Je li Dayton američka glupost! “Bosna i Hercegovina lijepo se dopunjuju kao lice i naličje jednog harmoničnog predmeta. Kada bih kojim slučajem ponovno dolazio na ovaj svijet, bio bih nesretan kada se u Bosni ne bih rodio. Svako drugo mjesto bljutavo je – kao neposoljen kruh”.
Listajući stare, požutjele, odložene knjige naišao sam na sjajnu misao nobelovca Ive Andrića. On piše ovako:
“Bosna i Hercegovina lijepo se dopunjuju kao lice i naličje jednog harmoničnog predmeta. Kada bih kojim slučajem ponovno dolazio na ovaj svijet, bio bih nesretan kada se u Bosni ne bih rodio. Svako drugo mjesto bljutavo je – kao neposoljen kruh”.
Svidjela mi se iskrena ispovijest, mudar savjet i upozorenje glasovitog književnika, a jednako tako i stihovi pjesnika Augustina Harambašića (1861. – 1911.).
On pjeva:
Bosno moja, lijepa li si,
Al’ bi stoput ljepša bila
da te nije već odavno
tuđa sila pokorila.
Eto, tako su o maloj, lijepoj i nesretnoj zemlji, koja se stoljećima bori sama sa sobom, još teže i dulje s onima koji bi željeli da više pripada njima nego onima koji su u njoj rođeni i u njoj žive, pisali odani joj pjesnici i književnici.
Mudri ljudi.
Teškoće se uvijek pojave i poput proljetne bujice navale kada važne stvari pođu naopako, kada časni, umni i dobronamjerni ljudi zašute, a oni drugi – ratoborni i pohlepni, nejasni i opasni, stvari uzmu u svoje ruke.
Baš zato Bosna i Hercegovina desetljećima škripi i puca na sve strane. U prašumi nejasnih zakona i ustavnih rješenja živi zapuštena u strahu on toga koja će strana prevagnuti i društvene tokove usmjeriti, moguće, u neželjenu pravcu. Zemlja i dalje luta i spotiče se na svakom koraku. Nema dobra i zadugo ga nije očekivati.
Plan je izgubljen!
Bez njega se ne može.
Zato Bosna i Hercegovina – plodna, vodna i sunčana zemlja, odavno nije rumena i pohotna jabuka, nego umorna starica samo što oči nije sklopila. Nije ni skladna, nego duboko podijeljena i posvađana zajednica. Prije tridesetak godina, ni krivu ni ikom dužnu, obeščastiše je jedni, a odmah zatim i oni drugi – daytonski silnici.
Oči joj zatvaraju, a ona se ne da!
Hrva se.
Ne predaje se!
Od zemaljskih visokih predstavnika, od omalena, bljedolikog Austrijanca Wolfganga Petritscha (1947.) do kratkovidnog Christiana Schmidta (1957.) – nema koristi.
Zapravo, nema nikakve koristi.
Nije se čuditi.
Ne razumiju oni našu povijest.
Ne razumiju oni naše nevolje i nataložene nesporazume.
Rade što hoće.
Osilili su se!
Nitko im ništa neće i ništa im ne može!
Omaleni, bljedoliki Austrijanac, poput drumskog razbojnika, pod okriljem noći, u proljeće 2001. godine tenkovima upade u privatnu Hercegovačku banku.
Sve razori i sve uništi.
A banka je bila među tri najbolje u državi.
Nečuveno i nezapamćeno!
Da pokrije kolonijalnu samovolju i brutalnost, uhitio je nedužnog direktora Karlovića i sve oko njega. Četiri tisuće gospodarskih subjekata i stotinu tisuća štediša ostalo je bez svog kapitala i svoje ušteđevine. Nesretni i osiromašeni ljudi dvadeset i dvije godine povlače se po sudskim hodnicima ne bi li vratili svoj kapital i svoju ušteđevinu.
O ovoj nepravdi treba često pisati, na svakom mjestu o njoj pričati da ljudi vide kako je kada vlast u svoje ruke uzme netko drugi. Jer, kada se ptici slome krila, nema daljeg leta. Kada se jednoj zemlji uništi bankarski sustav, tu sve mora stati. Nema uzleta ni napretka. Aktualni visoki predstavnik, čovjek zamagljena pogleda, u izbornim se pravilima zapleo kao pile u kučine, kako kaže pučka mudroslovica.
Zbog ovakvih postupka i ovakve i nepravde iz naše zemlje bježi staro i mlado, umno i učeno, prosto i neuko.
Bježi glavom bez obzira.
Mladi ljudi u zemlji ne žele ostati i njoj se trajno nastaniti. Život je postao nesiguran.
KRALJICA ELIZABETA II.
Unatoč svemu i svačemu, pojavi se poneki gospodarski bljesak. Prije tjedan dana s predsjednikom Hrvatske akademije za znanost i umjetnost akademikom Mladenom Bevandom i Ivanom Anđelićem, ravnateljem Hrvatskog leksikografskog instituta, bio sam u poslovnom posjetu Grafotisku, velikom grudskom poduzeću.
Jedna, druga i treća zgrada, poslovne prostorije, parkirališta, magnolije, cvijeće i nasadi izazivaju poštovanje i – Stipi Vranješu naklon do poda.
Kada posjetitelj sve obiđe i sve vidi, mora se upitati je li se zatekao u njemačkom Heidelbergu, pariškom Versaillesu ili talijanskom Milanu. Uz prijateljski doček i piće dobrodošlice, direktora Mladena Ćorluku stidljivo sam zapitao:
“Oprostite, do mene je došla neobična vijest.
Strah me i upitati.
Upitat ću i nemojte me izložiti podsmijehu.
