Povijest hrvatskoga naroda obilježena je mnogim mučenicima koji su dali svoje živote iz ljubavi prema vjeri i svome narodu. Takvi nas uzori obvezuju na nezaborav i sjećanje. Nemar, prešućivanje i iskrivljivanje istine zločini su današnjice dok su oni koji se zauzimaju za istinu s osjećajem odgovornosti spremni i na osobnu žrtvu. Na žalost, bivaju uhićivani, proganjani ili ograničavani u svome djelovanju. No, oni idu dalje.
U novijoj povijesti osjećaj odgovornosti i spremnosti na žrtvu krasila ja fra Jozu Zovku, negdašnjeg župnika u Međugorju. Ponizna i otvorena srcem, poput svih apostola mira i ljubavi, nije pokleknuo pred jugokomunističkim progonima ostajući svjetlo nade. U ovom razgovoru s njim želimo progovoriti o jednoj važnoj temi za koju se i te kako osobno zalagao. Riječ je o pobijenim hercegovačkim franjevcima i toj, na žalost, i danas prešućivanoj istini o hrvatskome narodu, ali i o mnogim drugim sličnim sudbinama.
Za vrijeme totalitarnoga jugokomunističkoga režima vlasti su Vas uhitile i 1981. osudile na tri godine tamnice proglasivši Vas rušiteljem države Jugoslavije. Cijeli taj namješteni sudski proces bio je ponižavanje vjere i čovjekova dostojanstva, gaženje osnovnih ljudskih prava. Svjesno ste izložili život za vjeru i puk. Jeste li u tim teškim trenutcima provedenima u tamnici razmišljali o hercegovačkim fratrima koje su jugokomunisti progonili, uhićivali, mučili i ubijali na koncu Drugoga svjetskoga rata i poraća?
– Da, 17. kolovoza 1981. uhićen sam u ranu zoru u župnom uredu u Međugorju. Ugurali su me u vozilo i bio sam okružen sa svih strana milicijom i naoružanim vojnicima. Kada su me dovezli do Tromeđe, izbacili su me iz vozila i ubacili u prtljažnik policijske marice. Nisam mogao vidjeti ništa jer je prtljažnik bio bez prozora s rezervnim gumama koje su letjele po njemu i udarale me po nogama.
Odveden sam u Mostar u sobu 84 gdje je počelo saslušavanje i zlostavljanje. Udbaši su se smjenjivali uvijek s novim optužbama. Nastupali su s bezbrojnim izmišljotinama i podvalama kao sa svojim »provjerenim« istinama. Uvijek bi ih potkrjepljivali lažnim tvrdnjama, pripisivanima pojedinim svećenicima i fratrima koji su im to navodno ispričali. Riječ okrivljenika nije imala nikakvu vrijednost protiv njihovih podvala i laži iz kojih bi konstruirali i krojili optužnicu, a što im je i bila glavna zadaća. Nisam, naime, nikako mogao dokazati, pa ni videozapisom ni tonskim zapisom, kako sam pozdravio pokojnog biskupa Žanića na krizmi 25. srpnja 1981. Uzeo sam namjerno citate dekreta Christus Dominus II. vatikanskog sabora o biskupima gdje se ističe njihova služba: biskup učitelj, biskup pastir, biskup svećenik…
Iz toga govora pokušali su iskonstruirati svoj izmišljeni pozdravni govor kako bi mi ga stavili u usta s ciljem da me posvade i sukobe s biskupom. Upravo sam ovih dana, nakon 37 godina, dobio pismo od glavnog svjedoka Branka Pinjuha, koji je »morao« svjedočiti protiv mene, u kojem izražava duboko kajanje za sve laži što ih je izgovorio protiv mene te navodi sredstva manipulacije i ucjena kojima su prisiljavali svjedoke da svjedoče u korist Udbe. Govorio je ono što su mu napisali i na taj način iskorištavali su mlade komunističke aktiviste, stavljajući ih u sukob sa savješću.
Takvi sudski procesi bili su primjenjivani na svoj mojoj braći u sudištima bivše države te nijedan nije mogao dokazati svoju nevinost režimu koji sve zna i koji je uvijek u pravu. Istom metodom pokušali su braniti i zataškati zločine počinjene na Širokom Brijegu i na području cijele bivše države.
Narod Božji vjerovao je svojoj Crkvi
Kroz čitavo jugokomunističko vrijeme nije se smjelo govoriti o pobijenim svećenicima, plasirane su laži, a povijest je režirana. No, budući da ste djelovali na istom prostoru, koliko ste mogli imati saznanja i dolazili do informacija i dokaza o zločinima koje su počinile jugokomunističke vlasti u Drugome svjetskome ratu i poraću?
