Ima li sve smisla?
Ni Haaški sud ni domaći sudovi nisu dali odgovor na ovaj zločin koji su počinili pripadnici bošnjačke Armije BiH, jednako kao ni na desetke drugih koji su prepušteni vremenu, zaboravu, nerijetko zataškavanju. Da je postupak obustavljen, potvrdili su iz Tužiteljstva Srednjobosanske županije, koje je vodilo jednu od istraga. Naveli su da su istragom bile obuhvaćene tri osumnjičene osobe zbog osnovane sumnje da su počinile “kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. preuzetog Kaznenog zakona SFRJ”.
– Nakon provedene istrage, dana 29. lipnja prošle godine donesena je naredba o obustavi istrage protiv triju osoba te je predmet preveden u oznaku KTN (nepoznati počinitelj) – naveli su u odgovoru Večernjem listu. Dodali su kako se u Tužiteljstvu vodi istraga protiv nepoznatog počinitelja te da ova institucija “prioritetno radi na ovom predmetu”.
– U suradnji s policijskim agencijama poduzimaju se zakonom predviđene mjere i radnje u cilju utvrđivanja okolnosti pod kojima je počinjeno navedeno kazneno djelo – priopćili su. Sarafina Lauš iz travničkog sela Ćukle u lipnju 1993. izgubila je trojicu sinova – Miroslava koji je imao 22 godine, Fabijana koji je bio 32-godišnjak i Dragana koji je imao 34 godine. Njezin suprug Ivo ubijen je u 54. godini. Svi oni ubijeni su kao zarobljeni civili od 8. do 10. lipnja 1993. godine. U nekoliko navrata svjedočila je o tome tko joj je odveo sinove, ubio muža, tko je nju zatočio i čak 11 mjeseci držao u zloglasnoj Muzičkoj školi u Zenici. Ali pravde nema. I vjerojatno je neće ni dočekati. Kako je ranije svjedočila medijima, iako se tragedija davno dogodila, za nju su rane svakodnevno žive. Ona je otvoreno progovorila kako Omer Luković, Jasmin Luković i Avdo Delić iz Ćukala te Safet Dejić iz zeničkog sela Stranjani mogu dati brojne odgovore.
– Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakav novac, samo pravda. Znam tko mi je pobio djecu, i oni znaju, čekaju da još i ja umrem – rekla je Sarafina ranije u intervjuu za portal Dnevnik. Dodala je kako se misli da neće imati tko o ovom zločinu pričati poslije njezine smrti, ali da će uvijek netko ostati, sve ima zapisano.
Bez pravde za Hrvate
Navodi i kako je njezina sina Miroslava, tada dvadesetdvogodišnjaka, zarobljenog pripadnika HVO-a, navodno, netko htio spasiti. Tada je posvjedočila kako su svi bili zarobljeni u garaži, nakon čega je Miroslava odveo upravo Safet Dejić. Nakon toga je čula kako su ga strijeljali. Napad na njihovo selo dogodio se bez ikakva povoda, i to od susjeda. Govori kako sada rijetko ide u selo Ćukle, a da susjedi sve znaju, no isprike nema.
Sama je provela 11 zarobljeničkih mjeseci u Zenici. Nakon što je razmijenjena s ostalim hrvatskim civilima, Sarafina je neko vrijeme boravila u Vitezu. Vitez je, inače, nakon pada Travnika bio pod najvećim pritiskom više puta brojnijih snaga bošnjačke Armije BiH. Njezina sudbina identična je onoj Anice Jurić. Samo tri dana poslije na posve drugom dijelu središnje Bosne ova kakanjska Hrvatica preživjela je golgotu. Trinaestog lipnja 1993. u napadu Armije BiH ubijena su joj djeca Stjepan, Ljubomir i Dragan te suprug Jure.
– Počeli su pucati po nama. Gledala sam kako mi ubijaju sinove jednog po jednog, molila i preklinjala da poštede barem jednog. Nisu ih poštedjeli, ubili su mi jetrvu, a suprugu najstarijeg sina Stjepana, Antoniju, ranili. I ja sam ranjena u nogu. Uzela sam unuku Lidiju od Antonije koja je teško ranjena, bile su joj samo dvije godine, unuku Ivi tek pet mjeseci – govorila je ranije Anica.
Ni slučaj ovoga ratnoga masakra nad Hrvatima nije završio nigdje. Anica Jurić svjedočila je i pred haaškim i domaćim istražiteljima. Uzalud! Upravo kako je to bilo i s Katom i Ilijom Soldom iz Doljana kod Jablanice. Likvidacija trojice njihovih sinova Pere, Ivana i Jure još je nekažnjena. Njihovi roditelji nisu dočekali pravdu iako su također svjedočili pred haaškim i domaćim istražiteljima. Detaljno. Preminuli su! Čini se, uostalom, kao i istina i pravda.
