Kako vrijeme bude prolazilo sve će se više otkrivati strahovita istina o vladavini biskupa Ratka Perića jer, zna se, kad moćnik ode s vlasti onda progovore i oni koji nisu smjeli za njegova vremena.
Neki su govorili i za njegova vremena pa su kažnjeni do te mjere da ih se izbacivalo iz njihovog reda, što je jedno od najsramotnijih poglavlja Crkve u Hercegovini. Godine 2006. željelo se te svećenike i svesti na laički status no onda je Papa Benedikt XVI udario šakom o stol i poručio Ratku Periću: Dosta!
I nije ovo napisano na ponos, nego na žalost napaćene Hercegovine, umorne od mržnje, kažnjavanja, vrijeđanja… a u čemu prednjače oni koji se svakodnevno pozivaju na Gospodina, kao da nisu svjesni da ga oni ponovno razapinju.
U novoj knjizi fra Ivana Dugandžića saznaje se gdje je još Njemac Ratzinger, mudri papa, rekao Ratku Periću dosta! A prije toga isto se govorilo i biskupu Žaniću koji također nije znao stati u borbi protiv Međugorja i franjevaca.
Uskoro će i druge istine izlaziti na vidjelo. Možda među njima i istina o dekretu “Romanis pontificibus” koji je nastao kao plod laži, odnosno na temelju nikad postignutog dogovora između biskupa, franjevaca i naroda, a koji je Vatikanu plasiran upravo kao dogovor. Do dogovora nikad nije došlo, bilo je samo razgovora koji nisu urodili plodom. Međutim, to nije bilo dovoljno da se laž zaustavi, išlo se do kraja.
Tekst Darka Pavičića iz Večernjeg lista prenosimo u cijelosti
Napokon! Upravo tim usklikom poznati međugorski ispovjednik i teolog dr. fra Tomislav Pervan započinje svoj predgovor knjizi fra Ivana Dugandžića „Međugorje u očima mjesnih biskupa Žanića i Perića – na temelju dostupnih dokumenata“, jer je, kako kaže, riječ o „zbirci dokumenata koji su široj javnosti u ovome obliku i ovako cjelovito bili nedostupni, a sabrani su ovdje na jednome mjestu“. Naime, fra Ivan Dugandžić (77), nekadašnji pročelnik katedre Svetoga pisma Novoga zavjeta na KBF-u Zagrebu, bio je član dviju biskupskih komisija o Međugorju koje je osnovao ondašnji mostarsko-duvanjski biskup mons. Pavao Žanić te je, kako kaže dr. Pervan, odlučio podići zastor, tj. ukloniti veo (re-velatio – skidanje vela) s „nama nepristupačne dokumentacije iz koje se mogu donekle iščitati i psihogrami pojedinih čimbenika uključenih u međugorski fenomen“.
“Autor se vjerojatno osjećao ponukanim ponuditi javnosti i drugu stranu medalje, ne onu iskrivljenu i toliko puta iskarikiranu, da ne kažem, krivotvorenu, nego ‘sine ira et studio’ ponuditi spomenutu dokumentaciju kako bi svatko mogao stvoriti vlastitu sliku o tome gdje je i na kojoj je strani istina, a na kojoj poluistina ili pak podvala, ne usudim se reći, laž”, kaže fra Tomislav Pervan aludirajući na desetljetna biskupska osporavanja „međugorskog fenomena“, koja fra Ivan Dugandžić (i ovom knjigom) dovodi u pitanje.
Dugandžićeva knjiga otkriva tako niz nepoznatih poteza „iza zastora“, a oni se prije svega odnose na ulogu mostarskih biskupa, većim dijelom mons. Žanića, a onda i mons. Perića, koji ga nasljeđuje i sve donedavno vodi Mostarsko-duvanjsku biskupiju.
