Izdao me moj voljeni student, moja nada, moja budućnost, izdao me u najtežem trenutku, kada sam računao na njegovu pomoć.” Izdao me moj najbolji prijatelj, podređeni, muž i tako dalje. Često sam čuo takve ili slične izjave od pacijenata ili klijenata, koji su obično bili u depresivnom stanju.
Često su ponavljali: “Kako dalje živjeti?” Kome se više može vjerovati? “Naravno, tješio sam ih koliko sam mogao i liječio ih. Bilo bi im bolje, ali nakon nekog vremena opet bi postali žrtve izdaje. Iznutra me živcirala njihova “glupost”, ali sam opet pokušao pomoći.
Ali tek kad su me izdali, shvatio sam Hugovu izjavu: „Ravnodušan sam na ubod neprijateljskog noža, ali boli me ubod prijateljske igle“. Odlučio sam konačno razumjeti ovaj fenomen, pokušati pronaći mjere za prevenciju izdaje, razjasniti karakteristike ponašanja, kada ste bili iznevjereni, odnosno ako ste izdali nekoga, opisati psihološki profil izdajnika. Već sam prikupio dosta materijala.Tko izdaje? “Posvećeni” ljudi: kućni ljubimci (učenici, zaposlenici, podređeni itd…), svi oni u koje ste uložili dušu i materijalna sredstva. Evo ovog obrasca: što je veće dobročinstvo, veća je izdaja.
Izdaja je raširena posvuda. Na svojim predavanjima iz psihologije izdaje tražio sam da svi koji su bili iznevjereni dignu ruku. Gotovo svi su podigli ruku. Gotovo svatko je na svojoj koži osjetio izdaju. Izdala su ih ili djeca, ili roditelji, prijatelji, voljeni učenici.
PA ŠTO JE IZDAJA?
Izdaja je namjerno nanošenje štete (materijalne, moralne ili fizičke) od strane osobe u koju imate povjerenja ili od strane grupe ljudi.
Treba razlikovati izdaju od odricanja. Odricanje je odbijanje komunikacije s osobom ili grupom ljudi koji su vam prije bili bliski. Petar se, podsjetimo, tri puta odrekao Krista, ali i dalje uživa poštovanje. Juda je samo jednom izdao Krista i taj postupak je mjerilo izdaje.Izdaja je detaljno opisana u Danteovoj “Božanstvenoj komediji”. Izdajice pate u devetom krugu u četiri zone. U prvoj zoni, koju je nazvao Kain, koji je ubio svog brata Abela, služe kaznu oni koji su izdali svoju rodbinu, u drugoj zoni – izdajice bliskih ljudi i istomišljenika, u trećoj – izdajice drugova, u četvrti – izdajice učitelja. U njemu su Juda, Brut i Kasije.
Odgajani smo po određenoj tradiciji (“najprije misli na domovinu, a onda na sebe”), i ne možemo se zapitati zašto se izdaja suboraca strože kažnjava nego izdaja rodbine, bliskih ljudi i istomišljenika. narod.
Zašto se izdaja suboraca kažnjava strože nego izdaja rodbine i domovine? I tu se očituje Danteov genij. Genij se uvijek očituje tako što je u skladu sa Zakonom života, a ne s pisanim zakonom. Taj Zakon obvezuje sve i ne poznaje iznimke. Dakle, kako taj Zakon djeluje u odnosima među ljudima?
Je li se prije pojavio suborac koji je ujedno bio prijatelj u lovu, suradnik ili domovina? A tko je bliži osobi: kolega s kojim komunicira svaki dan ili brat koji možda živi na sasvim drugom mjestu? Naravno, druže, suradnik. Što nam znači hrana? Hrana je život! Dakle, drug je čovjek koji nam pomaže da preživimo. A ako pogriješim čovjeka s kojim sam jeo, automatski postajem izdajica.
Zato sam sebi postavio pravilo da ne sjedam za stol s čovjekom s kojim sam u sukobu. Ili obrnuto, ako se dogodi da sam kod nekoga gost, onda neću nikad govoriti protiv njega. U slučaju nedefiniranih odnosa s muškarcem, sjesti ću s njim za stol, da poslije ne postanem izdajica.
Dante je u pravu, da se izdaja rodbine smatra najlakšom. Da, kaže se da nije majka ona koja te rodila, nego ona koja te je odgojila i othranila. Dante je u pravu da je najveća kazna predviđena za izdajice učitelja, jer čovjek postaje zahvaljujući učiteljima. A ako se ne slažete s učiteljem – udaljite se od njega, ali nemojte mu ići protiv njega.
U mojim znanstvenim radovima vezanim uz problem sudbine, jedan od osnovnih momenata je trokut sudbine, koji je opisao Karpman. Ako je osoba upala u takav scenarij, onda njegov život slijedi taj trokut, gdje se njegova uloga samo mijenja. Koje su to uloge? To su uloge: progonitelj, spasitelj i žrtva.
