Kardinal Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću, u filijali župe Pribić kraj Jastrebarskog, od roditelja Ivana i Ane r. Blažić. Bio je trinaesto i najmlađe njihovo dijete.
Maturirao je 1939. godine u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Studij teologije upisao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1945. godine. Za svećenika ga je 15. srpnja 1945. godine zaredio nadbiskup Alojzije Stepinac. Službu kapelana vršio je u župi Radoboj u Hrvatskom Zagorju, a potom je dekretom nadbiskupa Stepinca imenovan upraviteljem župe Rakov Potok i Pavučnjak.
U župu Rakov Potok došao je 12. rujna 1946. Kako je 12. rujna iste godine bio ubijen župnik susjedne župe Sv. Martina pod Okićem, Pavao Bedenik, Franji Kuhariću bila je povjerena na upravu i ta župa, kojom je upravljao iz Rakovog Potoka.
U razdoblju najžešćih progona svećenika, da bi mogao ostati među svojim vjernicima, noću je spavao u privatnim kućama, dok se nije nastanio kod obitelji Razum gdje je ostao do 1955. godine. Nakon napada na župnika župe Okićka sv. Marija 1950. godine Lovru Galića, Franjo Kuharić je i tom župom upravljao oko 2 godine. U jesen 1957.
Kuharić je iz župe Sv. Martina pod Okićem premješten u Samobor, najprije u svojstvu subsidijara i upravitelja župe Rude, a nakon umirovljenja samoborskog župnika Stjepana Kolandera, imenovan je za župnika u Samoboru gdje je ostao do imenovanja za pomoćnog zagrebačkog biskupa i za naslovnog biskupa od Mete, bulom pape Pavla IV. 1964.
Za biskupa ga je posvetio u zagrebačkoj prvostolnici, 3. svibnja 1964. nadbiskup Franjo Šeper, s pomoćnim zagrebačkim biskupom Josipom Lachom i porečko-pulskim biskupom Dragutinom Nežićem.
Nakon odlaska kardinala Franje Šepera u Rim 1969., Franjo Kuharić je bio imenovan apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a bulom pape Pavla VI., od 16. lipnja 1970. imenovan je zagrebačkim nadbiskupom. Od jeseni iste godine izabran je za predsjednika Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije.
Papa Ivan Pavao II. 1983. 2. veljače imenovao ga je kardinalom. Franjo Kuharić uvijek je ustajao u obrani vjere, prava pojedinca, inzistirajući na pravednosti i temeljnim načelima u doba komunizma, ali i u Domovinskom ratu.
Ostajući trajno na načelima vjere kardinal Franjo Kuharić brani je pravo Hrvatske na njezinu samostalnost, ali je i krajnjom otvorenošću ustajao na obranu potlačenih, naglašavajući kršćanska načela pravednosti i ljubavi.
U 25 godina biskupske službe doživio je uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske, postao je prvi predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i pripala mu je čast da kao prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik ugosti jednoga rimskog prvosvećenika papu Ivana Pavla II., na hrvatskom tlu, prigodom prvog papina dolaska u Hrvatsku.
Zasigurno, poseban dan u životu kardinala Franje Kuharića je 3. listopad 1998. godine kada je papa Ivan Pavao II. na svečanom euharistijskom slavlju u svetištu Majke Božje Bistričke blaženim proglasio njegovog zareditelja i svjedoka vjere kardinala Alojzija Stepinca.
Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova. Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, ali to je Evanđelje zalog pobjede! To moraju biti naša načela! To moraju biti naši postupci, jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!