„Dok se R. Perić, zaključujući ‘Godinu biskupa Žanića, svim silama trudi dokazati kako njegov predšasnik na čelu Mostarsko-duvanjske biskupije ‘osobno i s pomoću dviju komisija proučava fenomen, angažirajući i Biskupsku konferenciju i Svetu Stolicu u donošenju istine o enigmatskoj pojavi’, on sam javnosti podastire novu neistinu, koja je očita svakom tko je iole ozbiljno pratio razvoj međugorskih zbivanja. Nije, naime, istina da je biskup Žanić ‘angažirao’ Biskupsku konferenciju i Svetu Stolicu, već mu je komisiju na razini Biskupske konferencije bivše države nametnuo tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal J. Ratzinger, a Međunarodnu komisiju pod okriljem Kongregacije za nauk vjere ustanovio je isti taj kardinal Ratzinger, ali sada u svojstvu pape Benedikta XVI., koji je već osnivanjem tih komisija odbacio i Žanićev i Perićev sud o Međugorju kao neprihvatljiv“, piše primjerice fra Ivan Dugandžić te dodaje kako „biskupu Žaniću nije bilo stalo do objektivne istine o ukazanjima, do koje će doći uz pomoć stručnih i objektivnih ljudi, pokazuje činjenica da je svoju prvu komisiju osnovao tek u siječnju 1982. godine, dakle više od pola godine od početka ukazanja.“
„Ne očekujući zapravo ništa od te Komisije, on u isto vrijeme pokušava uvjeriti Papu da u Međugorju nema ništa autentično. To sam priznaje u svom pisanom uratku od 30. X. 1984., na talijanskom jeziku, što ga je razaslao diljem svijeta. Tekst je naknadno preveden na hrvatski. Tu čitamo: ‘Mostarski biskup nastojao je obavijestiti Svetu Stolicu o svim događajima u Međugorju. Dva puta je razgovarao sa Svetim Ocem papom. Papa mu je preporučio da bude vrlo oprezan (‘postupiti s mnogo opreza’!). 2. lipnja 1982. Biskup je opet bio u Rimu i podnio je izvještaj Svetoj Stolici. Preporučeno mu je da ne žuri u davanju suda, budući da će vrijeme donijeti i nove dokaze za ili protiv. ‘Viđenja’ uostalom još traju, moguće je da se dogodi nešto novo. Nije bilo moguće ostati prekriženih ruku, jer je propaganda učinila svoje korake i dojmove i željela je staviti Biskupa i komisiju pred gotov čin: ‘Evo, vidite, tu je mnoštvo koje se moli, obraća se, tu su ozdravljenja itd.’“, piše Dugandžić, navodeći kako se iz Žanićevih riječi lako može „zaključiti da je osnivanje Komisije s njegove strane bila samo farsa“, jer je komisiju „osnovao u siječnju 1982., a sam otkriva da je sljedećih pet mjeseci već dva puta bio kod Svetog Oca s pokušajem da mu nametne svoj negativni stav o Međugorju.“
„Treba se zapitati, do kakvih je rezultata Komisija mogla doći u tako kratkom vremenu, na temelju kojih bi on mogao stvoriti svoj objektivan stav? Zašto nije poslušao mudri savjet vrha Crkve da ‘bude vrlo oprezan’ i ‘da ne žuri u davanju suda’? Svetom Ocu je bilo jasno da je put do cjelovite istine dug i da zahtjeva puno strpljenja, a biskupu Žaniću se žurilo jer mu nije bilo stalo do cjelovite istine, nego da svoju vlastitu istinu nametne drugima. A što je bila njegova istina“, pita se Dugandžić i navodi kako je biskup Žanić „u tom vremenskom razdoblju sam već doživio neshvatljiv zaokret, pretvorivši se od odlučnoga zagovornika i branitelja ukazanja u njihova nepopustljivog osporavatelja“.
Naime, biskup Žanić je u prvim mjesecima ukazanja javno tvrdio da vidioci, tj. „djeca ne lažu“, da bi iznenada radikalno promijenio mišljenje i okrenuo se protiv Međugorja.
