Hrvatska večeras igra za svoje drugo finale Mundijala u povijesti. Ako je pao Brazil s Neymarom, nema razloga da ne padne i Argentina s Messijem.
Hrvatska u finalu Mundijala? Ne zvuči loše. Uostalom, ne bi nam bilo prvi put… Nitko Vatrene nije vidio tako daleko. Rijetki su oni koji su vjerovali da mogu ostati do samog kraja turnira u Dohi. Na prste jedne ruke mogli bi se izbrojati. No, kada su već Vatreni došli u Rim, vrijeme je da vide Papu. Za to će večeras na Lusailu morati preskočiti Argentinu. Jednu ozbiljnu reprezentaciju koja je ovdje došla osvojiti “kantu”. Za sebe, za Diega koji navija za njih s nebesa ali za onoga kojem je ovo jedini način da prestigne “malog zelenog” na tronu. Ili dostigne. Formulacija ovdje stvar je tek osobnog dojma.
Lionel Messi osvojio je sve. Osim te “kante”. Ako je ne uzme sada, neće nikada. I nikada neće biti najveći svih vremena. Svjestan je toga i to je motiv koji se ne smije podcijeniti. Argentina nije isključivo Messi, ali je puno toga. On je taj oko kojeg se sve vrti. Koji ima pravo da nestane tijekom utakmice da predahne, koji ima slobodu kretanja, koji je šef momčadi. I svi će igrati za njega. Nadamo se ne i Daniele Orsato…
No, pustimo sada Argentinu. Zapravo je nebitno kako će igrati večeras, hoće li i biti “prljavi” kao što su to inače, imaju li slabosti i kako ih najbolje iskoristiti. Jer, nisu bolji od Brazila. Onog Brazila koji je praćen potocima suza otišao kućama.
A kako smo mogli protiv “Selecaoa”, tako večeras možemo protiv “Gaučosa”. Ako smo otplesali sambu, onda ćemo i tango. S identičnim receptom; dozom hrabrosti i velikom mjerom vjere. Ako Vatreni sebe uvjere da mogu preko Argentine, onda je velik dio posla obavljen. Jer, što Zlatko Dalić može njima reći a da već ne znaju? Da nisu svjesni? Baš ništa. Treba ih okupiti u krug u svlačionici i pustiti ih na teren. Da rade ono što najbolje znaju i ono u čemu su tako prokleto dobri. Samo oni mogu istjerati četvrtinu Hrvata na ulice… Samo Vatreni.
Nećemo najavu početi s pitanjem je l’ Luka Modrić pleše svoj posljednji ples na Mundijalu jer nam u svakom slučaju nije zadnja, ali njemu je zadnja prilika da postane besmrtan. Da uzme tu “kantu” koja ipak čini razliku. Koja će ga svrstati u red najvećih.
Sjećamo se one kiše u Moskvi. Infantino mu je nešto šapnuo, Putin mu dao trofej za najboljeg igrača a Kolinda ga zagrlila… Sjećamo se njegova čeznutljivog pogleda prema trofeju… Gotovo smo sigurni kako se niti u najboljim snovima nije mogao nadati da će četiri godine kasnije biti ponovno blizu, tako prokleto blizu. Ili možda jest. Na ljeto je rekao da mu nedostaje jedan pravi trofej s Vatrenima. Eto ga. Blizu je. Tek dva koraka udaljen… Prvi je večeras protiv Argentine. Za povijest!
Piši: Alen Lesički
