Kardinal Vinko Puljić odlučio je u sarajevskoj katedrali održati misu za bleiburške žrtve. Odmah je na noge skočilo sve što je progresivno, antifašističko i europsko u ponosnoj i neovisnoj BiH. Naime, to je ponosni međunarodni protektorat!
U današnjoj BiH žive Srbi, koji su k’o bajagi izgubili rat, a za to dobili samo “pola Bosne”, Hrvati koji su dobili rat i ostali u statusu “naci-enklave” i Bošnjaci, većinski muslimanski, antifašistički narod, izuzetno osjetljiv na ljubljeni NOB i zloglasno slovo “U”. Osim u ćirilici.
Duboko ogorčeni muslimanski progresivci i antife hrvatskom su političaru, koji je izjavio da će doći na misu, zaprijetili smrću. Treba napokon svima biti jasno da je bošnjačka strana u prošlom ratu ista kao i antifašistički pokret iz Drugog svjetskog rata.
Drugovi, kamo to vodi? Makedonci tiskaju poštanske marke s kartom NDH, Crnogorci slave dan pobjede s Thompsonom, a u Sarajevu “klerofašisti” žele održati misu za bleiburške žrtve. U Sarajevu, multietničkom, multikulturalnom i antifašističkom, može proći sve, ali fašizam i ustaštvo ne, ne… To zorno dokazuju imena ulica i škola u Sarajevu. Recimo, jedna ulica i jedna škola nose ime Mustafa Busuladžića. Mustafa se bavio nacističkom propagandom i zalagao se za progon Židova.
Sulejman Pačariz je bio pukovnik i zapovjednik SS muslimanske milicije, ali ima svoju ulicu u Sarajevu. Osman ef. Rastoder bio je aktivist muslimanske milicije, pa i on ima svoju ulicu u Sarajevu. Fehim ef Spaho reis, ‘čovo’ koji je zvao muslimane da pozdrave rađanje NDH ima također svoju ulicu. Muhamed ef. Pandža, jedini hodža koji je sudjelovao u povorci sila Osovine kroz Sarajevo i jedan od zagovornika osnivanja SS handžar divizije ima svoju ulicu. Ulica Envera Čolakovića koji je bio ataše za kulturu NDH u Mađarskoj također. O Aliji Izetbegoviću da i ne govorimo. Alija je bio pripadnik SS handžar divizije.
Možda su gore navedeni i zaslužili svoje ulice i škole u slobodarskom i antifašističkom Sarajevu. No, zar nisu te ulice zaslužili i Stipe Mesić i Ivo Josipović koji su među prvima skužili što bi nastalo da se “dvoličnim” Hrvatima dozvolilo da Mostar postane političko i kulturno središte preostalih Hrvata u BiH. Mesić i Josipović nisu samo zaslužili ulice u Sarajevu nego su, što više, zaslužili da im se “u lice” kaže zašto su to zaslužili. Između ostalog, zato što su Hrvati, bez obzira na to što su ih “slobodarske” 1945. godine sve ili gotovo sve pobili, a sada 2020. godine ponovno ih proglašavaju ustašama. Bakir nas naziva ustašama. A Milanović, Mesić, Josipović, Pupovac, Pusići, Stazić, Tomić, Gerovac, Pofuk… Malo su tolerantniji, ali su valjda i oni ustaše.
Piše Zvonimir Hodak
Hercegovači portal