Dolazili su mi pacijenti ili klijenti u ulozi žrtava. Povratak u sretan život može doći samo ako osoba nauči graditi ravnopravne odnose s ljudima. Tada će izbjeći ulogu progonitelja i spasitelja, što je s psihološkog aspekta jedno te isto – komunikacija s predznakom nadmoći nad partnerom. Ako poglavar progoni podređenog, kad podređeni ojača, počet će progoniti poglavara, koji je žrtva progonitelja.
Slična je sudbina i spasitelja. Ako roditelji štite svoju djecu od poteškoća u procesu odgoja, one će im se kasnije popeti za vratom, a roditelji će postati žrtve. Iz njihovog razmišljanja proizlazi pravilo:
Ne slijedi i ne spašavaj, tada te nitko neće izdati, a ni ti nećeš izdati nikoga.
Mnogi trpe maltretiranje, nadajući se da će probuditi savjest izdajice. Ali ono čega nema ne može se probuditi. Savjest je funkcija duše, a izdajica je nema.
Dante je primijetio da “čim duša počini svoju izdaju … u tom trenutku demon se pojavljuje u njenom tijelu i ostaje tamo dok se tijelo ne ugasi.” Osim toga, nijedan izdajica ne shvaća da je izdajica.
NEKOLIKO RIJEČI O OSOBNOSTI IZDAJNIKA
Izdajice mogu biti aktivne i pasivne. Karakterizira ih činjenica da nemaju svoj dio, žive na račun kreativnih pojedinaca. Tko bi znao za Judu, da nije bilo Isusa Krista? Zato je izdajica uvijek u drugom planu.
Evgenij Onjegin može se smatrati pasivnim izdajnikom. Pa iz dosade zavede Olgu, izazove Lenskog na dvoboj i ubije ga. Aktivni izdajica je Pečorin. On zavodi princezu Mary, neiskusnu djevojku, skrivajući svoju romansu.
Dakle, ako ne želite postati žrtva izdaje, ne zavodite odane ljude, steknite imunitet na užitak. Ne spremajte, ali nemojte ni pratiti. I kako da ne postanem izdajica? Budući da je izdaja i svjesna i nesvjesna. Ali cijena koja se plaća u oba slučaja je ista. Jer kada je Juda shvatio da je izdajica, objesio se.
Izdaja sugovornika obično počinje sumnjom. “Sumnja je jednaka izdaji” – kaže istočnjačka mudrost.
Poznajem menadžera koji nikad ne zapošljava one u koje sumnja. I to je apsolutno ispravan stav. Jer ako sumnjam u muškarca, onda prema tome vidim ili pretpostavljam da on posjeduje osobine koje mi ne odgovaraju. I kakva je razlika ima li ih stvarno ili nema, ponašat ću se prema njemu kao da ih stvarno ima, bit će to stalni izvor nepotrebne brige i nemira. Nije li bolje odmah odustati od komunikacije?
Svojim slušateljima uvijek govorim sljedeće: „Kad ste u nedoumici, trebate li ići na moja predavanja ili ne, nemojte ići. Ako ti bude dobro na drugom mjestu, bit će mi drago zbog tebe. A ako se osjećaš loše, tvoja duša će biti sa mnom. A onda će donijeti tijelo. ” U svjetlu navedenog jasno je da ako postoji bilo kakva nedoumica pri donošenju životnih odluka, onda je najbolje odustati od namjere (primjerice zasnovati obitelj s određenom osobom).
Ali ako započne komunikacija, potrebno je vjerovati potpuno i bez sumnje. Slijeđenje ovog pravila rezultiralo je time da sada nemam neprijatelja u neposrednoj blizini. Može mi se prigovoriti da se varam. Pa može biti! Ali i to je bolje nego nemati neprijatelje i misliti da oni postoje.
Uostalom, ako živim s osjećajem da nemam neprijatelja, onda ću se osjećati loše samo kad mi naprave neku nepodopštinu, a ako sumnjam u svoje prijatelje, uvijek ću se osjećati loše.
Čak sam naučio koristiti svoju lakovjernost. Započinjući bilo kakav posao s novim partnerom, bezgranično mu vjerujem. Time na beskrupuloznog čovjeka ostavljam dojam budale, a on me vara. Budući da je prvi čin uvijek beznačajan!
Tako sam formirao „kartoteku“ pouzdanih i nepouzdanih ljudi. A to je već dobar kapital! Osim toga, imam priliku raditi s pouzdanim ljudima, u koje sam potpuno siguran. A ako nešto ne uspije, onda znam da je to stvar okolnosti, kako reče Gamzatov: “ne krivi konja, krivi cestu”.
