Dušan Musa je rođen u Klobuku, Bosna i Hercegovina, 1956. godine, gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu završio je na Ilidži. Diplomirao je politologiju i apsolvirao žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Profesionalni je novinar. Radio je u Sarajevu, Zenici, Ljubuškom, a najveći dio radnog vijeka proveo je u Radiopostaji Čapljina iz Čapljine. Dugogodišnji je dopisnik Večernjeg lista i BH radija 1, a član je i Društva pisaca u BiH.
Objavio je osam knjiga, zbirke pjesama “Muka moga puka” (1998), “Negdje između” (1999), “Hercegovina – život i obećanja” (2010), dvije zbirke proze – “Priče o malim stvarima” (2002), “Ljudi i prikaze” (2013), roman “Snovi i tama” (2011). Autor je dva historiografska rada “Zapisi o Hercegovačkom ustanku” (2015), te “Hercegovački ustanak” (2018), uredio je zbornik “Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku” (2009)… Živi u Ljubuškom.
Novinarsku karijeru započeli ste u Zenici s kojom nakon povratka u Hercegovinu niste pokidali veze. Tematika Vaših djela vezana je za radni kraj Klobuk kod Ljubuškog i Hercegovinu, dok su izdavači uglavnom iz Bosne. Otkud ta poveznica?
– Stjecaj okolnosti, sredinom 1986. godine zaposlio sam se u NIPP-u Naša riječ Zenica, gdje sam ostao nepunih šest godina. Neposredno nakon rata četiri moje radne kolegice u Zenici osnovale su izdavačku kuću, zvala se Futura. Povjerio sam im izdavanje prve knjige – zbirke pjesama “Muka moga puka”. Potom u sunakladništvu Future i Matice hrvatske Zenica, 1999. godine, izlazi i druga zbirka “Negdje između”, da bi koju godinu potom NIPP Naša riječ izdao treću knjigu “Priče o malim stvarima”.
Floskula šaptom pade
Mogu reći da je takav početak za mene bio logičan slijed, jer su se moje bivše radne kolege razumjele u izdavački posao, dok sam ja bio početnik. Zanijet stilom mojih omiljenih pisaca – ruskih klasika, potom sam se upustio u pisanje romana s ratnom tematikom, koji je dostigao zavidnih sedamsto, osamsto stranica. U međuvremenu je svjetska kriza potopila ne samo naše slabašno nego i izdavaštvo u okruženju, pa je za tako obimno štivo bio problem naći izdavača. Na kraju je roman tiskao IK Rabic Sarajevo, koji je bio izdavač i moja dva historiografska rada “Zapisi o Hercegovačkom ustanku” i “Hercegovački ustanak 1875. – 1878.” Tako su mi šest knjiga potpisali izdavači iz Bosne, a dvije – zbirku pjesama “Hercegovina – život i obećanja”, te zbirku priča “Ljudi i prikaze”, izdavači iz Hercegovine.
Poezija, proza, pa historiografija, neuobičajen slijed.
– Svakako, ali opet je presudan bio stjecaj okolnosti. Između raznih novinarskih obveza bio sam angažiran za urednika zbornika radova “Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku”. Među suradnicima bili su, primjerice, Zlatko Hasanbegović, pa crnogorski povjesničar Živko Andrijašević, znameniti Ljubušak Radoslav Dodig… Još prije pišući roman “Snovi i tama”, tražeći uzroke naših jada, ozbiljnije sam se počeo baviti našom prošlosti, a onda je s uređivanjem zbornika stigao i dodatni zamah.
MOŽDA SMO MI NOVINARI LJUDI S FELEROM – PA LAKŠE UVIĐAMO NEDOSLJEDNOSTI, NAMJERNE ILI NENAMJERNE, SVEJEDNO
Obično kada se govori o sporenjima na ovim prostorima, citira se opaska iz Churchillovih memoarskih sjećanja da je tragedija Balkana što “proizvodi više historije nego što je može podnijeti”. Bez obzira na to što mi je Churchill drag, istražujući shvatio sam da je vjerodostojnija teza Stevana Pavlovića sa sveučilišta Southampton, koji je tvrdio da problem Balkana nije u višku historije, već njezinom manjku, odnosno “u odsustvu kritičke historiografije koja ne traži krivce, nije ničija služavka, nego ozbiljno istražuje i ne boji se onoga što će pronaći”.
