Kratka kronologija kraha jednog političkog projekta, od lansiranja teza o “većini i manjini”, preko obećanja političke eliminacije “manjine”, do sukoba sa Zapadom, potpune klerikalizacije, gubitka svakog kontakta s zdrav razum – i poraz na gotovo svim frontama.
U 2017. godini dogodila se jedna od prekretnica u suvremenoj političkoj povijesti Bosne i Hercegovine. U početku se to nije previše primjećivalo niti se prepoznavala njegova važnost, no oni koji se bave promišljanjem procesa, struktura i dalekosežnijih posljedica – a takvih je malo – vidjeli su kakve bi sve posljedice proizveo takav presedan. . Naime, iz jedne stranke sa skromnim brojem glasova, koja se zove Građanski savez, lansirana je parola o “većini i manjini” u Federaciji BiH, u nedvosmislenom nacionalnom značenju tih pojmova: većina su Bošnjaci, manjina su Hrvati, a potrebno je osigurati vladavinu “matematičke i demografske” većine. Drugim riječima: Hrvati su iz statusa ravnopravnog konstitutivnog naroda postali nacionalna manjina u entitetu u kojem vlada nacionalna većina.
Takva logika je u suprotnosti sa samim „osnivačkim aktima“ Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH, referendum o nezavisnosti, Daytonski sporazum), koji se temelje na ideji da jedan od naroda u Bosni i Hercegovini ne može imati manja ili veća politička prava od drugog jer svaki od njih Bosna i Hercegovina ravnopravno pripada u cijelosti. Posljedice takvog zaokreta bile su očekivane.
Najprije su u proljeće 2018. godine Bakir Izetbegović i SDA zauzeli politiku „većine i manjine“ i najavili da neće dopustiti da „manjina vlada nad većinom“, koja – dešifrirana i pročišćena od licemjernog nadjačavanja i glumljenja “ugroženost većine” – znači da neće dopustiti da nacionalna većina ne vlada nacionalnom manjinom. Sljedeće godine već je govorio o “kidanju okova” u koje je “zakovano četiri puta više ljudi”, ukratko opisujući svoju etnonacionalnu viziju “građanske države”. Drugim riječima, otvoreno se krenulo u projekt izgradnje nacionalne države u kojoj će nacionalna manjina izgubiti status ravnopravnosti te će kao manjina imati onoliko prava i mjesta koliko im većina daje.
Od tada su se stvari razvijale brzo i agresivno. Izetbegovićev saveznik Željko Komšić (DF) lansirao je tezu o konstitutivnosti kao sovjetskoj izmišljotini i najavio da mu je cilj ukinuti taj koncept i izgraditi “građansku državu” po principu “jedan čovjek – jedan glas”, što savršeno korespondira s bošnjačke nacionalne ciljeve (bar onoliko koliko ih zastupa ili artikulira SDA). Istovremeno sa zalaganjem za “građansku državu”, Komšić i njegovi savjetnici, saborski zastupnici i drugovi iz medijskog sektora provodili su agresivnu kampanju blaćenja i diskvalifikacije svega i svakoga (a posebno Hrvata) koji tom projektu nisu bili servilni, uz neizbježno lijepljenje etiketa mrzitelja i šovinista. Malo po malo iz te ideologeme “građanske države” ispisano je sve što je vrijedilo, uklonjeno sve što ne uključuje ideju nacionalne dominacije većine koja eliminira manjinu pod “građanskim konceptom”, pa iza nje su na kraju ostali samo notorni nacionalisti, istovremeno naizgled vrlo primitivni i nedosljedni čak i unutar vlastitog proklamiranog aksiomatskog sustava. Na kraju puta, između Komšića i Izetbegovića, kao i između DF-a i SDA, izbrisane su sve razlike: izjednačili su se i po ciljevima i po metodama.
Od 2020. do početka 2022. stvari su izgledale vrlo obećavajuće iz perspektive nacionalnih ciljeva SDA-DF, a iz dana u dan se ponavljalo kako “naša stvar ide odlično”. Pregovori o izmjenama izbornog zakona i ustavnim promjenama planirani su i sabotirani kako bi se ostalo u postojećem zakonskom i ustavnom okviru, koji bi “matematičkoj i demografskoj većini” omogućio ne samo reizbor dva od tri člana Predsjedništva, već i reizbor dva člana Predsjedništva. Bosne i Hercegovine, ali i da se – kako je to ono što je Bakir Izetbegović bahato i samouvjereno prijetio – slučaj Komšić “spusti na niže razine”. Drugim riječima, izabrati 6 “susjeda” u Hrvatski klub Doma naroda, čime bi započela politička eliminacija tog naroda. Naravno, sve su to nazvali “građanska država”, jer tako ljepše zvuči. Osim toga, homogenizirali su Hrvate oko HDZ-a i toj hrvatskoj nacionalističkoj stranci i klijentelističkoj hobotnici omogućili gotovo plebiscitarnu potporu Bosne i Hercegovine. Hrvati.