„Što je potaklo ili prisililo biskupa Žanića da od zagovornika teze da djeca ne lažu dođe do toga da ih naziva varalicama? Odmaknuti se od izjave biskupa Žanića koju je izrekao u propovijedi 25. srpnja 1981., značilo bi zaobići kronološki tijek narednih rasprava oko Međugorja. Tada je biskup Žanić pred okupljenim vjernicima i franjevcima rekao ‘duboko sam uvjeren da nitko djecu, koja kažu da su vidjela Gospu, da nitko tu djecu nije podgovorio’. Što se dogodilo nakon toga je misterij koji do danas nije do kraja rasvijetljen. Knjiga daje nazrijeti uzroke biskupova obrata. To bi moglo biti zbog pritiska tadašnjeg komunističkoga sustava ili kao plod nerazjašnjenoga sastanka u Domanovićima i kroz pritiske dijecezanskoga klera. Da je tadašnji komunistički represivni sustav u Međugorju vidio ozbiljnu prijetnju jasno je iz govora koji je u ime samoga vrha tadašnje države CK SKJ izgovorio Branko Mikulić prigodom proslave Dana borca 4. srpnja 1981. na Tjentištu na Sutjesci, jer je događanje u Međugorju proglasio kontrarevolucijom, a Gospu ustaškom Gospom. Kasnije pritvaranje fra Joze Zovke govori u prilog Udbinih nakana da uguše događaje u Međugorju. Što se u međuvremenu dogodilo pa je biskup Žanić potpuno promijenio svoj stav, je li bio nečim ucijenjen, ostaje misterij premda neki nude odgovore poput činjenica iznesenih u osporavanome filmu Od Fatime do Međugorja. Da je stav promijenjen bilo je jasno kad je to biskup 1987. javno izrekao u Gaju prigodom proslave sv. Jakova, kad je franjevce i vidioce proglasio lašcima koji izmišljaju Gospine poruke i svjesno varaju narod. Autor knjige, imajući te činjenice u vidu, jasno postavlja upit Žanićevu nasljedniku biskupu Periću: Kojeg biskupa Pavla Žanića želi slijediti, onoga koji je u počecima Međugorja pokazao neskrivenu otvorenost i iskreno zanimanje za Gospina ukazanja ili onoga koji je kasnije nijekao ta ukazanja“, piše recenzent knjige dr. fra Mario Knezović, koji kaže kako je „poseban i na trenutke dramatičan dio knjige onaj koji donosi pisanu korespondenciju biskupa i onih kojima on ili oni njemu pišu“.
„U tim pismima, osim autorovih ove knjige, ističu se pisma Hans Urs von Baltasara, Radogosta Grafenauera, vlč. Mate Zovkića, nadbiskupa Frane Franića, vlč. Réné Laurentina i fra Michaela Scanlane. Iz svih tih pisama, ma koliko to ne bilo mudro, može se izvesti opća prosudba koja bi glasila: Svi oni koji su otvoreni mogućnosti Gospina ukazanja su biskupovi neprijatelji. Da je tomu tako svjedoče činjenice. Biskup Žanić svom kolegi nadbiskupu Franiću kaže da je prije za njega on bio veliki nadbiskup i teolog, ali nakon što se javno angažirao za Međugorje da ga ne poznaje. Taj stav isključivosti konkretno je potvrđen kad na poziv za Franićevo zlatomisničko slavlje biskup Žanić vrlo grubo kaže ‘Neću doći!’. Slično su prošli i drugi.
Tako je slovenski isusovac Grafenauer, na temelju dokumenta koje mu je dao biskup Žanić, mislio kako nema potrebe za osobnim odlaskom u Međugorje, jer su ga biskupovi podatci uvjerili da tu nema ništa, ali kad je ipak na preporuku biskupa otišao promijenio je stav i pogled na Međugorje. Nakon tih osobnih iskustava i osobnih spoznaja Grafenauer postaje sporna osoba za biskupa i s njim počinje žustre rasprave. Slično su se proveli i drugi koji su imali suprotan stav od biskupova. Uglednoga francuskoga mariologa Laurentina je čak, bez ikakva povoda, sveo na pukog profitera pišući o novčanoj zaradi od njegove prodane knjige“, piše Knezović. Dio knjige koji donosi prepisku slovenskog isusovca Grafenauera, kojim se biskup Žanić želio poslužiti isprva da raskrinka Međugorje, a koji se nakon odlaska u Međugorje posve priklonio tamošnjim zbivanjima, doista je dramatičan i teško ga je u cijelosti donijeti u ovako kratkom prikazu.