Je li točno da je vašoj tiskari povjerena priprema i izdavanje velike, svečane i sveobuhvatne monografije koja je posvećena engleskoj kraljici Elizabeti II. (1926. – 2022.)?”
Još dok smo držali u rukama piće dobrodošlice, na stolu je bila monografija.
Dugo sam je držao u rukama.
Ukazala mi se kao priviđenje.
Kao nestvaran događaj.
Svečana monografija kraljevske kuće koja svjedoči o životu moćnog kraljevstva i njegove kraljice tiskana je u hercegovačkim Grudama!
Definitivno, Hercegovina ima poseban soj ljudi, ljudi kojima ne treba ništa osim stabilnog državnog okvira vlastitog bankarskog sustava.
To – i ništa više.
U Hercegovinu bi se dolazilo i ne bi se iz nje preko oceana bježalo.
Koncem prošle godine, u finišu predizborne utrke, u dnevnom tisku, radijskim i televizijskim emisijama, na stranačkim terenima, odigrane su bespoštedne bitke za državne i parlamentarne fotelje. Naravno, i za pogodnosti koje one sa sobom nose. Kada su se na predizbornim plakatima i izbornim listama, u različitim veličinama, bojama i porukama, pojavila imena onih koji po mnogočemu ne mogu biti ono što bi željeli biti, na svakom javnom mjestu moglo se čuti pitanje: jesu li to ljudi koji se mogu oduprijeti farsi uvezene demokracije i bez potresa upravljati zemljom nedovršenih ratova i zaleđenog mira?
Hercegovina, a osobito njezino središte grad Mostar, oduvijek je bila puna duha, šale i satire. Mostar je jedini europski grad u kojem se desetljećima održava festival “Mostarska liska”. Na tom festivalu najbolji redatelji, glumci i publika slave vic, šalu i dosjetku. Tako se prepričava vrckavost Frane Vukoje, legendarnog novinara Večernjeg lista.
Jedne prigode Franu Vukoju upitaše:
“Vi ste iskusan novinar, analitičar, u neku ruku i prorok. Mogu li neki ljudi biti ono što će biti i mogu li uraditi ono što bi trebali uraditi?”
Frano podiže šešir.
Pojavi se valovita, razbarušena kosa i odmah grunu snažan smijeh.
“Sve može!
Nisam ni ja ginekolog, ali volim pogledati!”
Izbori su okončani.
Vlast je formirana.
Mogu li se izabrani ljudi nositi s vremenom u kojemu Europa i cijeli svijet lagano klize prema gospodarskom krahu, financijskom bankrotu i ratu globalnih razmjera? Nisu ova pitanja rezultat osobne tjeskobe i straha od ukrajinskog nuklearnog požara.
Ne!
Nisu!
O opasnostima s kojim se suočava suvremena civilizacija sve češće govore i pišu svjetski filozofi, znanstvenici, duhovnici, državnici i ljudi proročanskih sposobnosti.
Glasoviti slovenski filozof Slavoj Žižek (1949.) piše da je Treći svjetski rat u tijeku i da se, od veljače prošle godine, odvija na prostoru Ukrajine. Predsjednik Republike Hrvatske, članice Europske unije, urbi et orbi, bez razmišljanja i ustezanja punih pluća reče:
“Sjedinjene Američke Države i NATO savez vode rat protiv Rusije. Kosovo su oteli od Srbije.”
I za jedno i drugo stajalište može se naći bezbroj opravdanja, ali, ipak, nazdravlje, predsjedniče!
Ruski diplomati uzvraćaju i govore da je na sceni novi, treći pokušaj Zapada da pokori ruske prostore i preuzme njezine prirodne resurse. Jednom je to pokušao Napoleon Bonaparte (1769. – 1821.), jednom Adolf Hitler (1889. – 1945.) i sada, treći put udruženi – savez zapadnih zemalja.
“Neće ni NATO savez uspjeti!”, govore ruski generali.
Ratničko razigravanje se rasplamsava.
Pohlepni Zapad protiv nimalo nježnijeg Istoka.
Gdje je tu mala, lijepa, bezgrešna Bosna i Hercegovina?
Civilizirana Europa nije uspjela, ili nije željela, zaustaviti tragediju s konca prošlog stoljeća. Nije uspjela zaustaviti rat u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Suvremeni povjesničari pišu da su se u tim ratovima dogodili obračuni bestijalniji od svih dosadašnjih.
A bilo je svakakvih.
Na koncu, razuman čovjek mora se upitati: tko su gospodari naših života, osobnih i kolektivnih sudbina? Jesu li to političari ili netko drugi – iz gospodarskog i političkog saveza, ljudi koji trguju novcem i oružjem?
Neka svatko za sebe nađe odgovor.
Tragična je spoznaja da je isporukom specijalnih tenkova i oružja velemoćna Njemačka zagazila u vode Trećeg svjetskog rata.
Priče o savezništvu, prijateljstvu, demokratizaciji, zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda obične su fraze. Postulati međunarodne politike svedeni su na goli interes.
Na interes i na ništa drugo.
U knjizi “Skidanje maski” uzoriti biskup dr. Franjo Komarica, uz niz zanimljivih susreta, sjeća se razgovora s jednim visokopozicioniranim diplomatom moćne europske zemlje.
“Gospodine biskupe, zaboravite Dayton!
To je američka glupost.
Dayton ništa ne znači.
To je samo običan papir.
Moja vlada poduzet će sve da Daytonski sporazum ne uspije!”
I što sada?
Što je Daytonski mirovni sporazum?
Američka glupost, kako misli europski politički epicentar?
I, konačno, kakva je sudbina naše male, lijepe, a razorene i brutalno podijeljene zemlje zvane “Ni Tamo ni Amo?”, piše Večernji.ba.
Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Hercegovačkog portala.
