Nakon neuspjelog neumskog pokušaja dogovora o novom Izbornom zakonu BiH prve su izjave zvučale čak optimistično. Kao, postignut je napredak, samo što nismo, važno je da smo sjeli za isti stol, sada su jasne pozicije svih, itd., a onda je krenulo međusobno optuživanje i vraćanje u početne rovovske pozicije.
Ni ponovljeni sastanak, ovaj put bez međunarodnih posrednika, nije urodio nikakvim plodom. Održan je i Hrvatski narodni sabor od kojega su se očekivale neke radikalne odluke. Ništa se spektakularno nije dogodilo. Vrata pregovora su i dalje otvorena, ali ovaj put uz jasnu najavu poduzimanja pravnih i političkih koraka u pravcu nove institucionalne i teritorijalne organizacije BiH i to na načelima federalizma.
Na bošnjačkoj se strani to doživljava kao ultimatum i kao prepreka nastavku razgovora. Pogrešno je mišljenje kako problem leži u političarima ili političkim predstavnicima triju naroda, u Čoviću, Izetbegoviću i Dodiku, koji se eto radi nekih svojih interesa nikako ne mogu dogovoriti. Ma, dovedite za stol tri seljaka, tri liječnika, tri akademika, tri rudara, tri novinara, ili tri studenta, i opet će odnos pozicija i stavova biti isti.
Korisna budala
Vrlo je indikativno, ma koliko izgledalo iščašeno, jedno predavanje stanovitog Šefika Kurdića, profesora na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici i ujedno pomoćnika ministra za obrazovanje u Sarajevskom kantonu. Taj Šefik veli kako prije samo stotinjak godina (!?) u Bosni, misleći na kršćane, nije bilo ni jednog „nevjerničkog uha“, a onda su došli kmetovi, naselili se i sad bi htjeli pola Bosne. Pustiš, rekao je, sluge u kuću i sad bi oni htjeli biti gazde. Muslimani, tumači Kurdić, mogu biti samo gazije ili šehidi, a „kad to znaju naši dušmani ima da drhte“, prijeti Šefik, pri tome se oslanjajući na „namjensku industriju“ koja je u bošnjačkim rukama, na muslimane u svijetu i na „demografski napredak“.
Ovaj Šefik Kurdić spada u kategoriju korisnih budala. Izgleda kao neki radikalni ekscentrik, ali koji otkriva ono što mnogi drugi misle i namjeravaju. Njegova teorija svodi se na sljedeće: U Bosni (Hercegovinu nije spominjao) postoje prijatelji i dušmani te begovi i raja, a Bosna je, dakako, zemlja begovska. Ovakvim shvaćanjima vrlo je blisko shvaćanje zagovornika „građanskog modela“, isključujući one naivce koji u tom modelu vide nešto napredno, proeuropsko, demokratsko i tome slično. Na primjer, Šemsudin Mehmedović, zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH kaže: Što je više građanskog to je jače bosansko (čitaj bošnjačko). I u tome je, nema sumnje, u pravu. U tom grmu i leži zec. Ili, Fadil Novalić predsjednik Vlade Federacije i visokopozicionirani dužnosnik SDA (dakle, nije bilo tko) otkriva svoje nade riječima kako će BiH za pedeset godina biti bošnjačka država, a ne država ravnopravnih naroda.
Nerazumno protivljenje
Svi Bošnjaci, negirajući načela ravnopravnosti i legitimnosti, zastupaju građansku, tobože anacionalnu državu i tu gotovo nema izuzetka.
Kako prozirno! Žele građanski model, jer građana bošnjačko-muslimanske nacionalnosti ima najviše. I u tome je, jednostavno, sva tajna. Sve drugo su samo izlike, izgovori, ideologije.
U tom tzv. probosanskom bloku, koji opet ne uzima u obzir Hercegovinu, nema nikoga izvan bošnjačkih stranaka i nema nikoga, ili gotovo nikoga, tko ne zagovora brisanje „etničkih predznaka“, ma koliko to bilo suludo i izvan svake realnosti.