„Radogost Grafenauer stiže u Mostar početkom 1983., gdje od Žanića dobiva na uvid stanovitu dokumentaciju koju proučava i na temelju toga zaključuje da ne treba ići u Međugorje, jer se tamo Gospa ne ukazuje. Ipak, na nagovor samoga Žanića odlazi u Međugorje, gdje dolazi do vlastitog iskustva koje mijenja njegov stav. To je bilo dovoljno da ga biskup Žanić proglasi nevjerodostojnim svjedokom i da s njim započne žučnu polemiku. O tome najbolje govori sam Grafenauer u pismima koje je pisao različitim osobama vezanim uz slučaj Međugorja“, piše fra Ivan Dugandžić i donosi cijelu prepisku, koja je dosad bila nepoznata javnosti. Iz pisama se vidi, piše Dugandžić, kako je „Grafenauer došao iz vlastitih pobuda kao ničim opterećen teolog koji želi kritički prosuditi što se u Međugorju događa. Prvo je od biskupa Žanića tražio dopuštenje za to i dobio ga. Potom je došao u Biskupski ordinarijat u Mostaru gdje mu je Biskup stavio na raspolaganje snimljeni materijal koji je on kritički proučavao i, nakon razgovora s Biskupom, namjeravao vratiti se u Sloveniju jer je zaključio da se u Međugorju ne ukazuje Gospa. Sam biskup Žanić ga je od toga odvratio i nagovorio da ipak ode u Međugorje, valjda u očekivanju da će tamo još jače utvrditi svoj stav protiv ukazanja“.
„Ipak, za Radogosta Grafenauera, nakon razgovora s vidiocima i drugim svjedocima, stvari su krenule drugim smjerom. Shvatio je da su Biskupova dva ključna argumenta protiv Međugorja neodrživa, slučaj dvojice kapelana, fra Ivice Vege i fra Ivana Prusine, te pitanje tzv. Vickina dnevnika. Kad je, došavši iz Međugorja natrag u Mostar, htio o tome otvoreno i iskreno razgovarati s biskupom Žanićem, on mu je zamjerio da je podlegao fratarskoj prijevari i prekinuo daljnji razgovor s njime. Grafenauer ne može shvatiti atmosferu nepovjerenja i straha koja ga je tu zapljusnula i zaključuje kako se u takvoj atmosferi ne može otkriti prava istina o Međugorju. A Biskup ga otada smatra nekritičkim zagovornikom Međugorja i ne bira riječi kad o njemu govori“, piše Dugandžić i podastire opširnu prepisku, otkrivajući zakulisne igre nekih članova komisije i biskupa Žanića, a osobito želju da se zbivanja u Međugorju povežu s tzv. hercegovačkim slučajem, starim prijeporom između biskupa i fratara o preuzimanju fratarskih župa, koji datira prije „međugorskog fenomena“.
„Unatoč mojim opetovanim upozorenjima da se događaji u Međugorju ne mogu dovoditi u svezu s Hercegovačkim slučajem, koji je puno stariji od njih, kao i molbama da to ne čini, biskup Žanić je to uporno činio. Nedovoljno upućenim stranim medijima tvrdio je da je Međugorje produkt Hercegovačkog slučaja, točnije da su sve iskonstruirali franjevci koji ne prihvaćaju podjelu župa prema dekretu ‘Romanis pontificibus’. Pritom je, polazeći od činjenice da je manjinska uprava Hercegovačke franjevačke provincije bila protiv Međugorja, kako bi imala njegovu podršku u očuvanju vlasti, vješto koristio postojeću podijeljenost franjevaca, kako bi je još više produbio i tako naštetio cijeloj zajednici“, piše Dugandžić.
Biskup Žanić je proširio članstvo svoje komisije, a Dugandžić piše da čim je dobio u ruke novi popis bilo mu je čudno što je biskup Žanić sebe proglasio predsjednikom komisije, jer „on je taj autoritet koji treba dati sud o događajima u Međugorju, a komisija bi trebala biti njegovo neovisno stručno savjetodavno tijelo koje mu svojim istraživanjem događanja treba pomoći da njegov sud bude objektivan“.
