Sastanak Milorada Dodika i Dragana Čovića s Aleksandrom Vučićem nije baš najbolje sjeo političkom Sarajevu. Tako Bakir Izetbegović kaže da bi i on išao da je bio pozvan, ali i da bh. tronožac ne može stajati na dvije noge. Postavlja se onda pitanje zašto taj isti Izetbegović uporno pokušava slomiti jednu nogu bh. tronošca o kojem govori.
Nikad bh. tronožac ne može stajati na dvije noge i ne treba to raditi nego u sve razgovore treba uključiti sve tri strane i poštovati državu BiH, njenu strukturu i hijerarhiju. Tim riječima je predsjednik SDA Bakir Izetbegović reagirao na činjenicu da nije pozvan u Beograd na sastanak srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića sa srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom i predsjednikom HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora BiH Draganom Čovićem.
Na prvu, moglo bi se zaključiti kako Izetbegović ispravno rezonira i kako je napokon pokazao da shvaća kako BiH ne može opstati ukoliko tri konstitutivna naroda u BiH nisu u svemu jednakopravna.
Tronožac je upravo izvrsna metafora za BiH. Ako su tri elementa koja ga čine jednakopravna, odnosno jednako snažna, onda je i sam tronožac čvrst, stabilan i dugovječan. Ukoliko je jedan od elemenata oslabljen, onda se urušava cijela struktura i izvjesno je da će se tronožac slomiti. Pojednostavljeno, tri konstitutivna naroda moraju biti u svemu jednakopravna.
Dakle, Izetbegović je u pravu kad kaže kako „bh. tronožac ne može stajati na dvije noge“. No, ono što ne prihvaća jest odgovornost za činjenicu da je upravo on predvodnik politike koja aktivno radi sve što je u njenoj moći da slomi jednu nogu tronošca.
Upravo je Izetbegović taj koji jednom od tri tvorbena (konstitutivna) elementa Bosne i Hercegovine oduzima politička i ustavom zajamčena prava. Politika koju predstavlja Izetbegović pokušava Hrvatima oduzeti pravo na legitimno političko predstavljanje, nameće im člana Predsjedništva BiH, prijeti spuštanjem fenomena Komšić na niže razine, nastoji obesmisliti postojanje Doma naroda FBiH, teži pretvaranju Federacije BiH u unitarni entitet s bošnjačkom dominacijom, građanima BiH hrvatske nacionalnosti nameće kolektivnu krivicu zbog u ratu počinjenih zločina…
Sad kad je postalo izvjesno da će Hrvate u BiH ipak teško slomiti, kad je bošnjačka politika izgubila (ili gubi) podršku međunarodnog faktora za pretvaranje BiH u dvonacionalnu, srpsko-bošnjačku, državu, kad je postalo jasno da Željko Komšić nema nikakvu uporabnu vrijednost, kad je SDA opterećena nizom korupcijskih afera i kad mu se stranka mrvi iznutra, kad je uvidio da politika koju predstavlja nema nikakvu snagu izvan Sarajeva, kad je nametanjem Komšića uništio kredibilitet institucija BiH do te mjere da se institucijom Predsjedništva BiH doslovno nitko ne želi sastati… Sad se sjetio tronošca.
K tomu, on i dalje ne vidi, ili ne želi vidjeti, da upornim pokušajima oduzimanja političkih prava Hrvatima upravo on i politika koju predstavlja ruše famozni bh. tronožac.
Tako Izetbegović u svojoj reakciji na beogradski sastanak odmah kaže kako shvaća da je Hrvatima oduzeto pravo na legitimno političko predstavljanje i to zbog tog što postoje Predsjedništvo BiH i domovi naroda kao mjesta gdje se mogu štiti nacionalna prava konstitutivnih naroda. Prešućuje da su Bošnjaci nametnuli Komšića i da su ovladali Klubom Srba i Ostalih u Domu naroda FBiH kao i da sada žele ovladati i Klubom Hrvata.
„Ukoliko hrvatska strana smatra da treba imati legitimne predstavnike, onda oni ne mogu imati kočnice kakve sada imaju. Ako bismo izašli u susret hrvatskoj strani, ojačali bismo alate i mehanizme kojima bi nam zauvijek mogli raditi stvari kakve sada rade. To znači da nema imenovanja Federalne vlade bez obrazloženja ili popune Ustavnog suda FBiH te da se biraju zakoni koji će se usvajati. Mi želimo sačuvati demokraciju, ne može Dom naroda potpuno poništiti volju većine Zastupničkog doma, a to se sada događa“.
I upravo je tu sadržana sva bit Izetbegovićevog (ne)razumijevanja „bh. tronošca“. Iz navedene izjave je jasno da on i dalje građane BiH hrvatske nacionalnosti doživljava kao zaklete neprijatelje koji ne smiju imati pravo na suodlučivanje o BiH. I tu se ne radi ni o HDZ-u ni HNS-u ni Čoviću niti bilo kojem pojedinačnom političaru. Izetbegović osporava pravo hrvatskom narodu da slobodno i nesmetano bira svoje političke predstavnike i da tako preuzima odgovornost za sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine.
Ipak, Izetbegovićevi planovi će teško proći. Posjeta Dodika i Čovića Vučiću, nakon Dodikove posjete Plenkoviću i Milanoviću jasan je znak kako su Hrvatska i Srbija zapravo postigle konsenzus o Bosni i Hercegovini. Također, hrvatska diplomacija nastavlja lobirati kod zapadnih partnera da se osigura poštivanje načela konstitutivnosti u BiH, što također zagovara i srpska strana. Time bošnjačka politika postaje sve više i više usamljena u svojim težnjama da pretvori (F)BiH u vlastitu nacionalnu polu-državu.
Izvjesno je pak i da bošnjačka politika neće odustati od svojih namjera. Što više ulaze u političku slijepu ulicu to će postajati agresivniji u svojim nastojanjima da ovladaju barem Federacijom BiH i istisnu Hrvate iz institucija vlast na entitetskoj a time, u značajnoj mjeri, i državnoj razini.
Naposljetku, Izetbegović će morati prihvatiti da je BiH uistinu politički tronožac koji tvore tri konstitutivna naroda – Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Sva tri naroda polažu jednako pravo na BiH, imaju jednako pravo birati svoje političke predstavnike kao i jednako pravo na odlučivanje o budućnosti zemlje. Dakle, ne govorimo o političkim stankama, kako se to često zlonamjerno podmeće, nego upravo o narodima koji žive u BiH.
Danas je BiH propala država upravo zato što njene institucije ne odražavaju strukturu stanovništva, što se najmanje jedan narod pokušava izgurati iz institucija, što se institucije uništavaju ako se njima ne može ovladati.
Najbolji primjer za to je institucija Predsjedništva BiH koja je izborom hrvatskog člana bošnjačkim glasovima u potpunosti obesmišljena i kojoj je danas jedina uloga da Željko Komšić ima odakle primati plaću.
Država se treba graditi na zdravim temeljima, na međusobnom uvažavanju i poštovanju. To je bit BiH koju Izetbegović treba prihvatiti ako želi dobro svome narodu i zajedničkoj nam državi.
Piše: Jurica Gudelj
