Naslovnica Crkva Poruka fra Bernardovih župljana: VELIK SI DO NEBA, ZA VREMENA BUDUĆA

Poruka fra Bernardovih župljana: VELIK SI DO NEBA, ZA VREMENA BUDUĆA

Foto:Ante Boras
Od svog fra Bernarda jučer su se oprostili i župljani Gruda, Dragićine, Borajne, njegovi bivši župljani iz Rakitna, Ružića, Gorice, iz širokobrijeških i mostarskih župa.

 

Poruka fra Bernardovih župljana: VELIK SI DO NEBA, ZA VREMENA BUDUĆA

U ime Župnog odbora nazočnima se obratio Ivan Šimić, a u ime župljana Željko Andrijanić. Njihove govore, uz fotografije Ante Borasa, prenosimo u cijelosti:

Ivan Šimić

In memoriam fra Bernardu Mariću

Drag mi je Platon, ali mi je istina još draža! U ovu bi se čuvenu i tako često citiranu maksimu, navodno Aristotelovu, dao sažeti cijeli redovnički i svećenički život pokojnog fra Bernarda Marića.

Fotografija Josipa Joze Perića.

Vođen upravo tim svevremenskim moralnim imperativom, on je prije ravno pedeset godina, mimo volje svojih nadređenih, iz Ružića prešao u Grude. Bio je prvi, prvi koji je snažno, nepokolebljivo, bez zadrške, stao na stranu Božjega naroda, svjedočeći tako – po uvjerenju ogromne većine župljana i ogromne većine hercegovačkih franjevaca – za istinu i pravdu. Tim je svojim činom postao svojevrsnim simbolom „hercegovačkog slučaja“. Puno je godina prošlo, puno je Neretvom, pa i našom slabašnom grudskom Maticom vode otada proteklo, mnogi su se tijekom tog polustoljetnog putovanja umorili, pokolebali iz ovog ili onog razloga, ali ne i fra Bernard i njegova subraća u Grudama, Čapljini, Crnču, Cimu, Tepčićima. Sveudilj uvjereni kako slijepa, ničim ograničena poslušnost nije od Boga, strpljivo su se nadali „kopernikanskom obratu“ u svojoj Crkvi, prije svega mjesnoj, vjerujući kako će oni koji se pitaju napokon poslušati glas naroda o čijem bi se dobru duša jedino i trebalo raditi.
Posebna mi je čast što je fra Bernard, Brnada, kako su govorili naši stari, i sa mnom vrlo rado bistrio ova bolna pitanja. U tom sam mu smislu zbog njegove iznenadne smrti ostao dužnik. Prije otprilike mjesec dana poklonio mi je, naime, najnoviju zbirku pjesama fra Vendelina Karačića koja je valjda sva o tom našem „hercegovačkom slučaju“. Odmah sam vidio koliko mu je stalo da je što prije pročitam, jednom me čak i nazvao i pitao jesam li to već napravio. Danas, sutra, čitanje sam dovršio tek prošli tjedan, u srijedu popodne, točno onaj dan, možda i u isti sat kada je Bernard doživio kobni udar! Zakasnio sam jedan dan da podijelim s njim oduševljenje stihovima u kojima fra Vendelin progovara (da ne kažem pjeva) o onome što Crkvu u Hercegovini tišti i razdire duže od pola stoljeća. Riječima ne mogu iskazati koliko mi je žao zbog toga! A još mi je više žao, dragi fra Bernarde, što nisi dočekao da tvoja i naša žrtva, žrtva ostale tvoje okrutno kažnjene subraće, kao i skrušeni zagovori onih koji s nama barem prešutno suosjećaju, što nisi dočekao da ta ogromna, tolikim molitvama praćena, u nebo vapijuća žrtva napokon urodi plodom! Žao mi je što nisi dočekao da lađari naše Crkve shvate da kruto slovo „za pravdu obnevidjelih“ konstitucija i dekreta naprosto nije izdržalo test vremena, da se među tim lađarima nađe trezven netko tko će samu Svetu Stolicu nagovoriti da smjerno povuče rečene kazne i dekrete jer ne uvažavaju dovoljno povijesno uvjetovano posebno stanje u Hercegovini i s njim povezana stečena prava.