Dragocjeno je bilo čuti od dr. Prlića iz Splita: »Ja sam kolega iz razreda fra Viktora Kosira. On je bio izuzetno nadaren – pravi odlikaš. On je bio anima candida! Tko može zaboraviti sjećanje na fra Marka Barbarića kojeg su u pokrivaču snili s kata i bacili kao osamdesetogodišnjaka u vatru. Dok bi šetao samostanskim vrtom, ptice bi dolijetale i stajale na njegovim rukama kao na telefonskim žicama. Meni su bili cvjetići sv. Franje realnost. Ja sam ih kao đak gledao svojim očima.« Tako su se redala svjedočanstva đaka koje je rat omeo u njihovu rastu i odgoju u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu.
Osobno sam sudjelovao u ekshumaciji i prijenosu ostataka naših mučenika u novi grob u našoj bazilici na Širokom Brijegu. Sve je to bila priprema da se počne ozbiljno skupljati građa i oteti zaboravu događaje koji ne smiju nestati.
Sveti Ivan Pavao II. na svom je noćnom ormariću držao papirić s molitvom i kratkim životopisima naših mučenika. Kad je jednoga dana tajnik, današnji kardinal, Stanisław Dziwisz uzeo knjige, a s njima i papirić s molitvom, rekao mu je: »Vrati mi molitvu širokobriškim mučenicima!«
Fratri su ubijeni iz mržnje prema vjeri
Nije poznato u svijetu da je na manjem prostoru pobijen ovolik broj svećenika, napravljen kulturocid i genocid nad jednim narodom, a da još uvijek izostaje osuda krivaca, kao i njihova isprika. Postupak beatifikacije mučenika dug je proces, ali mislite li da bi njegovim okončanjem, uz zadovoljštinu spokoja žrtvama, bila bar ublažena teška rana koja je nanijeta Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i hrvatskom puku?
– Postupak kanonizacije mučenika nije ni dug ni težak. Dvanaestorica braće na Širokom Brijegu ubijeni su »in odium fidei«, tj. iz duboke mržnje prema vjeri. Mogli su se skloniti, a nisu htjeli. Mogli su se predati, a nisu htjeli. Mogli su popustiti strahu, a nisu. Tu je sve jasno. Svjedočenje ondašnjih biskupa u Mostaru i Zagrebu dovoljna su građa za kanonizaciju.
Morali bismo početi s onim što nitko nikad nije osporavao, pa čak ni ubojice. BIaženi Miroslav Bulešić je kao pojedinac uzdignut na čast oltara, a ne svi mučenici Istre. Mučenici su naš blagoslov i naša najveća diploma pred Crkvom i narodom. Mučenici nisu rana, nego dar Provinciji. Našim zatiračima oni su oganj na tjemenu, mora u snu i sjena koja ih pokriva. Neprijatelji padaju u nju, a mučenici se uzdižu na oltar. Mladi vide i nalaze u njima svoje ideale, mole im se i časte ih kao svoje svetce i velikane, a neprijatelji u tom činu vide tragove svoga nečovještva. Još uvijek Bosna i Hercegovina čuva ljubomorno Titove ulice, Titove trgove, Titove škole i uglavnom Titov duh. U takvim okolnostima i takav duh ne može realno prosuditi jugokomunističko partizanske zločine. Čekamo i molimo se za bolja vremena.
Proslavili ste zlatnu misu na otoku Badiji. Poznato je kako su s njega 1950. jugokomunističke vlasti protjerale franjevce bez milosti, samostan opustošile i pretvorili ga u vojno odmaralište. Tek je padom jugokomunizma u vrlo ruševnom stanju odlukom Vlade Republike Hrvatske vraćen Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima u Zadru, a onda ustupljen Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji na korištenje. Preuzeli ste njegovu obnovu i uspostavili Centar duhovne obnove. Možete li nam reći nešto više o tom pothvatu?
– Poznato vam je da sam u samom ratu osnovao udrugu Međunarodno kumstvo djeci Herceg Bosne i Hrvatske, djeci čiji su roditelji ubijeni u ratu. S tom siročadi, djecom ranjena srca radio sam dvije godine na Lopudu u hotelu Lafodia. Dubrovački župan dr. Jure Burić dao mi je otok Jakljan koji sam obnovio i kroz deset godina organizirao sam ljetovanja i duhovne obnove zajedno s fratrima, časnim sestrama i dobročiniteljima. Bilo je to vrlo milosno u svoj našoj nevolji koja nas je snalazila.
Nakon deset godina Hrvatska vlada nije mi više dala Jakljan u koncesiju, nastojali su ga prodati. Ostao sam bez mogućnosti za rad preko praznika. Fra Bernardin Škunca, provincijal Provincije sv. Jeronima, ponudio mi je otok Badiju koji je 2003. vraćen njegovoj Provinciji. Otišao sam s njim i fra Joakimom Gregovim na Badiju i ostao zadivljen ljepotom, a oduševljen poviješću našeg samostana i plodnog franjevačkog duha koji govori iz svakog kamena.
