Gotovo trideset godina nakon polaganja kamena temeljaca za crkvu Kristova uskrsnuća u središtu Mostara te nakon što su imovinskopravni sporovi riješeni pravomoćnim putem, cjelokupni projekt ponovno je zaustavljen.
Ovoga puta razlog leži u ukidanju urbanističke suglasnosti, a cijeli je postupak pokrenut na službeni zahtjev koji je podnio Medžlis Islamske zajednice Mostar. Spomenuti događaj predstavlja još jedan u niz primjera već prepoznatljivog obrasca ponašanja prema različitim projektima koji se pokušavaju realizirati u ovom dijelu grada.
Iz Mostarsko-duvanjske biskupije službeno su za Večernji list potvrdili kako su svi imovinskopravni sporovi koji su se ticali zemljišta riješeni pravomoćno te da su uspješno pribavljene i sve potrebne dozvole za daljnji nastavak gradnje. Planirana crkva trebala bi služiti brojnim vjernicima koji se već desetljećima okupljaju i mole u krajnje improviziranom prostoru smještenom na lokaciji nekadašnjeg objekta JNA. Ipak, nakon nedavne intervencije koju je poduzeo Medžlis Islamske zajednice Mostar te provedenog inspekcijskog postupka, Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja HNŽ-a donijelo je odluku kojom se ukida urbanistička suglasnost koju je prethodno izdao Grad Mostar.
Predstavnici Biskupije jasno poručuju kako ni u kom slučaju neće odustati od planiranog projekta te spomenutu odluku nadležnog ministarstva smatraju potpuno pravno neutemeljenom. Iz Biskupije su naglasili kako su imovinskopravni sporovi oko spornog zemljišta pravomoćno riješeni te da posjeduju sve dozvole, dok će svoja prava odlučno štititi pred nadležnim institucijama. Istaknuli su da Biskupija ostaje u potpunosti posvećena namjeri da nastavi izgradnju crkve, a javnost će o samom početku radova pravodobno obavijestiti.
Ovaj novi postupak otvoren je nedugo nakon što su sva složena imovinskopravna pitanja uspješno prošla kroz redovitu sudsku proceduru. U svim dugotrajnim sporovima oko zemljišta sudske odluke donesene su isključivo u korist crkvene strane, a pravomoćno su okončani i slučajevi obitelji Živković te Salamona Atijasa koji su potraživali odgovarajuću naknadu. Sud je u slučaju obitelji Živković naložio Gradu Mostaru isplatu iznosa od 1,187.212 konvertibilnih maraka sa zakonskim kamatama za ukupno 2289 četvornih metara zemljišta, dok je Atijasov postupak također uspješno i pravomoćno završen.
Prema povijesnim podatcima Mostarskog muftijstva, još je daleke 1958. godine biskup Petar Čule snažno inzistirao na izgradnji katedrale u tom dijelu grada. Katolička crkva je tada smatrala kako joj tadašnje komunističke vlasti nisu dozvolile gradnju na željenoj lokaciji, već su im pod posebnim uvjetima odobrile izgradnju na području Balinovca. Biskupski ordinarijat je u travnju 1994. godine zatražio uvjete za izgradnju reprezentativne crkve uz obrazloženje da bi se time barem djelomično ispravila ranija nepravda nanesena Katoličkoj crkvi.
Urbanistički uvjeti za ovaj projekt utvrđeni su u kolovozu, da bi u listopadskim odlukama 1994. godine i srpanjskoj odluci 1995. godine zemljište bilo službeno dodijeljeno Biskupskom ordinarijatu. Temeljni kamen je potom položen, a gradilište blagoslovljeno od strane biskupa Ratka Perića 12. veljače 1996. godine. Prvotno idejno rješenje predviđalo je izgradnju impozantne crkve visoke čak 68 metara, međutim radovi su nakon nekoliko godina ipak bili prekinuti.
Medžlis Islamske zajednice Mostar zajedno s Mostarskim muftijstvom i ranije je problematizirao sam položaj buduće crkve, povezujući ovu lokaciju s prostorom koji Islamska zajednica naziva Lakišića haremom, iako se u kasnijim tumačenjima povremeno tvrdilo kako to zapravo nije slučaj. Dodatnu težinu cijelom slučaju daje okolnost da se Medžlis Islamske zajednice Mostar na udaljenosti od tristotinjak metara protivi i izgradnji Hrvatskog narodnog kazališta, pri čemu se posebno protive sklopljenom ortačkom ugovoru. Posebno skandaloznom čini se činjenica da je u službeni sudski spis uvrštena i službena fetva muftije Salema Dedovića u kojoj se iznosi stajalište prema kojem je javna vlast navodno obvezna prihvatiti njihovo tumačenje kao obvezujuće.
Time se otvara vrlo ozbiljno pitanje kakav pritisak takav specifičan dokument zapravo može izvršiti na civilnu vlast, odnosno mogu li vjerska tumačenja ikako obvezivati tijela javne vlasti. U konačnici, za sami nastavak izgradnje crkve Kristova uskrsnuća relevantne bi trebale biti isključivo pravomoćne sudske odluke, uredne zemljišne knjige i važeći zakoni, a nikako utjecaj bilo čijeg autoriteta. Ako su svi imovinskopravni odnosi uistinu riješeni i potrebne dozvole pribavljene, šira javnost ima puno pravo dobiti jasno obrazloženje o zakonskim razlozima zbog kojih je urbanistička suglasnost naknadno ukinuta. Vjerske zajednice svakako imaju puno pravo iznositi vlastita stajališta, ali sve odluke o gradnji i korištenju prostora mora donositi isključivo civilna vlast u skladu s pozitivnim propisima.
