Nacionalizam je isključivo proizvod zapada, kao takav je postao izvoznim proizvodom zapadnog civilizacijskog kruga. On zapravo nastaje kao odgovor na strukturne krize tada već modernih zapadnih društava. U borbi Nizozemaca za nezavisnost od španjolskog utjecaja sredinom sedamnaestog stoljeća vidi se svijest o vlastitosti što će se kasnije pokazati kao preteča budućeg nacionalizma.
Ključ afirmiranja nacionalizma svakako se nalazi u francuskoj revoluciji koja je iznjedrila potpuno novi stalež u društvu, a to je građanstvo koje je usput postalo jezgra nacije. Za naciju je trebala važiti jednakost svih sunarodnjaka kako bi se narodni suverenitet kojemu se težilo oslobodio od svakog pravnog i staleškog ograničenja, a od tada se može kazati da su demokracija i nacionalizam preklapajući pojmovi. Na uštrb rečenog stoji argument Ernesta Gellera da su potrebe modernih industrijskih društava zahtijevale pojavu zajedničkog jezika i masovnih medija, ili drugačije kazano standardiziranu nacionalnu kulturu i stoga učinkovit nacionalizam propada već zbog činjenice da su se svi prvobitni nacionalizmi afirmirali prije pojave industrijske revolucije.
Ovime dolazimo do drugog pitanja koje nacionalizam sam sebi postavlja, a to je; na koji to je način on odabrao ideje i postulate koji će biti adekvatni za njega. Nacionalizam se, barem po shvaćanju Hans-Urlich Wehlera, ugledao na kršćanstvo sa židovskom tradicijskom jezgrom. Ovdje je jaku ulogu imala starozavjetna tradicija koja se ogleda u 4 elementa, a to su; predodžba o izabranom narodu, predodžba o obećanoj zemlji, a s time u korelaciji imamo misao da nam svaki drugi narod može prerasti u smrtnog neprijatelja te se na ovo sve veže predodžba o mesijanizmu i potrebi svakog naroda za „spasiteljem“ koji će svoju naciju povesti do neslućenih visina. U idejni okvir nacionalizma ulaze još tri posebna elementa. Za uzvisivanje povijesti određene nacije važno je poticati sjećanje na tzv. herojsko pra-doba gdje se glorificiraju određeni događaji iz prošlosti.
Devetnaesto stoljeće bilo je presudno za masovno formiranje nacija-država ili pak rađanja svijesti o pripadnosti određenom kolektivu kroz zajedničko jačanje nacionalne svijesti u onim društvima koja se nisu uspjela izboriti za stvaranje vlastite jednonacionalne države. Tako su, recimo, Hrvati nakon događanja iz 1848. godine i bujanja nacionalnog preporoda živjeli za ideju ujedinjenja svih hrvatskih zemalja što se stoljeće i pol kasnije manifestiralo kroz stvaranje neovisne i slobodne Republike Hrvatske, države hrvatskoga naroda i ostalih koji u njoj žive.
Promatramo li Bošnjake sa stajlišta teorije o nastanku nacija vrlo lako se vidi da se tu zapravo radi o fenomenu tzv. zakašnjelog formiranja nacija. Tek 1968. godine odlukom CK SK BiH Muslimani su kao vjersko-narodnosna zajednica priznati kao nacionalna skupina u tadašnjoj SFRJ da bi formalno pravno konstitutivnost dobili Ustavom iz 1971. godine.
Nakon poznatog scenarija i urušavanja totalitarnih država na istoku i jugoistoku Europe te rata u zemljama bivše Jugoslavije slijedi sljedeća etapa u rješenju nacionalnog pitanja Muslimana koji su se 1993. godine odlučili nazvati Bošnjacima što je njihovo legitimno pravo.
Međutim, kada se svijet i Europa nalaze u 21. stoljeću bošnjački narod u Bosni i Hercegovini u političkome smislu nalaze se u 19. stoljeću komparirajući današnje vrijeme s vremenom nastanka mnogih europskih nacionalnih država kada svoje nacionalno pitanje u potpunosti žele pretočiti u državno pitanje.
Često se zna čuti da je Alija Izetbegović otac bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini, ali on prema shvaćaju mnogih mu sunarodnjaka nije uspio ostvariti svoj maksimalistički cilj, a to je stvaranje unitarne Bosne i Hercegovine zasnovane na građanskim principima s izrazitom dominacijom bošnjačkog naroda u njoj. Potpisivanjem Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma BiH je definirana kao država triju ravnopravnih konstitutivnih naroda; Bošnjaka, Srba i Hrvata koja u svome političko-pravnom sustavu kombinira građanski i konsocijacijski model kao izbalansirano rješenje za kompleksnu i vrlo složenu državu kakva BiH doista jeste.
