Nakon višemjesečnih pregovora 26. kolovoza 1939. potpisan je čuveni sporazum Cvetković-Maček kojim je ustrojena Banovina Hrvatska kao zasebna teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije.
Sporazum su dogovorili Vladko Maček, čelnik HSS-a, i Dragiša Cvetković, tadašnji premijer Kraljevine Jugoslavije. Glavni pokretač pregovora bio je knez Pavle Karađorđević, tadašnji regent Kraljevine u ime malodobnog Petra II., koji je želio da se hrvatsko pitanjeskine s dnevnog reda zbog stabilnosti države. Sporazum je potpisan u dvorcu Božjakovini, pokraj Zagreba. Kako je knez bio protiv promjene ustava do punoljetnosti Petra II., uspostava Banovine Hrvatske donesena je na temelju članka 116. Oktroiranog ustava koji kruni daje veliku slobodu da donosi značajne mjere. Uredbom o Banovini utvrđeni su njen teritorij, nadležnosti i organizacija.
Teritorij je obuhvaćao dotadašnju Savsku i Primorsku banovinu te kotare u kojima je bilo više od 50 % hrvatskog stanovništva. To su bili Dubrovnik, Travnik, Fojnica, Brčko, Gradačac, Derventa, Šid, Ilok i Međimurje. Banovina Hrvatska imala je površinu od 65.500 četvornih kilometara, što znači da je za 16 % bila veća od površine današnje Republike Hrvatske. Nije obuhvaćala Istru, Baranju, i još neke dijelove današnje RH, ali je prekrivala znatan dio današnje Bosne i Hercegovine i jedan dio današnje Republike Srbije.
Zemljovid Banovine Hrvatske U nadležnost Banovine spadali su: poljoprivreda, industrija, trgovina, šumarstvo, rudarstvo, građevinarstvo, socijalna politika i narodno zdravlje, pravosuđe, prosvjeta i unutarnji poslovi. Financijski položaj Banovine posebno je reguliran naknadnom uredbom iduće godine. Također, Banovina Hrvatska imala je zakonodavnu, sudsku i upravnu autonomiju. Vrhovna upravna vlast bila je banska vlast na čelu s banom kojeg imenuje kralj na prijedlog Hrvatskog sabora.
Za bana je imenovan dr. Ivan Šubašić. Srpske stranke, čak i one koje su bile sklone federalizmu, redom su se oštro suprostavile osnivanju Banovine, a u Hrvatskoj su sporazum napali pravaši (frankovci) i komunistička partija. Napadali su je i u drugim dijelovima Kraljevine Jugoslavije jer su smatrali nepravednim da jedino Hrvati imaju banovinu nazvanu prema narodu (a ujedno i najveću) dok su druge banovine nazvane prema rijekama. Banovina Hrvatska službeno je postojala do 17. travnja 1941. kada su sile Osovine okupirale Kraljevinu Jugoslaviju i razdjelile njen teritorij. Dio teritorija Banovine potpao je pod NDH, a dio pod Italiju, Mađarsku, Nedićevu Srbiju i direktnu Njemačku upravu.