I tako ste se onda okušali u historiografiji. Ima li podloga za tezu?
– Ima za to niz primjera. Dopustite da iz moje nove knjige “Hercegovački ustanak 1875. – 1878.”, koja je u izdanju Rabica izišla sredinom prošle godine, navedem jedan logični. Manje-više svima je poznata sintagma – Bosna šaptom pade, međutim kada se sagleda suština, to je obična floskula. Prava je istina da je Osmanlijama trebalo nepuno stoljeće za osvajanje srednjovjekovne bosanske države! Prvi upad zabilježen je 1386, dok je Herceg-Novi pao tek 1482. godine. Osmanlije su dugo i postupno slabile Bosnu trpeći pri tome i teške poraze kao u bitci kod Bileće 1388. godine, da bi je pohodom sultana Mehmeda II Osvajača i pogubljenjem kralja Stjepana Tomaševića 1463, obezglavili. Međutim, i nakon toga Kosače – herceg Stjepan i njegov sin Vlatko, još dva desetljeća s manje ili više uspjeha, ratuju protiv Osmanlija, do pada Herceg-Novog. Dakle, nije to bio nikakav blizkrieg, nego dugotrajni iscrpljujući sukob.
Lakše je maštati
Možda smo mi novinari ljudi s felerom – pa lakše uviđamo nedosljednosti, namjerne ili nenamjerne, svejedno. Tako se, primjerice, Hrvati i Srbi još spore oko toga gdje je počeo Hercegovački ustanak, 1875. godine, u Dračevu – Gabeli kod Čapljine ili Krekovima kod Nevesinja? Englezima je to jasno još od 1875. godine, zahvaljujući njihovim putopiscima Arthuru Johnu Evansu i W. J. Stilmanu. Tako Evans u djelu “Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka avgusta i septembra 1875” (IP “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1973, str. 259), objavljenom 1876. godine, piše: “U dolini Neretve ustalo je prošlog juna rimokatoličko stanovništvo i to prvenstveno protiv begova”.
Hoćete reći da novinarstvo pomaže lakšem rasuđivanju historiografskih činjenica?
– Moglo bi se i tako reći, novinari su temperamentniji, kad nešto uoče, to brzo prenesu javnosti, dok znanstvenici imaju suptilniji pristup. Jedno od mojih novinarskih otkrića bilo je o Srbima ustašama. Posve slučajno u Poplatu kod Stoca, na pravoslavnom groblju, naišao sam na spomenik na kojem je ćirilicom pisalo. “Ovđe počiva Kojo Oborina”, pa nakon godine rođenja podebljano – USTAŠA, 1875 – 1878. Nekoliko godina kasnije, u Državnom arhivu Crne Gore na Cetinju nađem da su se prvim ustašama zvali ustanici Luke Vukalovića 1852 – 1862, dakle Srbi iz jugoistočne Hercegovine. Kasnije su se tako zvali sudionici Hercegovačkog ustanka – katolici i pravoslavni, pa Bošnjaci protivnici zaposjednuća BiH od Austro-Ugarske, 1878, zatim pobunjenici – Srbi i Bošnjaci 1882. godine… Povijest nam je ipak zajednička. Tek nepunih pola stoljeća kasnije naziv svojata Ante Pavelić za svoju “revolucionarnu organizaciju”.
Postaju li onda djela s historijskom tematikom Vaše trajno opredjeljenje?
– Ne. Da bi se napisalo iole ozbiljno djelo s povijesnom tematikom, treba recimo pročitati bar stotinjak knjiga i radova, lakše, brže i ugodnije je pustiti mašti na volju, a tko će i ispravljati naše “krive Drine”. Mislim da je to bila jedna malo duža faza koju je opet iniciralo bavljenje novinarstvom, koje daje osnova da čovjek odluta u sfere koje nije planirao.
Naravno, pri svemu tomu treba imati na umu da je pisanje kod nas rizičan posao. S obzirom na stanje u izdavaštvu, malobrojniju čitalačku publiku, ne možete biti sigurni da ćete napisano i objaviti. Mi možemo samo sanjati japanski scenarij gdje 23 posto sredstava od prodaje knjiga i gdje su tiraži zavidni, ide autoru. Mi bar u dijelu Hercegovine gdje živim smo pisci od slučaja do slučaja, ili vas ponese trenutak inspiracije ili vas “pogodi” kakva neplanirana donacija.