Mnogi unutar bošnjačkog korpusa su nezadovoljni ovakvim uređenjem države i žele institucionalizirati svoju brojčanu nadmoć i u političkome smislu zaboravljajući kako je BiH nastala i kako je Daytonom definirana. Prvi s kime se Bošnjaci politički obračunavaju su Hrvati koji su najmalobrojniji konstitutivni narod u BiH pa se spregom medijskog, političkog i diplomatskog djelovanja iz sarajevske političke-intelektualne kuhinje radi sve da bi se derogirala politička prava hrvatskoga naroda u BiH.
Bošnjaci se služe nedorečenostima Daytonskog sporazuma pa su tako svojim glasovima po treći put Hrvatima izabrali člana Predsjedništva BiH; Željka Komšića kojega treba zvati bošnjačkim političarom hrvatskih korijena. Rad na majorizaciji Hrvata od strane Bošnjaka mogao bi se definirati sinkroniziranim djelovanjem nacionalnih stranaka i onih također nacionalnih koje sebe vole nazivati lijevima i građanskima. Te iste „lijeve“ i „građanske“ stranke bez ikakvih reakcija OHR-a i međunarodne zajednice krše Ustav BiH i od Kantona Sarajevo prave de facto novu državu koja ne mora poštivati zakone BiH. Tako je nedavno izabrana neustavna Vlada Kantona Sarajevo ili Sarajevske županije bez predstavnika srpskog i hrvatskog naroda što je po svome Ustavu obvezna uraditi referirajući se na popis iz 1991. godine sve do ispunjenja aneksa VII. Daytonskog mirovnog sporazuma, a istovremeno se zazivaju korištenje popisa iz 1991. pri popuni Doma naroda parlamenta Federacije BiH kako bi bošnjačke stranke mogle imati kontrolu nad 6 od 17 Hrvata što bi omogućilo izbor Vlade Federacije bez legitimnih Hrvata.
U situaciji kada Bošnjaci žele riješiti svoje državno pitanje vrlo su opasne namjere bošnjačkih političkih elita nedovoljno prepoznate od svjetskih centara moći koji se zbog svojih unutarnjih pitanja ne stignu baviti Bosnom i Hercegovinom. Zbog ovakvih pretenzija i želje da riješe svoje državno pitanje politički predstavnici Bošnjaka su Bosnu i Hercegovinu uporno uvlačili u sukobe sa susjednim državama što je posebno bilo izraženo prema Republici Hrvatskoj. Tako su se recimo političari probošnjačke provenijencije, bez ikakvih valjanih argumenata, protivili izgradnji Pelješkog mosta, optuživali Hrvatsku za miješanje u unutarnje stvari BiH, optuživali legitimne političke predstavnike Hrvata u BiH za antidržavno djelovanje, i što sve ne. Sve kazano za Hrvatsku moglo bi se reći i za Srbiju kada je u pitanju odnos bošnjačkih političkih elita s najbližim susjedima i konstantnoj potrebi ulaska u konflikte u pokazivanja tzv. Bosansko-bošnjačkog patriotizma.
Iako je 2018. godinu za Hrvate u BiH s političkog stajališta bila loša jer su Bošnjaci svojim glasovima izabrali drugog člana Predsjedništva BiH iz hrvatske kvote, ipak, se može reći da se neke stvari kreću na bolje i da ovakva situacija koja se manifestira kroz bošnjačke pretenzije na dokidanje političkih prava Hrvata može dugoročno dobro završiti. Deklaracija o položaju Hrvata u BiH usvojena je u Hrvatskome saboru i Hrvatska po prvi puta ima službeni dokument koji je obvezuje u djelovanju na zaštiti vitalnih nacionalnih interesa hrvatskog naroda u BiH. Od predstavnika Vlade RH Andreja Plenkovića krenule su mnoge inicijative koje europskim i svjetskim centrima političke moći žele ukazati na podređenost Hrvata u BiH i antidaytonsko djelovanje bošnjačkog političkog establishmenta potpomognutom svesrdnim odobravanjem takvih politika od strane inertnog OHR-a.
Nema sumnje kako će hrvatski narod i dalje biti izložen bošnjačkim pokušajima da se preko hrvatskih leđa rješava bošnjačko državno pitanje u BiH pa će takve okolnosti zahtijevati jasno definirane politike koje će biti artikulirane kroz instituciju Hrvatskog Narodnog Sabora kako bi se onemogućilo stvaranje unitarne BiH s izrazitom bošnjačkom dominacijom.
Hrvatski Medijski Servis
