Jedini preostali strateški cilj i temelj hrvatske državnosti. Nema sumnje da je uvrštenje pojma konstitutivnost naroda BiH u tzv. Strateški kompas EU značajno diplomatsko postignuće Plenkovićeve vlade.
To je svojevrsna točka na “i” dugogodišnjeg upornog, ponekad i neshvatljivo teškog političkog lobiranja hrvatskih europarlamentaraca, još od Davora Ive Stiera i Tonina Picule, zatim Andreja Plenkovića dok je bio europarlamentarac, pa sve do intenzivnih koordiniranih aktivnosti Plenkovićeve vlade i hrvatskih institucija oko HNS- a u BiH na čelu s Draganom Čovićem.
Mnogi će u Hrvatskoj danas reći da s te točke nema više povratka na dvadesetogodišnji proces razbaštinjenja hrvatskog naroda u BiH.
Ali, ima.
Itekako ima.
Istovremeno, nakon što su se izravno mogli uvjeriti u destruktivno ponašanje sarajevskih bošnjačko-muslimanskih političara na čelu s Bakirom Izetbegovićem, koji ne prihvaćaju elementarne postavke washingtonskog i daytonsko-pariškog sporazuma i bezobrazno nastavljaju političku agresiju na hrvatski narod, predstavnici SAD, EU i OESS-a šalju poruku ” stranama” u pregovorima da se izbori u listopadu ove godine moraju održati te da ulože dodatan napor u traženju kompromisa oko trenutno neustavnog izbornog zakona.
Uz to, usprkos suglasnosti na Vijeću EU za Strateški kompas o konstitutivnosti naroda, Nizozemska je, navodnu uz ostale zemlje Beneluxa, Belgiju i Luxemburg, te Njemačku izrazila naknadno službenu rezervu ističući pojam konstitutivnosti diskriminatornim.
Zato valja zastati.
Prvo, Bakir Izetbegović i bošnjačko-muslimanske politike nikada usprkos nevjerojatnoj i rekao bih izdajničkoj potpori iz Hrvatske pogotovo u razdoblju Stipe Mesića, Ivice Račana pa sve do Vesne Pusić u Milanovićevoj Vladi, ne bi toliko duboko razorili međunarodne ustavne temelje BiH, pogotovo Federacije BiH, niti bi se danas ovako ponašali da nemaju potporu upravo predstavnika koji su gotovo u potpunosti saveznici Republike Hrvatske u euroatlantskim savezima.
Drugo, washingtonski i daytonsko-pariški sporazumi su zajamčeni potpisima država, od SAD-a, Francuske do Rusije, sve članica Vijeća sigurnosti UN, zatim OESS-a, te EK pa se postavlja elementarno pitanje – zašto te države i organizacije u ime svoje vjerodostojnosti nisu jamčile provođenje tih sporazuma, zašto su njihovi predstavnici u BiH grubo kršili te sporazume uvijek u korist bošnjačko-muslimanskih politika i zašto danas usprkos svemu poruku šalju “stranama”, a sankcijama prijete i proglašavaju ih srpskom članu Predsjedništva Dodiku, koji inzistira na povratku unutarnjih odnosa u BiH na pozicije daytonsko-parişkog sporazuma?
Treće, zašto se na jedan način, ispravan potpuno u smislu potpore ukrajinskom narodu za zaštitu svoje suverenosti od ruske agresije, danas ponašaju svi međunarodni subjekti zapadnog svijeta, a na potpuno drugačiji način u BiH, gdje se trenutno dosljednije od njih ponaša Rusija inzistirajući na međunarodnim sporazumima? To je nevjerojatan cinizam i same Rusije gledajući iz ukrajinske perspektive, kao i međunarodne zajednice gledajući iz hrvatske perspektive.
Jer, poruka da se izbori moraju održati uz apel ” stranama” za kompromisom, izravni je pritisak na Dragana Čovića, koji se zajedno sa svim hrvatskim institucijama u BiH doslovno godinama konzistentno jedini ponaša kao autentični zaštitnik zapadnih demokratskih vrijednosti i same BiH. Taj zahtjev neizgovoreno, od Hrvata i njega samoga, ali i od Republike Hrvatske traži dodatno pristajanje na – nestanak.
Tu kompromisa ne može biti i nema ni jednog Hrvata u BiH koji bi mogao pristati i koji bi pristao na gubitak trajnog institucionalnog jamstva suverenosti, a ne konstitutivnosti hrvatskog naroda. Varajući na pojmu i sadržaju konstitutivnosti Hrvate u BiH, svijet gura BiH u nestanak i stvaranje suverenosti naroda na principima disolucije te države.
Zato Republika Hrvatska nikako ne smije pristati, a Hrvati BiH sigurno neće na izbore po nelegalnom i neustavnom zakonu.
Ukoliko međunarodni jamci, prije svih SAD, Francuska, Rusija i Vijeće Sigurnosti UN kao skrbnik međunarodnih temeljnih sporazuma o BiH nisu u stanju ostvariti zajamčeno i odsjeći lopovske šape nad BiH, Hrvati u BiH i Republika Hrvatska se moraju postaviti dosljedno međunarodnom pravu i vratiti se na predsporazumne pozicije.
Sporazum koji ne vrijedi za jednu stranu, ne vrijedi uopće i treba se prestati ponašati nelegalno i nepravno. Hrvati u BiH traže samo i jedino ponašanje prema međunarodnim sporazumima i međunarodnom pravu.
Državnost hrvatskog naroda je gotovo u potpunosti osigurana stvaranjem, obranom i međunarodnom afirmacijom Republike Hrvatske, uz međunarodna jamstva suverenosti Hrvata u BiH.
No, ta suverenost nije ostvarena, ugrožena je, a bez toga hrvatska državnost nije potpuna i trajno uspostavljena. To je jedini preostali strateški cilj i temelj hrvatske državnosti, a trenutno je na samom rubu. Ili će nestati, ili biti potvrđena.
Točno taj izbor je pred hrvatskom državnom politikom, prvenstveno pred Vladom Republike Hrvatske, pred predsjednikom Vlade Plenkovićem. Naravno, i pred Čovićem i HNS u Mostaru, ali iz perspektive međunarodnog utjecaja na sve u BiH, daleko više pred Plenkovićem.
Konačno osiguranje hrvatske suverenosti, a tek na temelju toga dogovorene konstitutivnosti tri naroda u BiH uz neupitnu međunarodnu provedbenu institucionalizaciju odredit će Plenkovića kao političara više od bilo čega što radi. Bit će zapamćen, ili kao političar, ili kao državnik. Zato treba biti oprezan prema kompromisima, zahtjevima stranama i rezervama, jednako kao i prema potporama koje to nisu, a nije potpora ništa što Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića izjednačava. Izjednačavati ih jedanko je Putina i Zelenskog smatrati samo ” stranama” u sukobu.
Piše: Anto Đapić
Hercegovački portal