Taj hram posvećen je Gospi, ta Gospa spašava Korčulu i Hrvatsku od Turaka 1571. Ta škola i gimnazija te mnogi detalji unikati su! Godine 1394. Gradsko vijeće grada Korčule daruje franjevcima Bosne Srebrene uvalu, a zatim cijeli otok. I te godine završiše samostan i nastaniše se braća na pragu Dubrovačke Republike.
Vrlo je burna povijest Badije, a napose tužna dolaskom partizanske crnogorske vojske. Samostan pretvaraju u bolnicu, zatim u tamnicu u kojoj su zatočenici Hrvatske vojske. Kad su izgradili i ustrojili brodogradilište na Korčuli, Ranković ih sve odvodi u nepoznato. Nakon vojske Badijom upravlja Partizan – športska organizacija. Devastirali su otok kojega tada preuzima Korčulansko hotelsko poduzeće. I oni prilagođavaju i prostor i Badiju sebi. Proglašavaju otok Badiju nudističkom plažom. To se provlači do danas. Kad je odselila velika skupina izbjeglica iz Bosne, samostan ponovno ostaje opljačkan, devastiran. Kao takvog ga 2003. dobiva Provincija sv. Jeronima iz Zadra.
Hercegovačka franjevačka provincija preuzima, pak, Badiju 20. kolovoza 2005. Sada je jednim dijelom obnovljena i otvorena za duhovne vježbe, seminare i programe. Ove godine održat će se više od deset turnusa. Na seminare dolaze iz cijeloga svijeta i svih jezika. To su uglavnom simpatizeri i sljedbenici Međugorja.
Pokušalo se i stilskim namještajem vratiti ugođaj srednjovjekovnog zdanja. Badija je spomenik kulturne baštine nulte kategorije. Slijedi obnova crkve. Poštuju se sve državne institucije propisane zakonom. Izgleda nekima malo sporo, ali sve ide naprijed.
S Badije su odveli fra Bernardina Sokola
Otok Badija poznat je i kao mjesto jugokomunističkog odvođenja poznatog glazbenika fra Bernardina Sokola 28. rujna 1944. Nekoliko dana nakon toga njegovo je mrtvo tijelo izbacilo more pod Orebićem. Koliko je danas živa svijest o svemu tomu u puku koji dolazi na Badiju?
– Koliko se puta predstave bivši štićenici ili školarci Franjevačke gimnazije na Badiji! Profesori su zaista odgojili brojne književnike i slikare, pisce i pjesnike, intelektualce poznate diljem Lijepe Naše. Najviše se sjećaju glazbenika fra Bernardina. Neustrašivi fratar i Hrvat. Vrhunski glazbenik. Bio je prvi profesor i fratar na meti. Tajna policija došla je u blagovaonicu i prozvali ga. »Trebaš nam«, rekoše razbojnici. Izvedoše ga, a bijaše noć. Prije izlaska kleknuo je pred svoga poglavara, gvardijana, i zamolio za odrješenje i blagoslov. Odsjekli su mu glavu i u habitu ga bacili u more ispred kapelice Gospe Lurdske.
Kad su se partizani nastanili na Badiji, srušili su kapelicu i kamenje bacili u more. Do danas ne znamo gdje je pokopan. Gdje je to mitraljesko gnijezdo u Orebiću kraj puta koji vodi u grad? Pokojni ministar obrane države Hrvatske Gojko Šušak s vojskom je pretraživao i kopao, ali uzalud. Svi se zanimaju za fra Bernardinove posmrtne ostatke: i Franjevačka provincija sv. Jeronima, i Općina Korčula i Kaštela, njegov rodni grad gdje je uvelike slavljen i čašćen. Na dan mučeničke smrti svake godine dođe u Orebić veća skupina štovatelja pokojnoga fra Bernardina Sokola i spuste u more vijenac ruža svomu pobjedniku. Na Badiji će dobiti brončani spomenik kao mučenik, glazbenik, pedagog i nadasve franjevac.
Govorili ste u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda kao i u Europskom parlamentu zauzimajući se kod moćnih država da se zaustavi rat, pokretač ste brojnih humanitarnih udruga i pothvata, napisali ste više knjiga i teško je pobrojiti koliko ste doprinijeli Crkvi i društvu svojim radom i zalaganjem. Što možete danas savjetovati obiteljima i hrvatskoj domovini u ovim novim teškim vremenima?
– Da, moji nastupi bili su naslonjeni na ugledne i moćne prijatelje u tim velesvjetskim institucijama. Nadam se da ćemo o svemu tome jednom drugom prilikom.
Misija / Anita Martinac / Stopama pobijenih