Ova mila i topla bakica se zove Zdravka Bubalo i iz Trebižata je. Ima 88 godina.
Radila je oko kuće i sa stokom.
Jedini izlazak joj je bio na sv. Misu nedjeljom i svetcima.
Pozdravlja sa – HVALJEN ISUS
Krase je skromnost i plemenitost.
Pitaju u kojoj kategoriji će biti naše divne nominirane bakice Hercegovke.
Kakva kategorija?
One su same po sebi kategorija iznad svih kategorija.
Vaš glas je dobrodošao kao potvrda da iskazujete i na ovaj način divljenje tim ljudima.
Znak podrške njihovoj, snazi, plemenitosti i izdržljivosti.
Izuzetna nam je čast što su ih ljudi nominirali jer im se dive, te da im neovisno o broju pristiglih glasova izrazimo duboko poštovanje prije svega, a potom i uručimo nagrade.
Tu su da nas podsjete što su vrijednosti života dok se gubimo i dok nas guše svim i svačim.
Dok ih gledam zamišljam sve naše bake Hercegovke.
One što gledaju ravno u oči nedaće i ne osjećaju strah već ga Krunicom tjeraju.
Ne boje se života ni smrti.
Vidim ih kako na sićušnim plećima nose naramak drva užetom privezan.
Gone ajvan po svim vremenskim (ne)prilikama.
Vidim siročad poslije drugog svjetskog rata.
Vidim u njima iskrenu ljubaznost i sramežljivost dok kosci odlažu sijeno, a one dodaju vodu što su u vrčevima donijele u rukama.
Istu su u limenim kovama izvukle iz bunara i čatrnja.
Čatrnja kojima je dobro utvrđen ćemer.
U njoj vidim plotove,duvare i čajere suncem obasjane.
Vidim u njima stopanjice i domaćice koje prije sunca ustaju ovce pomusti i izvest na pašu.
Vidim u njoj ženu koja se potpisuje otiskom prsta a sve životne vrijednosti i mudrosti zna.
U njoj vidim glave ružaljima ukrašene.
Vidim pravednost, poštenje, čestitost i toplinu ognjišta.
Ogleda im se u očima svaki proplanak prekriven divljim cvijećem koje dušu razgaljuje.
Vidim u njima žene s po desetero djece koje su jedno drugom do uha.
A smijeha i ljubavi na pretek
Vidim u njima majke koje beru trešnje, šljive i drenjine, te od njega spremaju slatko.
Vidim u njima i sok od zove i šuruf.
Kući sto miriše na domaći kruh od mješavine ječma i pšenice.
Vidim drveni stap i žuto maslo koje su izmele svojim rukama .
Vidim kotule i jašmake.
Vidik tetovaže na rukama sa kojima su bile ukrašene i obilježene.
Vidim im opanke, bate, vunene pletene čarape i džoke.
Vidim u njima izbjegličke vrećice u kojima je samo ono najosnovnije.
Vidim fijaker stari na kojemu se krčka raštika sa suhim mesom.
Vidim obitelj za stolom okupljenu koji navečer pozdravljaju Gospu.
Vidim dok se na toploj prokuhanoj vareniki kajmak hvata.
Vidim blagoslov polja, derneke i vrijeme gdje su prave vrijednosti živile.
Vidim u njoj sve majke koje ispraćaju i dočekuju.
Vidim u njoj krišku kruha domaćom mašću premazana i šećerom posuta.
Uštipak na drvcetu koji daruje unučadi.
Vidim petrolej lampi u kojoj je gaz pri kraju
Vidim šipke kupine…kadulju…draču…
Uzludobar u avliji.
Vidim škipe u kojima je ručno prala rublje i čiji su čaršafi bjelji od snijega.
Vidim zasađena polja duhana.
Vidim je s lavorom vode u rukama kako ga spušta pred svog čovjeka da noge opere.
Vidim u njoj Čvrsnicu, Bile, Gorance, Rašku goru.
Vidim u njoj snagu, izdržljivost, ponos i pokornost.
Vidim život – dobrotu i plemenitost.
Vidim drvene ambare i naćve u kojima mjesi kruh
Vidim kako s limenim kanticama pješači kilometrima da proda malo mlijeka.
Vidim bijele košulje i smilje u grudima kojim su se mirisale.
Vidim vrijeme u kojoj momak curu jabukom rumenom prosi.
Vidim u njoj djevojku koja se divi mladiću koji je najdalje bacio kamena s ramena.
Vidim je u bijeloj košulji kako radosno ide na sv. Misu.
Vidim uvijek glavu visoko ka nebu dignutu sklopljenih ruku u molitvi.
Vidim sve što valja i što vrijedi, a čega sada nema.
Zato su one tu da nas podsjete, a mi da im se divimo.
Vidim je kako blagoslivlja i škropi kršćenom vodom.
Vidim u njima Hercegovinu.
A, Hercegovina ti nema kategoriju.
Ona je iznad svih kategorija – samo je gledaš i diviš joj se
Da damo duboki naklon tim skromnim i neprimjetnim ljudima, a istinskim ljudskim veličinama.
Piše: Daniela Škegro