Teško je razumjeti Bakira Izetbegovića i njegovu ekipu u upornom odbijanju prijedloga hrvatske strane da Hrvati sami biraju svog člana Predsjedništva BiH i zastupnike u Dom naroda. Od toga da imaju nekog svog Komišića u Predsjedništvu, koji služi jedino kao kamen spoticanja i smutnje, nemaju apsolutno ništa, jer je za svaku odluku potrebna suglasnost trojice, a ne samo dvojice članova ovoga tijela.
Takvom politikom oni zaista guraju Dragana Čovića na suradnju s Miloradom Dodikom, što mu onda gorko zamjeraju. Istovremeno, slabljenjem bošnjačko-hrvatskog saveza slabi se cijela BiH i jača Republika Srpska (što shvaćaju i Amerikanci), pa nije čudo da Dodik ne krije zadovoljstvo propalim pregovorima u Neumu. Sve je to nerazumno, osim ako Sarajevo ne želi podjelu države na dva dijela, o čemu su se već jednom sporazumjeli Izetbegović stariji i Momčilo Krajišnik. SDA se postavlja kao onaj koji daje nekakvu milost Hrvatima i nudi kompromis na svoj način: Odustajemo od Komšića, a vi odustanite od Doma naroda. Od jednog ustavnog prava trebalo bi odustati da bi se ostvarilo drugo ustavno pravo. To izgleda kao da nekome ukradeš dvije košulje, pa mu vratiš jednu. I to je onda kompromis.
Belgijski model
Trenutno je u bošnjačkoj igri taktika odugovlačenja i izbjegavanja bilo kakvog dogovora kako bi se izbori na jesen održali prema postojećem sustavu. Sam Bakir najavljuje nastavak pregovora 2025! Ohrabruje ga i visoki predstavnik UN Cristian Schmidt koji poručuje kako neuspjeh pregovora ne daje nikome pravo ne izaći na izbore. Priželjkuju se sankcije protiv pojedinaca, kao da bi to riješilo problem, a sve češće se spominje čak i rat, koji bi, osim tragedije, bio siguran put konačnog raspada države. Država se uzima kao neupitna i zadana, a nije tako, jer ne postoje narodi radi države, već države radi naroda. I nije umjesno pozivanje na primjere drugih europskih država.
Njemačka je država njemačkog naroda, kao što je Francuska država francuskog i Švedska država švedskog naroda. A BiH je država hrvatskog, srpskog i bošnjačkog naroda. Sve su države nacionalne države, ali jesu, naravno, i države svih građana, koji u njima žive. Radi se prije svega o građanskim društvima, a ne građanskim državama.
Hrvatski je odgovor za sada ipak suzdržan. Dragan Čović misli kako nema uvjeta za održavanje izbora po sadašnjem Zakonu, što bi trebalo značiti kako hrvatske stranke neće ni sudjelovati na izborima, ako se taj zakon ne promijeni u skladu s vlastitim zahtjevima. Možda će ih, tko zna, Zagreb prisiliti na popuštanje u dosluhu s Bruxellesom, iako su za sada, što se tiče izbornih pravila, i hrvatski predsjednik i premijer, ipak, na čvrstim pozicijama. Međutim, što ako se Izborni zakon ne promijeni? Iz zaključaka HNS može se zaključiti kako se razmišlja i možda priprema inicijativa za formiranje vlastite federalne jedinice.
BiH je složena država i kada je već riječ o primjerima drugih zemalja najprimjereniji bi bio ustroj Belgije, koja je sastavljena od Flandrije i Valonije s Bruxellesom kao zajedničkim gradom-regijom. Na saveznoj su razini vanjski poslovi, proračun, monetarna politika i vojska (bez koje BiH može biti), sve ostalo je na razini regija, koje imaju svoje parlamente i vlade. I Flamanci i Valonci su jednako zastupljeni u vladi i u parlamentu, a izbori se odvijaju u dvije potpuno odvojene izborne jedinice.
Vrijeme je, uostalom, kad je u pitanju BiH, za neki „novi Dayton“, jer je onaj iz 95., u kojega se svi zaklinju, ali nitko nije njime zadovoljan i svatko ga tumači na svoj način, potrošen, dokazano nefunkcionalan i nelogičan. Taj novi Dayton bi svakako podrazumijevao i svojevrsni new deal, funkcionalni i teritorijalni.
Piše: Josip Jović, Hrvatski tjednik
Hercegovački portal