„Predsjedajući osobno sjednicama komisije i usmjerujući njezin rad, Biskup je doveo u pitanje njezinu samostalnost i objektivnost u radu. Bilo bi puno bolje da je jasno rekao kako svaka komisija ima samo savjetodavnu ulogu, a njegov je sud jedino mjerodavan. Time bi kompetencije i komisije i njega kao biskupa bile puno jasnije. Sjednice komisije koje su uslijedile polako su sve više otkrivale što je Biskup time zapravo želio postići. Otvarajući osobno svaku sjednicu, on je dobrim dijelom utjecao i na predmet i tijek njezinih rasprava. Obično je na početku rada članove komisije izvješćivao o onom što je u međuvremenu netko negdje u svijetu rekao ili napisao o Međugorju, a to se nije slagalo s njegovim stavom, tražeći da Komisija zauzme stav o tome. Umjesto da fenomen istražuje na licu mjesta u izravnom susretu s vidiocima, pastoralnim osobljem u Međugorju, drugim neposrednim svjedocima događanja te hodočasnicima koji to mjesto pohode, članovi komisije na svojim sjednicama su se najvećim dijelom bavili stavovima zagovornika i protivnika Međugorja. Osim toga, normalan rad komisije otežavala je i Biskupova sve očitija nervoza zbog, po njegovu mišljenju, sporosti komisije u radu i nespremnosti da se negativno izjasni, iako mu je u Vatikanu bilo rečeno da ne žuri s konačnim sudom“, piše Dugandžić, navodeći kao primjer da biskup Žanić ide ispred rada svoje proširene komisije i samo pola godine nakon njezina osnivanja, 30. listopada 1984., na dvadesetak stranica teksta za javnost iznosi svoj negativan stav.
„Tekst je izvorno napisan na talijanskom jeziku i razaslan diljem svijeta, a naknadno je preveden na hrvatski jezik“, veli Dugandžić, dodajući kako pročitavši taj Žanićev stav prema Međugorju, jedan od najvećih teoloških autoriteta u Crkvi toga vremena, švicarski teolog Hans Urs von Balthasar 12. prosinca 1984. izravno mu se obraća ovim riječima: „Monsinjore! Kakav li ste samo žalostan dokument razaslali po cijelome svijetu! Bio sam duboko pogođen kad sam vidio na ovaj način degradiranu biskupsku službu. Umjesto da se strpite, kao što Vam se preporučivalo s višeg mjesta, Vi grmite i bacate jupiterovske strijele, ocrnjujući renomirane i nedužne osobe, dostojne Vašeg poštovanja i Vaše zaštite. Vi ponovno izlazite s optužnicama koje su sto puta pobijene. Bio sam naravno i krajnje ožalošćen izjavom Biskupske konferencije (u kojoj ne mogu prozreti točno izraze, ali koju ne mogu shvatiti osim u kontekstu političke situacije Vaše zemlje. Bilo bi mi drago da su svi članovi potpisali mirne savjesti). Nadam se da iskreno molite Gospodina i Njegovu Majku da vode tu žalosnu dramu, tako odlučnu, prema plodnom ishodu za zajednicu Crkve. Pridružite se svima onima koji tako revno i žarko mole u Međugorju.“
Fra Ivan Dugandžić donosi i malo poznate podatke uloge Svete Stolice u zbivanjima oko Međugorja, poput pisma iz travnja 1985. državnog tajnika Vatikana kardinala Agostina Casarolija, koji piše predsjedniku Biskupske konferencije Jugoslavije kardinalu Kuhariću da zamoli biskupa Žanića, „da suspendira svaku osobnu izjavu prije nego što budu prikupljeni svi elementi koji dopuštaju da se razjasne događaji i izrekne konačni sud.“
„Tiskanje ove knjige će krunski doprinijeti istini. Knjiga nije pisana stilom propagande bilo čega ili apologetske obrane Međugorja. Ona nema skrivene namjere biti jedino mjerodavna. Knjiga izlazi u pravom trenutku kad biskup Ratko odlazi u mirovinu i završava, kako i sam kaže, svoju nedovršenu priču oko Međugorja. To, kako reče, ostavlja u baštinu novom biskupu Petru Paliću. Autor kao da, gledajući na njegove godine, želi kazati da ne može biti miran ako ovo ne iznese javnosti. Knjigu nikako ne treba promatrati sportsko-navijačkim pristupom u stilu tko je pobijedio, a tko je poražen. Međugorje nije mjesto trijumfalizma. U Međugorju mogu samo laž i grijeh biti poraženi, a istina i milost pobjednice. To je mjesto novog osobnog početka kao i početka zajednice vjernika koji su upravo u Međugorju osjetili ljepotu sakramenata i brigu Crkve za njihov rast i put do punine u Kraljevstvu nebeskome. Ova knjiga tom putu može biti divna suputnica kako bi se uklonile objede, insinuacije, zavrzlame, obračuni bilo koje vrste. Istina oslobađa“, zaključuje recenzent dr. fra Mario Knezović.