Ovako pjeva fra Vendelin u toj svojoj zbirci:
Dok valovi lađu tuku i vjetrovi je biju
Lađari k Nebu oči dižu
I kaju se za neke davne čine
A nikako da shvate kako olako
Marne veslače s Gospodnje lađe
Guraju u morske dubine
U Zemlji Humskoj nema mirna plova
Lađar Kristu odane u more baca
Koji od vjere svete ne niječu ni slova

Nad tvojim se odrom i u tvoje ime, dragi fra Bernarde, nastavljamo nadati da će Sveta Stolica, možda baš papa Franjo, na nagovor možda baš novog mostarskoga biskupa Petra Palića, s onog prozora na Trgu svetoga Petra u Rimu vrlo skoro proglasiti: Želite fratre?! Evo vam fratre, narode moj vjerni hercegovački!

Poput brojnih među vama s kojima se radosno družio i susretao, i ja bih o našem fra Bernardu, „velikom do neba za vremena buduća“, čiji će raskošni tenor još dugo odzvanjati ovom našom velebnom crkvom Svete Katarine u Grudama i onom Svetoga Jure u Dragićini, mogao pričati satima. Ali završit ću citirajući, po sjećanju, jedan davni in memoriam kojega se uvijek sjetim kada s ovoga svijeta odlaze meni posebno dragi ljudi. Napisao ga je svome prijatelju, također pjesniku, veliki Dobriša Cesarić.
Iza tebe su, prijatelju dragi, ostale dvije udovice: Mirjana i poezija. Sve kad bih i mogao, ne bih ih tješio: neka plaču, imaju i za kim!

Iza našega fra Bernarda ostali su brojni ožalošćeni, od rodnoga Dobriča, preko Mostara, Crnča, Ružića, Gruda, Rakitna, Borajne … Poput Cesarića, neću vas tješiti: plačimo, imamo i za kim!

Grude, 21. rujna 2020.                  Ivan Šimić

Željko Andrijanić
In memoriam fra Bernardu Mariću

 

Hvaljen Isus i Marija u ime župa Grude, Dragićina i Borajna i drugih u kojima je pokojni fra Bernard djelovao, te u ime njegovih nekdašnjih župljana iz župa Rakitno, Ružići i Gorica koji su zamolili da ih se spomene u ovom in memoriamu.

U subotu, prolomila se vijest Grudama da je anđeoski glas utihnuo. Pogledavalo se negdje u daljinu, u nadi da će netko reći da je naš fratar živ i da će se na broj Župnog ureda Grude javiti dobro poznati glas, da će svu svoju bol i muku okrenuti na šalu, kako je samo on znao i umio. Nažalost, dočekivao je župljane Gruda i prijatelje iz susjednih župa samo uplakani glas naših fra Ante i fra Stanka: Preminuo je naš fra Bernard.

Tko poznaje našu mučeničku povijest, ovu grudu natopljenu franjevačkim znojem i suzama, zna da je fratar u Hercegovini član obitelji, da je uz roditelje prvi učitelj, da je odgojitelj, da je onaj tko usmjerava, da je onaj kome se povjerava.

Fra Bernard je bio naša obitelj, naš učitelj, naš odgojitelj, čovjek koji nam je pokazivao pravi put u najtežim vremenima.

U 38 godina fra Bernardova djelovanja u župi Grude svi zajedno ovdje okupljeni prošli smo puno toga. Šibale su i nas, a koliko tek njega, i bure i oluje.

Prvi put od 1970. do 1988. nosio je križ s ovim narodom.
S jedne strane nije dopustio da se dokumentirana laž pretvori u istinu, a s druge strane nije dopustio da komunistička represija oslabi vjeru kod naroda. Ostao je čvrst, nepokolebljiv i uvijek Gospodinu odan.

