Kad god mu krene loše na ukrajinskom bojištu, Vladimir Putin posegne za više-manje istom retorikom. Nuklearnim oružjem ne zaprijeti nikada direktno, ali dovoljno je da ga samo ovlaš spomene da se većini svjetskog stanovništva digne kosa na glavi.
Je li riječ samo o ispraznoj prijetnji ili bi zaista bio u stanju, suočen s vlastitim izjalovljenim planovima, ispaliti nuklearno oružje na civilno stanovništvo? Bi li bio toliko očajan da u svom padu za sobom povuče cijeli svijet?
Premda malo tko vjeruje u najgori ishod, nitko sa stopostotnom sigurnošću ne može tvrditi da do njega neće doći.
Prošli je tjedan Joe Biden izjavio da ruske prijetnje uporabom nuklearnog oružja u sukobu u Ukrajini dovode svijet u opasnost od “apokalipse”, prvi put od Kubanske raketne krize. Dodao je kako misli da se Putin ne šali.
No, Bijela kuća odmah je požurila priopćiti kako nema naznaka da se Rusija sprema za uporabu nuklearnog oružja.
Kako bilo, baratanje nuklearnim oružjem, pa makar samo i u raspravi, izaziva zabrinutost. Gradske vlasti Kijeva objavile su prošli tjedan da će opskrbiti centre za evakuaciju tabletama kalijeva jodida, američka vlada najavila je da će ministarstvo zdravstva potrošiti 290 milijuna dolara na lijek protiv zračenja koji planiraju dodati zalihama za “nuklearne hitne slučajeve”. Finsko ministarstvo zdravstva ažuriralo je smjernice o uporabi joda u slučaju opasnosti od zračenja, piše Dnevnik.hr.
Kovčeg zvani nogomet
Kako uopće izgleda procedura za pokretanje nuklearnog napada? Tajna se krije u crnom kovčegu. Točnije, njih tri.
Prvi kovčežić, odnosno prijenosni nuklearni upravljački sustav, nalazi se kod Putina. To je onaj koji je mu je za petama u svim prigodama. Kamo ide ruski predsjednik, u rukama nekog vojnog službenika ide i kofer. U travnju su svijet obišle fotografije Putina na sahrani ruskog radikala Vladimira Žirinovskog. Dok je Putin u ruci držao cvijeće, tjelohranitelj je za njim nosio važni teret.
U slučaju napada Putin u kovčeg (u tajnim službama poznat pod šifrom nogomet) osobno upisuje šifre i kodove za otključavanje nuklearnog oružja. Zatim to u svojim kovčezima rade i načelnik glavnog stožera i ministar obrane. Nuklearni napad moguć je samo ako naređenje dođe od sva tri izvora.
Signal potom ide posebnoj službi Glavnog stožera. Oni prenose naredbu zapovjedništvu na čijem se mjestu nalaze nuklearne snage. Nakon toga zapovijed se prenosi časniku odgovornom za lansiranje.
Maksim Starčak, stručnjak za rusku nuklearnu politiku i znanstveni novak Centra za međunarodnu i obrambenu politiku na Sveučilištu Queens u Kanadi, prije nekoliko tjedana za ruski neovisni portal Meduza rekao je kako je proces napada pokrenut kad predsjednik osobno, šef glavnog stožera i ministar obrane daju dopuštenje iz svojih nuklearnih aktovki.
“Ako se Putin odluči koristiti taktičkim nuklearnim naoružanjem u Ukrajini, samo je nekoliko veto točaka koje mogu zaustaviti napad”, rekao je Starčak.
Teoretski, može se dogoditi da netko odbije zapovijed i vlastitu odgovornost za sudjelovanje u smrtonosnom lancu.
“Postoji mogućnost da netko posumnja u uračunljivost odluke i može odbiti izvršiti je dalje. Tim sustavima upravljaju ljudi, tako da šanse da se usprotive postoje, pogotovo u situaciji kada Rusiji ne prijeti nuklearni napad”, rekao je svojedobno vanjskopolitički analitičar Branimir Vidmarović.
Čovjek koji je spasio svijet
Stanislav Petrov spriječio je nuklearni rat 1983. Ruski vojni časnik na računalnom sustavu u svom bunkeru 26. rujna ugledao je upozorenje od kojeg se zamrznuo na licu mjesta.
“Sirene su zavijale, ali ja sam samo stajao nekoliko sekundi, zureći u veliki crveni ekran na kojem je pisalo ‘lansiranje'”, ispričao je godinama kasnije.
Na ekranu je stajalo upozorenje kako iz SAD-a prema Moskvi juri pet raketa s nuklearnim bojevim glavama.
Znao je da ono što u narednim sekundama mora odlučiti znači i mogući početak nuklearnog rata i kraj svijeta kakav je poznavao. Prema protokolu, trebao je odmah obavijestiti sovjetsku vojsku. No, Petrov je umjesto toga nazvao dežurnog časnika u vojnom stožeru i prijavio kvar sustava.
Ako je bio u krivu, znao je, nakon nekoliko minuta odjeknut će prva nuklearna eksplozija.
“23 minute poslije shvatio sam da se ništa nije dogodilo. Da je bio pravi napad, već bismo znali za njega. Bilo je to pravo olakšanje,” dodao je.
Iako je spasio svijet od nuklearne katastrofe koja bi uslijedila ispaljivanjem ruskih raketa na nepostojeće američke, Petrov je prebačen na niže rangirano radno mjesto. Oglušio se o protokol. Nakon raspada SSSR-a njegova priča dospjela je u medije, pa je dobio i brojne međunarodne nagrade.
