrane već bilo u Banja Luci. Međutim, Buda to navodno nije znao kad je zatražio od Vijeća sigurnosti izglasavanje embarga.
Nije bio “informisan”. I sad, umjesto medalje, za sve te svoje nemjerljive zasluge dobiva javne prozivke i medijski linč… Stipe Mesić misli da se linčom Lončara sramoti Hrvatska. Ni manje ni više.
Još jednu od laži koju danas možemo čuti je i ta kako je pok. Tuđman bio zahvalan našem Budi za sve…. što je Hrvatska učinila za njega. Međutim, povijesna istina je kako je njegove “herojske žrtve” Tuđman ocijenio 27. rujna 1991. putem izjave Vlade RH: “Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku… Lončar je propustio izraziti lojalnost RH, čime se stavio na stranu protivnika…“.
Hvala Bogu da je bivši premijer Vlade iz tog vremena Franjo Gregurić još uvijek živ pa je to javno posvjedočio u medijima jer se inače naši lijevi medijski antife sigurno ne bi potrudili potražiti taj stari vladin dokument kojeg je očito i Bandić zaboravio.
Jednom mi je Tuđman, iznerviran mojim “mudrim” savjetima o lustraciji, rekao: “Vi Hodak, kad bi znali s kim sam ja sve stvarao ovu državu, ne bi pričali gluposti…“. Kasnije sam se uvjerio u točnost te njegove izjave, između ostalog, i na primjeru “časnog” ministra MUP-a Josipa Boljkovca. Na pitanje jednog novinara k’o je zapravo započeo rat, Joža Boljkovac je odgovorio: “Prvi su napadnuti Srbi. Napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska! Šušak, Glavaš i Vice Vukojević napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat”.
Još je Joža, onako usput, tvrdio da su se Tuđman i Milošević tijekom čitavog rata dogovarali i odluke donosili zajedno. Jednog je dana k meni u kancelariju došao Vice Vukojević i potpisao mi punomoć jer je htio tužiti Boljkovca. Boljkovca je branio Nobilo, a svjedoci su mu bili Stipe Mesić i udovica Josipa Reihl-Kira. Mi smo predložili zapovjednike s terena koji su potvrdili da u tom ratnom razdoblju Vice Vukojević nikada nije bio u Slavoniji, ni sam ni u društvu Šuška i Glavaša.
Krunski svjedok obrane bio je Stipe Mesić. Kad sam ga upitao od kuda zna da Boljkovac govori istinu on je, k’o u najboljim parodijama, odgovorio da mu je to rekao Boljkovac! Udovica Reihl-Kira je isto tako uvjerljivo iskazala da je to čula od svog pokojnog supruga. I tako je Joža bio na sudu oslobođen krivnje. U rekordnom vremenu je tu presudu potvrdio i Županijski sud u Zagrebu. U tom trenutku je i meni napokon postalo jasno s kim je dr. Franjo Tuđman stvarao državu.
No dobro, to je bilo pred puno godina. Sad je stanje u pravosuđu znatno bolje. Recimo, nedavno je Vrhovni sud potvrdio oslobađajuću presudu komandantu štaba odbrane Borova Sela Radenku Alavanji koji je bio osumnjičen po zapovjednoj odgovornosti za ubojstvo 43 zarobljenika nakon pada Vukovara. Sjetih se slučaja Merčep koje osuđen po tzv. zapovjednoj odgovornosti i kojem je taj isti Vrhovni sud povisio kaznu za 18 mjeseci više nego što mu je izrekao prvostupanjski sud.
Mislim da se na fejsu nedavno oglasio kolega odvjetnik Marko Jonjić te gorko zaključio da mu se nikada nije dogodilo da VSH uvaži njegovu žalbu i ublaži kaznu u predmetu u kojem je netko od pripadnika Hrvatskih oružanih snaga bio osuđen za ratni zločin. Ali kapetanu Draganu je VSH ublažio kaznu. Moram priznati da se takvo nešto nije nikada dogodilo ni meni.
Nedavno gledam na TV razgovor s potpredsjednikom VSH, inače odličnim sucem. Prvo čime ga je novinarka RTL komplimentirala bilo je da je on još kao sudac Općinskog suda oslobodio novinare Feral Tribuna zbog vrijeđanja Tuđmana. Kako se ”dobre” presude u redovima orjune dugo, dugo pamte.
Jedan borac za SAO Krajinu osuđen je u odsutnosti zbog ratnog zločina na dvadeset godina. Nakon što je izručen u RH zatražio je od VSH ponavljanje postupka što mu je sud po zakonu i odobrio. Raritet je u tome što mu je sud rješenjem odobrio da se brani sa slobode. Zlobnici kažu da mu je sud rješenjem zabranio da se sa slobode brani onim istim oružjem kojim je navodno počinio ratni zločin.
No kad je suđenje počelo VSH je navodno dobio brzojav iz Kanade u kojem se krajinski borac zahvaljuje sudu što ga nije pritvorio jer je upravo dobio politički azil u Kanadi. Izgleda kao vic sa sudskih hodnika, ali na žalost nije. To su naši sudovi, pa ne čudi da je s njima zgrožena čak i povjerenica Europske komisije kad je ovih dana došla u Hrvatsku.
Mnoge kuće u Nizozemskoj su ispod razine mora, a Haaški tribunal je bio ispod svake razine. E, da je samo Haaški…
Nekoliko kratkih crtica o današnjoj Lijepoj našoj. Po Thompsonu i dalje pljuvanje, nema ga na repertoarima TV kuća, ne smije ni nos pomoliti u slobodarskoj Istri itd. Ali zato vlada opće medijsko naricanje za Šabanom Šaulićem, srpskim pjevačem kuruze, Arkanovim frendom, kumom Cece i deteta. Bio je fan srpske dragovoljačke garde.
Naši hrvatski poltroni i kmetovi koji ne mogu zaboraviti kako nam je bilo lijepo u Jugoslaviji nariču baš kao jedan na fejsu. Tip žali zbog povijesnog oklijevanja pa kaže: “Odavde je trebalo bježati odmah kad je Tito rekao da ga boli noga”. Drugi pak, “istoričar” iz Rijeke, Goran Šarićnapisao je na fejsu: “Srbi su dva puta oslobodili Dalmaciju, a sad ih bacate u more! Kažete ipak je on četnik, a vi ste ipak idioti!”–
Ne zna se još sa sigurnošću tko je bio povjesničarski mentor našem “istoričaru”. Možda akademik koji tvrdi da su amebe bili prvi Srbi, a možda Markovina, Jakovina, Klasić, Perica.. Nadalje, Dejan Jović umuje: “Domovinski rat je mit, a samo je 11,5 posto građana željelo državu Hrvatsku”. Možda je taj podatak dobio od akademika Deretića. Da je samo još 8,5 posto građana htjelo Hrvatsku danas bi naš bio i Srijem, Boka Kotorska, Prevlaka…
Saborski zastupnik Željko Glasnović navodno je primio prijeteće pismo s metkom – u kojem je pošiljalac kuvertirao svoj sljedeći potez.
Maxportal