I 2000. godine kad je vidio da njegovom grudskom narodu okreću leđa oni koji to nikad ne bi smjeli učiniti, uz riječi: “Od danas je cijela Hercegovina za mene jedna velika župa”, dolazi u svoje Grude. Svjestan Kristove patnje i muke, dok opet oni koji to nikad ne bi smjeli učiniti viču: “Raspni ga, raspni ga”, uzima teški križ i nosi ga na svoju grudsku kalvariju znajući da na svojoj strani ima najjačeg saveznika, onog kojeg je i Krist imao prije 1987 godina, a to je dragi Bog. Uz dragog Boga, imao je fra Bernard svoj narod koji je poput onih malobrojnih uplakanih žena iz Jeruzalema tražio načina da mu pomogne nositi taj teški križ.

I sada, kada je svoju misiju na zemlji priveo kraju, a dragi Bog mu olakšao boli i patnje rekao je: “Dosta se hodalo po ovozemaljskim putevima, vrijeme je gore hodati.”

Dragi fra Bernarde, hvala ti na svemu. Hvala na ovoj kamenoj ljepotici pred kojom uplakani stojimo, a koju su nakon fra Gabrinih temelja, završile tvoje, fra Antine i fra Stankove ruke. Njih dvojicu fratara ostavljaš da nas čuvaju, hrabre i krijepe na životnom putu, a i nama ostavljaš zadatak da čuvamo njih i ovu ponosnu hercegovačku, kršćansku i franjevačku grudu. Jer kao što jedna prelijepa pjesma kaže: Rukom za ruku stoljećima tako, rukom za ruku teško ili lako, putnici svijetom tražeć istu luku, fratar i narod rukom za ruku!

Fra Bernarde, dragi prijatelju, duhovni učitelju, nakon 85 godina ovozemaljskog života, nakon 66 godina redovništva, nakon 58 godina svećeništva, nakon 38 godina u svojim Grudama ispunio si Gospodinove planove ovdje na zemlji, dobar si boj bio i vjeru na ovom škrtom hercegovačkom kamenu sačuvao. Kao vjernici, uzdamo se da dopiru danas naše misli i molitve, naše suze i jecaji sve do neba i da si zajedno sa znanim i neznanim velikanima vjere u Kraljevstvu Božjem.

Čekaju nas neka nova jutra, jutra bez tebe za klavirom i bez tvog anđeoskog glasa u crkvi svete Kate, čekaju nas nedjelje, blagdani svete Kate i božićna druženja, kad se fizički nećemo vidjeti na platou najljepše crkve niti ćemo čuti tvoje propovijedi, čekaju nas prigode koje nećemo uz čašicu razgovora obilježiti.

Ali, kada se emocije slegnu, a vrijeme umanji tugu koja sada osjećamo, tek onda ćemo biti svjesni kolikog smo velikana imali u svojoj župi. Povijest, tradiciju, kulturu i istinu, sve to što si nam ostavio čuvati nam je i prenositi budućim naraštajima da jednom kada budu hodali ulicom fra Bernarda Marića znaju da si bio i znameniti franjevac, ali i najgorljiviji borac za istinu, hercegovački mučenik kojeg su mnogi lomili, ali ga nikad nisu slomili.

U jednom od naših posljednjih razgovora rekao sam ti: Puno će još vode proteći Maticom da Grude dočekaju ovakva tri fratra kao što si bio ti i ovdje naši fra Ante i fra Stanko. Tad si me znakovito pogledao, ali poznajući tvoju mudrost odgovor si namjerno prešutio i vjerujem da ćeš, kada dragi Bog omogući da se sretnemo gore, uz svoj prepoznatljivi osmijeh reći: Imao si krivu informaciju.

Poručili bi ti još tvoji župljani: Odmori se, zaslužio si. Ali, kako je jučer bila sveta nedjelja, a dragi Bog te pozvao baš dan prije, vjerujemo da te nije zaobišla zadaća da održiš svetu misu i zapjevaš sa zborom anđela onako kako samo ti znaš, a mi ovdje uvijek ćemo se sjećati tvoga glasa jer smo u tvojoj pjesmi mogli osjetiti dašak Raja u kojeg svi vjerujemo i kojem priželjkujemo doći.

Dragi naš fra Bernarde, pjevaj s anđelima i iz najlješih nebeskih visina bdij nad svojim župama i brani ih od svakoga zla.

Počivao u miru Božjem

 

U Grudama, 21. rujna 2020. godine