Ante Grbeša je iz Crnih Lokava, Široki Brijeg, bio je vozač, jedno vrijeme u Autoprevozu u Mostaru vozio je međugradske autobuse, a poslije dvokatni gradski prema Rodoču, Jasenici, Buni, Blagaju, Bijelom Polju…
Temperamenti Ante
Jednom se, kaže, počeo prevrtati s, čini mu se, i 200 ljudi. – Sad kad pričam, uzima me jeza… Bio je 4. srpnja, ondašnji Dan borca. Odvozio sam sedam tura u Blagaj, nitko se nije vratio natrag.
Svi govore: “Onim ćemo zadnjim”. Autobus pun k’o šibica, išao sam “k’o baja”. Nikad nisam pio za vrijeme posla, 62 godine sam vozio samo one grdosije, tegljače… i nikad me nitko nije udario, a ni ja. Spustio sam se niza stranu i sišao u ravno, a autobus se nakrivio i sve više se naginje. Ispred mene je rupa, oko tri metra široka. Diže mi se desna strana, čujem gumu kako struže o blatobran, nageo se toliko da mogu rukom dodirnuti zemlju. Razmišljam što ću, da mi je proći rupu, možda bismo ostali živi.
I ja po gasu preko rupe te na livadu i autobus se ispravi. K’o da sam se rodio. “Izlazite, sunce vam žarko”, povičem. Izašlo ih je oko 100. Rekao sam da me čekaju, a preostalih, pa sigurno ih je bilo oko 100, odvezao sam u Mostar – temperamentno i uzbuđeno priča nam Ante koji danas uveseljava svoje prijatelje u Staračkom domu virtuoznošću na guslama.