Sve to vrijeme Osman Mehmedagić Osmica, kućni špijun obitelji Izetbegović na čelu obavještajne agencije, vodio je grupu od nekoliko stotina ljudi – među njima i skupinu “novinara” – čiji je zadatak bio praćenje, špijuniranje, ucjenjivanje, zastrašiti i orkestrirati napade na nacionalnoj, obiteljskoj ili bilo kojoj osnovi – svih onih koji su stajali na putu tom projektu.
No, od 2. listopada 2022. sve se to počelo rušiti kao kula od karata: prvo je Izetbegović poražen u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva (Komšić, na krilima vlastitog nikad agresivnijeg bošnjačkog nacionalizma, očekivano pobijedio – pokazat će se pirov – pobjeda u utrci za drugog člana Predsjedništva, što je u konačnici i glavni cilj tog pauka); potom je intervencijom Visokog predstavnika (koji je, jasno je, tek napredna osoba međunarodne zajednice kojom dominiraju Sjedinjene Američke Države) onemogućeno “spuštanje Komšića na niže razine”; tada je formirana vlast na državnoj razini bez SDA-DF; potom Osmica smijenjen, Fadil Novalić prvostupanjsko osuđen na četiri godine zatvora, a usred svega: Sebija Izetbegović ostala bez titule i diplome (ako je moguće ostati bez nečega što nisi imati). I onda je konačno 28. aprila 2023. godine formirana Vlada Federacije bez SDA-DF.
U cijelom procesu agresivnom antizapadnjačkom histerijom istaknula se SDA-DF, svim raspoloživim sredstvima (odnosno izjavama, objavama, tvitovima i komičnim “ucjenama”) obrušili su se na SAD, Europu, Zapad, optužujući ih nečega, posebno mržnje prema muslimanima., uz vrlo jasno svrstavanje uz Erdoganov režim i druge režime s kojima Zapad nije u najboljim odnosima. U konačnici, to je samo ojačalo odlučnost, prije svega SAD-a, da se SDA-DF ukloni s vlasti, ako ne i potpuno s političke scene.
Na vrhuncu delirija SDA-DF političari su smislili izraz “križari” koji u cijelom svijetu valjda koriste samo Erdogan i Hamas, otkrivajući do kraja svoje lice ne samo nacionalista već i vjerskih fanatika koji razmišljaju u kategorijama vjerskih sukoba iz stoljeća i koji ne bi oklijevali koristiti vjersku mržnju za postizanje svojih ciljeva, bez obzira na cijenu.
Zapaljiva retorika s terminima iz političke vjere, u kojoj sve pršti od “muslimana”, “kršćana”, “križara”, “gazija” i tako dalje, ostala je posljednji bastion obrane “građanske države”. A grupa od nekoliko stotina simpatizera SDA-DF koji su se 28. aprila okupili ispred Parlamenta Federacije, držeći veliki transparent s natpisom „GRAĐANSKO“ i horski skandirajući „Allahu ekber“, sjajna je i fenomenalna ilustracija politika koja je bolja od sebe, od bilo koga drugoga, potpuno razobličena.
Pred onima koji građanstvo žele afirmirati kao vrijednost, a ono doista jest vrijednost koju treba afirmirati, ostaje teška zadaća čišćenja tog pojma od svega čime su ga izetbegovićevci i komšićani zagadili i – zgadili svakom pristojnom čovjeku.
Pred novom vladom je teška zadaća relaksiranja međunacionalnih odnosa i smanjenja nacionalističkog ludila, izgradnje institucija, infrastrukture, te u konačnici – izgradnje stabilne i funkcionalne društvene zajednice. Hoće li uspjeti obaviti taj zadatak, u ovom trenutku ne možemo znati. Sudeći prema nekim strankama i kadrovima koji će činiti novu vladu, ne možemo biti pretjerani optimisti. Teško se oteti dojmu da broj glasova pojedinih stranaka uvelike premašuje njihov kadrovski potencijal. No, dobro je da su maknuti oni za koje pouzdano znamo da ne bi mogli izvršiti takav zadatak – jer, jednostavno, to im nikada nije bio cilj.
Piše: Franjo Šarčević
